ILIANA STOJANOVIĆ: 'Koliko god da je djeci u obitelji teško, na početku im dolazak u Dom Maslinu bude još teži'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
U intervjuu ravnateljica Iliana Stojanović priča o aktualnostima u Domu Maslina

Iliana Stojanović dugi niz godina, još od početka stoljeća, obavlja dužnost ravnateljice Doma Maslina. Stojanović je prije dolaska u Maslinu, imala odličan stalan posao u policiji, ali oduvijek ju je nešto tjeralo da radi s mališanima koji nisu imali sreću da u odrastanju imaju kvalitetnu potporu roditelja. Čim joj se pružila prigoda za rad u Domu, objeručke ju je prihvatila. Njezin entuzijazam nakon silnih godina još uvijek nije splasnuo, dapače, ravnateljica Iliana Stojanović ima brojne nove planove.

Koliko u Domu Maslina ima najmlađe djece?

U posljednje vrijeme nemamo smještene najmlađe djece, odnosno djece u dobi od 0 do 6 godina. U vrijeme kada smo imali na smještaju malu djecu, bilo je u prosjeku 10 posto posvojene djece u odnosu na ukupan broj korisnika. U zadnje vrijeme se provodi trend da se najmlađa djeca ne zadržavaju dulje vrijeme u Domu, odnosno mogu biti najdulje do godinu dana. Potom budu vraćena biološkim roditeljima, udomljena ili posvojena.

Koja je razlika između posvajanja i udomljavanja?

Posvajanje je trajni oblik skrbi za djecu, posvojitelji imaju sva prava i obveze kao biološki roditelji. S druge strane kada su djeca udomljena biološki roditelji i dalje imaju skrbništvo, a udomiteljske obitelji brinu o djeci i djeca mogu kontaktirati sa biološkim roditeljima kao kad su kod nas u Domu. Ponekad u praksi djeca promjenu više udomiteljskih obitelji, jer se može prekinuti smještaj. To je slično kao da su u domu, ali nisu u domu, nego kod obitelji, što bi trebao biti bolji oblik skrbi za pojedino dijete. U Hrvatskoj najviše udomiteljstva ima u sjevernoj Hrvatskoj, oko Varaždina i Čakovca. Što se tiče Dubrovnika prema mojim saznanjima imamo udomiteljske obitelji, koje bi primile na smještaj djecu u slučaju potrebe. Naravno kada imamo više braće i sestara iz iste obitelji u pravilu se ne smještavaju u udomiteljske obitelji, jer se u praksi pokazalo kako nije dobro odvajati braću od sestara zbog emocionalne povezanosti, pa najčešće ostaju do punoljetnosti odnosno do osamostaljenja u Domu. Pored Doma u svetom Jakovu, imamo i stan u Mokošici, gdje se naši mlađi punoljetnici pripremaju za samostalni život. Inače, naši korisnici mogu biti u Domu do 21. godine.

Goran Mratinović

Što se tiče posvajanja, često se govori da čitav proces, zbog birokracije, predugo traje. Je li to istina?

Mišljenja sam da ukoliko se oduzme roditeljska skrb roditeljima kako se postupak posvajanja može brzo obaviti. Postoje potencijalni posvojitelji, koji se raspituju, zanima ih zdravlje djece, starost... Sve ovo, jasno, ide preko Centra za socijalnu skrb. Često se govori o velikom broju potencijalnih posvojitelja. Sjećam se da se svojedobno govorilo da ih je u Hrvatskoj 5 tisuća, ali kada se prije par godina pravio registar posvojitelja bilo ih je u praksi znatno manje, mislim oko 400 bez djece, te zajedno sa samcima i obiteljima koji imaju biološke djece negdje oko 600, a sada ne znam koliko točno ima. To je posao Centara za socijalnu skrb, te je veliki izazov i odgovornost izvršiti procjenu potencijalnih posvojitelja. Trebao bi postojati specijalizirani tim koji bi se samo tim bavio. Teško je procijeniti ukoliko nisu vidljive, recimo, neke ozbiljne psihičke bolesti ili isto tako se ne može na nekome vidjeti je li pedofil, pa je zato potrebno biti izuzetno pažljiv prilikom procjene i praćenja.

Kakva su vaša iskustva oko posvajanja?

Većinom pozitivna. Imamo kontakt s djecom koja su posvojena iz Doma. Posvojitelji mi šalju slike, dođu nas posjetiti. Posebno me diraju situacije kada posvojitelji imaju biološko dijete, ali svejedno posvoje još jedno dijete. U pravilu su to sjajne obitelji za odgoj i podizanje djece. To je baš veliko srce tih ljudi. Bude slučajeva kada se su ispunjene pretpostavke za posvajanje, ali sama djeca ne žele biti posvojena i pored mnogobrojnih pokušaja i dalje žele ostati u Domu. Nema čvrstih pravila, puno je individualnih slučajeva, zato je ovaj posao jako odgovoran.

On je u biti poziv.

Naravno. Puno više od posla. Ja sam imala stalan i dobar posao u policiji devedesetih godina, ali kada se pružila prilika da dođem ovdje, odmah sam otišla. Nešto me vuklo. Na početku mi nije bilo nimalo lako. Sjećam se kada sam sama vodila trideset i četvero djece na kupanje na plažu u sveti Jakov. Najmlađe dijete je imalo samo dvije i po godine. Radila sam, naravno, i neke greške dok nisam naučila. I danas ima novih situacija s kojima se prvi put suočavam i pokušavam ih riješiti. Ali najvažnije je od svega da čovjek ima ono nešto u sebi koje ga tjera da radi ovaj posao, onaj neki žar…

Koliko trenutno ima djece u Domu Maslina?

Sveukupno ima 20-ak djece odnosno imamo 16 djece i mladih na smještaju, jednog mladića u organiziranom stanovanju  u Mokošici, te petero na poludnevnom boravku. Na poludnevnom boravku su djeca koja kod nas dolaze na ručak i marende, pomoć u učenju, slobodne aktivnosti, ali i dalje žive s biološkim roditeljima. Mi bismo voljeli da poludnevne boravke što više proširimo, a smanjimo smještaj u domu. To je nekakav cilj. Da djeca i dalje žive s biološkim roditeljima, ali ako u obitelji imaju problema, da im mi ovdje pružimo psihološku i svaku drugu pomoć. Ovaj proces je u nekom začetku, i smatram da bismo mi mogli imati više djece u poludnevnom smještaju. Apeliram na škole i vrtiće da ako vide djece u riziku da pokrenu postupak preko Centra za socijalnu skrb kako bi se toj djeci pomoglo.

Djeca prolaze razna traumatična iskustva u obiteljima. Koliko im je teško?

Nekima je lakše, nekima teže, ali naravno da nikome nije lako kroz to prolaziti. Zanimljivo, koliko god im je u obitelji teško, razdvojenost od oca i majke, te dolazak u dom, im u pravilu padne još teže. Bar na početku. Rijetka su djeca koja dođu u dom da su sretna. Ja se iz mog iskustva sjećam samo dva slučaja. Teško im padne napuštanje obitelji, kakvi god da su tamo uvjeti. Ipak su im oni roditelji. Nekad i ti roditelji u biti samo žele najbolje za svoje dijete, ali iz neznanja rade krive stvari. Ne treba ih osuđivati, jer se oni jednostavno nisu mogli za njih brinuti. Najveći posao tu odrade zaposlenici Doma koji im pružaju toplu dobrodošlicu i vode cjelokupnu brigu i trude se da se djeca osjećaju prihvaćeno i voljeno.

Dom je smanjio sveukupni broj zaposlenika. Zašto?

Takav je trend. Smanjio se i broj korisnika, pa se smanjio broj stručnih i pomoćno tehničkih radnika. Nastoji se da su korisnici uključeni u čišćenje prvenstveno svojih prostorija tako da budu što je moguće spremniji za samostalan život. Tako imamo i kulinarske radionice, gdje se uče spravljanju jednostavnijih jela. Treba ih stalno poticati da uređuju sobe i vanjska zaduženja dok su vrlo vrijedni kada rade preko učeničkih servisa preko ljeta, te ih za to moram pohvalit, jer svi srednjoškolci uglavnom rade, tako da i sami imaju neke novce za potrošiti ih na ono što vole. Znaju ponekad biti nemogući u pojedinim situacijama, ali sve je to normalno i dio procesa odrastanja. Ipak, sve u svemu, odlični su, a to se najbolje vidi kako se ponašaju izvan Doma ili na izletu i na putovanjima.

Goran Mratinović

Ni vama, kao ni mnogima drugima u Dubrovniku, nije lako naći radnu snagu.

Istina. Radne snage nema. Kao i u drugim branšama problem je smještaj. Netko završi fakultet i kada razmišlja gdje će se zaposliti bolje mu je da nađe posao u Zagrebu ili negdje drugo nego u Gradu. Imat će istu plaću kao u Dubrovniku, a troškovi stanovanja bit će mu manji. Nemamo samo mi taj problem, nego i druge ustanove. Također, zna se dogoditi da osobe završe potreban fakultet za raditi ovaj posao, ali ne nađu se u njemu. Bude im pretežak i stresan, pa odu raditi, primjerice u više kancelarijski posao. A netko tko ima srca i želje za raditi ovaj posao, ne može ga obavljati, jer nema potrebno formalno obrazovanje. Sad se čak i zakonom smanjio broj struka koje bi mogle raditi u domu, tako da je sve teže naći adekvatnu radnu snagu. Nama sada ne gori pod nogama, ali sutra, kada planiramo ostvariti neke nove projekte, trebat će nam novi radnici. Dobro je što sada imamo edukacije koje su na nivou države, pa se zaposlenici upoznavaju s iskustvima svojih kolega. To je itekako važno, jer imamo trenutke kada se i mi jako teško nosimo s traumama djece i mladih.

Ima li Dom financijskih poteškoća?

Nas financira nadležno ministarstvo, a imamo odličnu suradnju sa Gradom Dubrovnikom, kao i sa Dubrovačko-neretvanskom županijom. Tu su i razne humanitarne akcije, te razne druge donacije. Naši građani i tvrtke redovito uplaćuju za poboljšanje standarda korisnika. Svim se tim ljudima od srca zahvaljujem. Poznata je naša suradnja sa gospođom Olgom Stoss i Bad Homburgom. Imamo i donatore koji financiraju školovanja naših štićenika, njihove rođendane, poklone za Božić... Zbog svih tih donacija uspjeli smo urediti našu zgradu Doma. Sada je u tijeku popravak odnosno uređenje postojećeg igrališta za djecu.

Što se dogodi s djecom kad jednom napuste dom? Kako prolaze kroz život? Imate li neke povratne informacije?

Ja mogu govoriti jedino o generacijama otkad sam ja tu. Recimo od šest upisanih na fakultete troje ih je završilo, a sada je još jedan bivši korisnik završio 3 godine i upisao 4. godinu fakulteta. Poslije nađu posao, muče se i trude, isto kao i drugi građani. Ne moraju svi završiti fakultete nego je meni osobno najvažnije da završe srednju školu, te da budu pošteni i dobri ljudi. To je meni prioritet u radu.

Ova prekrasna zgrada u svetom Jakovu je u vlasništvu Grada Dubrovnika. Je li bilo kad političkih pritisaka da se premjestite negdje drugo kako bi se potencijal ove lokacije komercijalno iskoristio?

Nije nikad. Ne bi bilo dobro da se premjestimo. Ljepota ove lokacije sigurno i djeci pomaže u liječenju trauma. Nadam se da nešto slično ni u budućnosti nikome neće pasti na pamet. Mi ćemo u sljedećem periodu pokušati napraviti transformaciju da bude što manje smještaja, a što više dnevnih i poludnevnih boravaka. Voljela bih kada bi se jednog dana stalni smještaj ukinuo. To bi bio neki moj krajnji cilj.

Za kraj recite nam koji je najveći izazov u ovom trenutku za Dom Maslina?

Osim povećanja poludnevnog i cjelodnevnog boravka, voljela bih da se poboljšaju uvjeti rada mojih zaposlenika, točnije da imaju osiguranu superviziju. Ovo je lijep i ujedno izuzetno zahtjevan i stresan posao, pa je potrebno osnažiti ljude u novim izazovima sa kojima se potrebno svakodnevno nositi.

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci