Frano Čivljak rođen je 1985. godine u Dubrovniku. U djetinjstvu je išao u crkvu i ministrirao, ali više je to bilo iz tradicije, nego li nekog dubljeg osjećaja da bi kad odraste mogao postati svećenik. Ipak svećenički poziv mu se počeo buditi, te je 2013. godine postao mladomisnik u župi sv. Mihajla, gdje je već prije kršten i pričešćen. Potom je, preko Neokatekumenskog puta došao u sjemenište u Albaniju, gdje se zaredio. Danas živi i radi u Lezheu, gradu između Tirane i Skadra. Trenutno je u Dubrovniku na godišnjem odmoru, pa smo iskoristili priliku za popričati s njim o njegovom zanimljivom životnom putu.

Kako vam je došao svećenički poziv? Najedanput ili se razvijao postepeno?

Razvijao se malo po malo, a započeo je kada sam se po prvi put istinski susreo s Isusom Kristom. Ako nema tog susreta unutar sebe, onda nema ni poziva. I prije toga sam išao u Crkvu, ali nisam imao taj osjećaj koji sam prvi put dobio preko Neokatekumenskog puta, što je jedna stvarnost u Crkvi stara pedesetak godina, koja se bazira na navještaju Radosne vijesti, a to je da je Krist ušao u tvoj život i uništio grijeh. Na katehezama Neokatekumenskog puta sam po prvi put istinski počeo osjećati Božju i Kristovu ljubav. Nešto kasnije išao sam na Svjetski dan mladih u Toronto, gdje je između ostalog bio susret s osnivačima Neokatekumenskog puta. Zanimljivo oni su na jednom skupu rekli mladima da ako osjećaju svećenički poziv neka ustanu. Nisam ja na tom susretu mladih o svemu tome previše mislio, štoviše, čak sam i pogledavao tamo neke cure, ali sam u tom trenutku osjetio neku nevidljivu snagu koja me natjerala da se podignem. I tako je sve krenulo.

Ali niste odmah nakon toga postali svećenik, zar ne?

Ne, to je bilo za vrijeme pohađanja srednje škole, imao sam 16 godina. Poslije sam upisao fakultet građevinarstva, no nakon dvije godine studija, svećenički poziv je u meni i dalje tinjao, te sam odlučio prekinuti studij građevine i u potpunosti se posvetiti svome putu.

I na kraju ste postali svećenik. Jesu li vam ipak tu i tamo dolazile neke krize kada ste se pitali jeste li dobro izabrali?

Naravno da jesu, to je zajedničko svim ljudima i raznim strukama. Dovoljno je pogledati brakove gdje se brojni supružnici pitaju jesu li pravilno izabrali. Tako i svećenici imaju svoje krize, koje moraju prevladati. Meni osobno je u tim trenucima važno da mogu s nekim kolegom svećenikom popričati, da nisam sam. I Crkva sve više potiče da svećenici žive u zajedništvu, a ne u samoći. Naravno da mi u trenucima krize najviše pomaže molitva i obraćanje Bogu.

Spomenuli ste maloprije da ste za vrijeme susreta mladih gledali cure. Koliko je teško svećeniku živjeti u celibatu?

Ako te Gospodin poziva, on ti daje snagu da možeš živjeti u celibatu. Ti se onda ničega ne odričeš, nego si sretan da slijediš taj put. Naravno da nije uvijek lako, ali to pitanje nije samo aktualno među svećenicima. Tako i supružnici u brakovima moraju živjeti čistoću.

A je li imate nekakve krize o smislu života kada vidite, naprimjer, da neko dijete dugo pati od bolesti i naposljetku umre. Pitate li se zašto Bog to dopušta?

Naravno da postavljam sebi ta pitanja. Citirao bih ovdje papu Franja, koji je jednom prilikom rekao da ne zna zašto djeca pate. U Božjem planu to sigurno ima neki razlog, samo ga nije lako vidjeti. Na kraju krajeva Isus, koji je Bog, na križu je veoma trpio i prolazio tešku patnju. Naposljetku je pobijedio smrt i uskrsnuo što je najradosnija moguća vijest. Ona može biti utjeha svima koji pate.

Kako gledate na druge religije? Imaju li one neke zajedničke točke s katoličanstvom?

Jasno da imaju i da govore o mnogim dobrim stvarima. Moje mišljenje je da im nedostaje Objava, odnosno da je Bog došao na Zemlju utjelovivši se. Recimo budizam rijetko spominje Boga, bolje rečeno uopće ga ne spominje, ali naravno da je i poruka budizma etična. Islam također ima dodirnih točaka s kršćanstvom, uostalom u Kuranu se spominju i Isus i Marija.

Treba li Katolička Crkva još više raditi na jačanju veza s drugim religijama?

Papa Franjo više je puta govorio da treba jačati dijalog i veze između religija, a to treba provoditi na svim razinama, posebno unutar država koje imaju složenu povijest međureligijskih sukoba. Kao dobar primjer Papa je često spominjao Albaniju gdje skoro pa nema nikakvih međureligijskih problema. Tamo kršćani i muslimani  žive u međusobnom dijalogu. Iako bi netko mogao pomisliti da taj dijalog proizlazi iz antiteističkog strogog režima Envera Hoxhe, činjenica je da su Albanci uvijek živjeli u skladu poštujući jedni druge bez obzira na religijske različitosti, a da se njihova potreba za religioznošću zadržala do današnjih dana. Zanimljiv primjer je i to kako na proslave katoličkih blagdana, primjerice na blagdan sv. Ante dolaze brojni islamski vjernici.   

Već ste više od 10 godina u Albaniji. Koliko je država u tom periodu napredovala?

Da, u Albaniji sam 12 godina i vide se veliki pomaci, ali još uvijek je daleko od neke razvijene zemlje. Korupcija je jako raširena i to u svim sferama. Nedostaje puno infrastrukture. Ali ipak zemlja ide prema naprijed.

Ima u Albaniji puno izazova za vas i Katoličku Crkvu?

U nekim dijelovima Albanije, posebno ruralnim još uvijek su na snazi bračni dogovori, odnosno ženidba se ugovora između obitelji. S druge strane djevojka koja nije u braku i ostane trudna u društvu postane neprihvaćena. Nerijetko je prisutna i krvna osveta među obiteljima, a siromašni dijelovi Albanije često se bave uzgojem marihuane, jer tako zarade puno više nego uzgojem drugih kultura. Također preko Albanije prolazi i takozvana Balkanska ruta, kojom se u Europu doprema droga iz Azije. Zbog svega ovoga mladi nemaju previše perspektive, pa masovno žele odseliti u inozemstvo. Iz svega ovoga jasno je da ima puno izazova za cijelo društvu, pa tako i za samu Crkvu u Albaniji.

Kako ste uopće završili u toj državi?

Preko Neokatekumenskog puta. Svuda po svijetu nalaze se Neokatekumenska sjemeništa, danas ih je preko stotinu. U ta sjemeništa ulazi se ždrijebom. Mene je tako dopalo da dođem u Albaniju, gdje je sjemenište bilo tek otvoreno, tako da je bilo puno posla. Nismo imali ni svoje prostore, nego smo živjeli u iznajmljenim stanovima. Na početku nas je došlo četvero, a dvojica, Talijan i Španjolac su odmah prvi dan pobjegli, čim su vidjeli gdje su došli (smijeh).

Nije vam zaista bilo lako. Niste znali ni jezik.

Bilo je to vatreno krštenje. Ali malo po malo naučio sam i albanski, te talijanski jezik, koji se tamo dosta koristi, i postavili smo sjemenište na noge. Sada je sjemenište izgrađeno i sve ide svojim tokom. Ne znam što nosi budućnost i hoću li tamo ostati ili ići u neku drugu zemlju. Za sada sam tamo, nastojim odrađivati svoje poslanje, voditi brigu o župi i vjernicima, raditi s mladima, bolesnicima i siromašnim, kojih nažalost ima previše Albaniji.

A kako gledate na Dubrovnik kada svratite jedanput, dvaput godišnje? Kako vam se čini, u kojem smjeru ide?

Neusporedivo je bogatiji od Albanije. Kada dođem ovdje na godišnji odmor čini mi se kao da teče med i mlijeko. Stoga mi nije jasno zbog čega toliko puno Dubrovčana kuka i nije zadovoljno stanjem. Ne sviđa mi se to žaljenje. Mislim da je problem u samoj naravi materijalizma i konzumerizma. Nikad nije dovoljno, uvijek može više i bolje. Nema tome materijalizmu kraja, a u Dubrovniku se realno gledajući dobro živi. Tko misli da nije tako, neka malo pogleda okolne krajeve. U Tirani i većim albanskim gradovima također jača utjecaj Zapada i materijalizma. Konzumerizam je veliki izazov za modernu Crkvu, to i papa Franjo neprekidno ponavlja.

Kad smo već kod pape Franja, on je rekao, citiram „Tko sam ja da osuđujem homoseksualce?“ Kako vi gledate na pitanje homoseksualizma?

Novinari često uzimaju sekvence papinog govora, a ne kontekst, pa se možda izgubi cjelokupna misao. Crkva smatra, a to i ja mislim, da je homoseksualizam grijeh, ali isto tako da ne treba osuđivati osobu koja taj grijeh vrši, odnosno grešnika. Crkva je stava da je to neprirodni čin koji se kosi s Bogom. A još je papa Ivan XXIII. kazao kako treba razlikovati grijeh od grešnika. Grijeh treba osuditi, a grešniku oprostiti i prihvatiti ga, te ga pokušati usmjeriti da pronađe pravi put.

Maro Marušić