INTERVJU S LEGENDARNIM MIRSOM „Da nam stari Dubrovčani nisu ostavili zidine, radili bismo u Radeljevića za sitniš“

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: JM
Mirso Đulančić velika je umjetnička duša Dubrovnika.

Mirsa Đulančića ne treba posebno predstavljati. Velika je on legenda Grada još od doba kada je stvarao glazbu i svoje bezvremenske hitove poput Organizatora kiše, Velike ljubavi, Septembar, Vijetnam… Danas se malo odmaknuo od glazbe, ali ljubav koju je onda pružao svojom gitarom, danas širi srcima ispred Onofrijeve fontane, gdje je postao svojevrsni zaštitni turistički znak Dubrovnika. Nema ozbiljnijeg dokumentarca ili priloga o Dubrovniku koji u kadar nije ubacio Mirsa u staroj dubrovačkoj narodnoj nošnji kako se smješka gostima pružajući im toplu dobrodošlicu. Možemo biti ponosni što imamo Mirsa za sugrađanina, jer su rijetke tako velike umjetničke duše, koje oko sebe odašilju pozitivne vibre. S Mirsom smo popričali na klupici na Montovjerni, u kasno popodne, gledajući prekrasne boje koje su se prelijevale po Srđu i Gornjem konalu.

Kako vam je krenula ideja izrade srca, po čemu ste postali prepoznatljivi simbol Dubrovnika?

Ja sam godinama svirao i skladao glazbu, a u mojim su se pjesmama cijelo vrijeme pojavljivali motivi ljubav, vjera, zajedništvo, srčanost… Onda mi je napamet palo da materijaliziram to što je prisutno u tim pjesmama, posebno ljubav, i tako se rodila ideja o srcu, koje simbolizira najvažniju silu u svemiru. To srce je u biti cijeli moj umjetnički rad, kroz njega poklanjam i sebe. I nudim ga na Onofrijevoj fontani, koja je srce Dubrovnika. Ima tu puno simbolike.

Sami izrađujete srca?

Da, kod sebe u garaži. Obično ih izrađujem zimi kada imam više vremena. Ima sedam faza u proizvodnji, a tek osma je plasman. Ne bih sada ulazio u detalje, to je mala poslovna tajna (smijeh). Sretan sam što se preko toga srca širi pozitivna energija među ljudima. Samo poklanjanje srca među osobama čin je ljubavi. Veseli me što je tako mala stvar ujedno i jako velika i divna. Uostalom male stvari su najljepše u životu.

JM

Kako turisti reagiraju na vaša srca?

Oni više svijesti koji osjećaju i znaju važnost ljubavi u životu su oduševljeni. Srce je univerzalni znak koji briše umjetno stvorene podjele među ljudima, granice i slične gluposti. Bog je ljubav i ljubav je Bog, to je geslo svih svjetskih religija i filozofija. Ljubav je najvažnija. A ljubav je energija koja se širi. Kada ja dam svoju ljubav u obliku srca, to ide dalje. Čovječanstvo mora dalje razvijati ljubav, shvatiti da smo svi jednaki, da nas svih isto sunce grije. Nebitno je li ga zovemo sunce, sun ili sole, ono je isto i grije nas svih jednako. A mi se zbog naših podjela sukobljavamo. Da se prestanemo sukobljavati oslobodila bi se ogromna energija za razne kreativnosti, za pomaganje bližnjima… Rad je važan, ali ne trčanje za profitom, nego kao oblik koji potiče osobni i duhovni razvoj, nebitno je li se radi o vrtu ili humanitarnoj djelatnosti.

Radno vrijeme provodite na otvorenom pod jakim suncem, a obučeni ste u staru dubrovačku nošnju s dugim gaćama i dugim rukavima. Je li vruće raditi tako obučen?

Kad čovjek voli ono što radi, kad prema tome ima ljubav i entuzijazam, onda nije vruće. Ljudi znaju hodati po užarenom žaru zato što imaju mentalnu snagu. Na Porporeli postoji natpis u kojem piše Znanje, vjera, srčanost. To je bila vodilja dubrovačkih pomoraca koji su išli u svijet po svakakvim uvjetima. Upravo ta srčanost i meni daje snagu u mojim projektima, pogotovo kada se sjetim tih generacija kojima je bilo teže nego nama. Pa mi i danas živimo od njihovog rada. Da nema zidina, radili bi na pokretnoj traci u tvornici Radeljević za dvije tisuće kuna. U nekim negativnim trenucima, snagu mi daje Viša sila, koja je pokrenula sav svemir i planet na kojemu živimo, pa vrlo brzo tu negativnu energiju pretvorim u pozitivnu. Ja, inače, nastojim u životu na loše odgovarati dobrim.

Ide li dubrovački turizam u lošem ili dobrom smjeru? Vi ste,  kao svakodnevni svjedok, sigurno dobro upućeni u tu problematiku.

Vjerojatno pri tom misliš na kruzere. Mislim da bez kruzera ne bi bilo dobro, najbolje se to vidi u onim danima kada ih nema. Iako se često govori da oni ne troše, ipak nešto potroše, a sve je to na kraju dobro. Kupe sladoled, pa ljudi koji rade u toj slastičarni mogu u Pema kupiti spenzu, pa onda opet radnica Pema dobije plaću koju potroši dalje i tako to sve ide. Kruzere ne smijemo negirati, nego korigirati, da ih u jednom danu nema previše. Moramo ih zadržati, ali i pokušati smanjiti gužvu. Ne čini mi se loše rješenje sidrenje kraj Lokruma. Mnogi govore da gosti s kruzera prekratko stoje u Gradu. Takav je trend i s drugim turistima koji nisu došli brodom. Nema više kao prije da se stoji tjedan ili dva. Sada se često ostane svega dva dana u Dubrovniku i ide se dalje.

Turizam je istjerao Dubrovčane sa Straduna.

Cijene su ih istjerale, jer kafa košta 25-30 kuna. Takve su tržišne prilike. A promijenila su se i vremena. Nema druženja kao prije, mislim da je to dosta zbog napretka tehnologije, razvitka televizije i interneta. Bilo bi sjajno kada bi se razne generacije Dubrovčana ponovo aktivirale na raznim područjima kao nekad, od gitarijada u Lazaretima do nekih humanitarnih projekata.

Je li to moguće?

Želim vjerovati da jest. Preko interneta je lako komunicirati oko kvalitetnih ideja. Ljudi su se u posljednje vrijeme strašno otuđili, ne druže se, izgubili su kontakt što nije dobro. Možemo sve izgubiti, ali ne smijemo dušu, jer onda ništa nemamo. Džabe milijuni. Danas se previše trči za profitom.

Kako to da u posljednje vrijeme ne svirate gitaru?

Obaveze, posao, djeca su još uvijek mala, pa sam sviranje gitare zamrznuo na jedno vrijeme. Zadovoljan sam što ipak postoje moje pjesme koje ljudi znaju, koje se još uvijek vrte na dubrovačkim radijima.

To su već klasici, pogotovo Organizator kiše. Bezvremenske pjesme.

(Smijeh) Pa lijepo je da ih ljudi prepoznaju. Još uvijek pišem pjesme, možda će doći dan i kada ću ih uglazbiti.

Zbog čega ne sviraš turistima, recimo na nekoj gaži u hotelu ili nešto slično?

To mi je nekako prostituiranje umjetnosti. Puno im daš energije, a malo ti se vrati. Sviraš evergreene dok oni večeraju, malo tko te i sluša. A cijeli se u to uneseš, možda na kraju jedino dobiješ po koji thank you i merci, ali to nije to. Ne želim tu svoju umjetnost komercijalizirati, a sigurno bi do toga došlo. Zato sam zatvorio tu svoju stranicu. Još uvijek mi je taj dio mog života jako drag, i zašto ga sad šporkati s nečim samo zato da bi se zaradilo?

Hoćete reći da je sviranje turistima neka vrsta odrađivanja?

Naravno da jest, ali razumijem ljude koji to rade, jer moraju od nečega živjeti. Ja sam eto krenuo nekim drugim putem, jer smatram da je bolje nikako ne svirati, nego svoju umjetnost prilagođavati nekakvoj komercijalizaciji. Po meni je glazba nešto više, a ne nekakva svirka za vrijeme večere na terasi hotela.

Čekao nešto ljepše, nešto više, je li to? Sunca više.

Hahahahhahah, ne zezaj sad.

U vaše vrijeme po Gradu je bilo puno svirki, gitarijada, bendova… Kakva je sad situacija po tom pitanju?

Ima živosti, nije da nema. Naravno druga su vremena, ali ona isto daju neke prilike koje mi nismo imali. Recimo u klubu Orlando može se nastupati, i to direktno snimati, i vrlo brzo plasirati u svijet preko interneta. Toga u moje vrijeme nije bilo. A sada, ako je pjesma kvalitetna, te uz dozu sreće, može se na ovaj način napraviti veliki odjek.

L.K.

Duhovnost vam je važna u životu i puno ste je proučavali, od Veda, peko budizma do kršćanstva. Možete li nam preporučiti neke knjige?

Evo neke koje mi odmah padaju na pamet. Psihologija uspjeha od Dalea Carnegieja, Bhagavad Gita, Kreativna vizualizacija od Shakti Gawain, naravno Kuran i Biblija. Puno sam čitao i o budizmu, koji je zaista fascinantna filozofija. Odličan mi je autor i Rudolf Steiner. Ima ih još puno.

Recite nam nešto za kraj, pošaljite neku poruku.

Da se u životu riješimo posvojnih zamjenica, svima bi nam bilo bolje. Moje, tvoje, naše, njegovo… Uzrok nesreće i podjela. Ima ono pismo američkih Indijanaca upućeno Georgeu Washingtonu, koji želi kupiti zemlju od domorodaca. A Indijanci mu odgovaraju da zemlja nije njihova, nego pripada svima. Priroda ne može biti vlasništvo, jer je sveta. Rijeke nisu indijanske, a ribe hvataju samo kada su gladni. Isjeku drveća samo koliko im treba, a ne gomilaju zalihe i prihode. Zato je smiješno kada netko ima restoran na plaži i govori to je moja plaža. Ništa nije ni moje, ni tvoje, nego od prirode i samim tim je sveto. Svi smo mi prolaznici na ovom planetu, odživimo svoje kratke živote i nema nas više. Smiješno je da se svađamo i sukobljavamo oko vlasništva nad prirodom. Ljudi kada shvate da moraju utišati svoj besmisleni ego, tek će se onda otvoriti druge dimenzije. A sreću će naći u malim stvarima. (Pokazuje rukom) Vidi ovog galeba kako prekrasno leti, upravo ovdje i upravo sada. To je taj trenutak, to je život, a galebu i čiopi nitko se ne divi, nego se ljepota traži u skupom piću, skupim autima... A ego hoće još i još, nikad nije zadovoljan i nikad nema kraja njegovim zahtjevima.

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci