INTERVJU Upoznajte dubrovačkog saksofonista kojemu turistkinje na nastupima vrište da ih ženi

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Donosimo intervju s dubrovačkim profesorom klarineta i saksofona Željkom Baračem, koji u slobodno vrijeme svira saksofon na partyjima elektronske glazbe, a za njegove usluge otimaju se klubovi diljem države

Naš sugrađanin Željko Barač akademski je glazbenik, i profesor klarineta, te saksofona. Predaje u dubrovačkoj Muzičkoj školi, a u slobodno vrijeme pod umjetničkim imenom Žac the Sax žari i pali diljem Hrvatske. Tko je god imao priliku poslušati Željka kako svira saksofon u pratnji house glazbe uvjerio se da je riječ o pravom virtuozu, čovjeku koji je u stanju svojim instrumentom podići mase i pružiti im vrhunsku zabavu. Diljem Hrvatske velika je potražnja za sax house uslugama dubrovačkog glazbenika, jer su se organizatori raznih klupskih partyja odavno uvjerili da je Žac the Sax u Lijepoj našoj, ono što je Lovely Laura na Ibizi. A s druge strane, slušatelji nisu nimalo ravnodušni ni kada svira klasiku. Nadamo se da će dubrovačka djeca kojoj predaje jednog dana biti minimalno njegovih kvaliteta, što u prijevodu znači da će naš grad i dalje imati sjajne saksofoniste i klarinetiste.

Koliko su mladi Dubrovčani zainteresirani za sviranje saksofona i klarineta?

Gitara, klavir i violina su još uvijek prvi izbor. Puno djece ne zna što je saksofon, ali kada negdje vide saksofon, mnogi kažu da bi radije to, nego gitaru. Klarinet nešto manje, ali bude i njih. Iako, imam osjećaj da odsviram malo narodnjake na saksofonu, da bih jako podignuo zanimanje za taj instrument (smijeh). Narodnjaci se itekako mogu odsvirati na klarinetu.

Koliki postotak djece odustane od sviranja?

Veliki. Neki roditelji smatraju da glazba nije perspektivna, a treba ju puno vježbati. Također, dio učenika koji dobro svira obično je uporan i na drugim poljima, primjerice u svladavanja gradiva u školi, pa na kraju odustanu od sviranja kako bi se što više posvetili učenju. To obično bude trenutak kada se upisuje srednja škola. A zaista se nije lako iskazivati paralelno. Glazbi se čovjek u potpunosti mora posvetiti, pogotovo ako želi svladati akademiju, a opet, nema previše posla u glazbi ni s akademskim znanjem, posebno ako netko dolazi iz manjih mjesta gdje nema ni glazbene škole, orkestra…

Kakva je tvoja generacija učenika?

Moram ih pohvalit, zaista su sjajni. S Jakovom Varezićem idem na međunarodna natjecanja. Robi Galov je također odličan i obožavam s njim radit od klasike do jazza. Odličan je i Lucijan Selmani. Sve su to super momci, koji imaju potencijal.

A s tim potencijalom mogli bi živjeti od sviranja gaži u turizmu, ako ne krenu u drugom smjeru.

Da, može se živjeti isključivo od sezonskog sviranja glazbe. Naravno ima tu svega, neki rade za viši novac, neki za niži, ali u globalu, ima posla, i ako dovoljno dobro svirate, zaradit ćete.

Nešto si kasnije počeo sa sviranjem, gledajući neki prosjek. Kako to?

Bile su to ratne, bez perspektivne godine i razmišljao sam u kojem smjeru krenuti. Dvije godine prije završetka osnovne škole, krenuo sam svirati takozvanu pripremnu srednju školu, i spletom okolnosti, položio sam prijemni, i tako je sve pomalo krenulo.

Jesi li htio svirati klarinet i saksofon ili…?

U principu sam htio svirati saksofon, ali tada nije bilo te mogućnosti, pa su mi onda rekli da je klarinet srodni instrument, i da se neće biti teško prebaciti. Jako puno klarinetista su ujedno i saksofonisti.

Rekao si prije da dosta djece odustane od sviranja. Jesi li ti imao kakve krize kada si htio sve poslati u vražju mater?

Moj profesor Cavalieri, koji je bio čuveni dubrovački klarinetist i koji je nastupao diljem kugle zemaljske, bio je onako, 'ajmo to tako kazati poseban po pitanju pedagogije, pa mi je jednom prilikom kazao: „Pa zašto svi moramo biti glazbenici, netko može biti ribar“. Malo sam se zamislio nad tom rečenicom, pitajući se je li čovjek zaista u pravu (smijeh).

Kako si pobijedio te krize?

Iz takve sam obitelji gdje nema odustajanja. Što se radi, radi se do kraja. Negdje u tom periodu počele su i prve svirke s kolegama, nekakvi sessioni gdje sam se susreo s prvim oblicima improvizacije i sve mi se to svidjelo, zavolio sam… Pa sam rekao sebi, idemo dalje, stisni zube i završi to korektno koliko god možeš. I tada su stvari nekako krenule same od sebe, dogodilo se i sazrijevanje, pa sam uspio od prosječnog đaka postati kandidat za akademiju. Iako i danas me znaju opaliti iste te krize, kada bih najradije sve ostavio i pošao ribat (smijeh). Ribanje je moj dragi hobi.

To je, čini mi se, normalno u svim branšama. Meni svako toliko dođem da prestanem pisat. Nego, pustimo to. Poslije srednje škole nisi odmah otišao na akademiju?

Nisam odmah otišao, ali sam se itekako aktivno bavio glazbom svirajući s bendovima iz Grada, a pohađao sam i neke seminare. Pripremao sam se za Jazz akademiju koja se nalazila u Grazu, ali sam se na kraju ipak odlučio za klasičnu akademiju radi sigurnosti koja ti može kasnije donijeti više mogućnosti za posao. Kada dobiješ akademski papir, možeš biti profesor, svirati u orkestru i takve slične stvarčice.

Koliko je klasična akademija uštogljena?

Ne bi trebala biti, iako dosta puta bude, jer se mora držati određenih pravila i forme. Zna se kako se izvodi klasični dio glazbe, i nema tu puno odstupanja i improvizacije. Tehnika i interpretacija su najvažniji.

Koliko je u glazbi važan talent, a koliko rad? Koji je omjer toga?

Talent donosi puno u cijeloj priči, ali, isto kao i u sportu, dođe se do određenog nivoa, i dalje nema bez puno rada. Mislim da u cijeloj priči 70 posto otpada na rad, a 30 na talent.

Imaš neke saksofoniste koji su ti uzori?

Sviđa mi se kako svira Branford Marsalis, koji je Stingov saksofonist. Volim i stare saksofoniste od kojih je sve krenulo poput Parkera i Coltranea. Ima ih jako puno koji su zaista vrhunski.

Što je nekom prosječnom saksofonistu najteže svirati: jazz, klasičnu glazbu, popularnu, elektronsku…?

Svaki muzički žanr ima neke svoje specifičnosti. Vrlo su rijetki saksofonisti koji sjajno sviraju sve žanrove, ali ima ih, primjerice Marsalis kojeg sam spomenuo. Pitanje je, koristeći sportski žargon, koliko si all around igrač. Također vrlo je teško skakati s žanra na žanr. Ako želiš kvalitetno pripremiti neki klasični recital, onda dok traje vježba nema da na saksofonu sviraš na nekom elektronskom partyju.

Sjećaš li se svog prvog pravog nastupa, je li te oprala trema?

Da, sjećam se. Bilo je to na dočeku Nove 1997. godine u Klubu Otok. Sve je bilo puno ljudi, a svirao sam s Teom Martinovićem, Marom Mitrovićem, Davorom Vrdoljakom…, ne mogu se sjetiti je li još netko svirao s nama. Bilo je super, bio je pravi šou. Naravno da je bilo treme, ima je i dan danas, to je više neka pozitivna nervoza, uzbuđenost, ali smatram da je to dobra pojava, jer da nema ničega, onda znači da ti nije stalo, da si ravnodušan prema tome što radiš. I dan danas mi je taj nastup jedan od najdražih, iako i brojni drugi su mi dragi, primjerice nastupi na punom Stradunu kada osjetiš povratnu energiju publike i kako ih glazba nosi.

Neki dubrovački dušebrižnici kažu kako elektronskoj glazbi nije mjesto ispred crkve svetog Vlaha. Što ti misliš?

Govorili su i Mozartu onda da nije primjereno to što on svira. Razumijem da se ne sviđa sve svakome, ali u nekim normalnim granicama ne vidim razloga zašto se neke stvari poput svirke ispred crkve svetog Vlaha ne bi odvijale. Stradun je atraktivan sam po sebi, ali isto tako mislim da ima i odličnih drugih lokacija gdje se mogu organizirati razne svirke. Recimo, jednom zgodom nastupao sam na Lokrumu i bilo je to nadrealno iskustvo. Na takvim mjestima mogu se organizirati koncerti na svjetskom nivou. Treba rasteretiti gradsku jezgru.

Kakva je sveukupna glazbena scena mladih u Gradu? U kojem se pravcu kreće?

Sveukupno se pogoršala. Manje je bendova nego prije. U ono vrijeme bile su brojne gitarijade, bila je čast na njima nastupati, a danas je svega toga znatno manje. S druge strane, u muzičkoj školi broj djece nije opao, ali se svakako vidi kriza bendova. Prije je svaki hotel imao nastup nekog benda, a mnogi su svirali u dubrovačkim restoranima. Zbog svega toga, u Dubrovnik ljeti dolaze svirati brojni bendovi iz drugih dijelova Hrvatske i regije.

Je li ti dođu odrasli koji žele naučiti svirati?

Dosta odraslih se interesira, pitaju me koliko je teško naučiti svirati, koliko bi im trebalo vremena, koliko košta instrument, ali rijetki se uhvate ozbiljno vježbat. Treba imati vremena, a uz osnovne instrukcije može se svladati jedan nivo i svirati. Recimo, imao sam jednog starijeg Španjolca kojemu sam pokazivao osnove. Sve je stvar volje i želje za vježbom.

Jako si tražen svuda po Hrvatskoj da sviraš saksofon kao pratnju elektronskoj glazbi. Gdje te možemo čuti ovo ljeto?

Da, imam dosta upita, ali pokušavam sebi smanjiti raspored, jer se ne može sve to stići kvalitetno odradit. Potražnja je velika, to je sada trend svuda po Europi. Sviram u Revelinu, klubovima u Šibeniku, Zagrebu, plaži Cava, privatnim zabavama, vjenčanjima… Na Hvaru često sviram i tamo atmosfera bude odlična, stvarno je taj otok, uz Pag, hrvatska Ibiza. Tamo sam resident izvođač u Hula Hula Beach Clubu, a ponekad sviram u Carpe Diemu. Bit će i ove godine puno tih eventova, ne znam gdje sve, trebao bih pogledati u rokovnik (smijeh). Do prije koju godinu elektronska glazba uz pratnju saksofona nije bila mainstream, ali sada već jest, pa u skladu s tim potražnja neprekidno raste, ne samo za saksofonima, nego i violinama i sličnim instrumentima. Sada svaki dobar klub ima live izvođača.

Gledao sam videa tih tvojih nastupa, i u oči su mi upale brojne turistkinje, koje 'odvale' na tvoju izvedbu. Je li bilo kakvih nemoralnih ponuda?

Bilo je (smije se). Znale su vrištat da ih oženim. Šalu na stranu, volim kad se publika otkači i uhvati pozitivnu energiju. Ti su mi nastupi najdraži, mogao bih ih svirati besplatno. Sjećam se jedne svadbe dole na bazenu Hotela Palace, gdje je atmosfera bila toliko dobra i pozitivna da sam na kraju završio u bazenu sa saksofonom okružen ljudima koji su plesali. To je zaista super.

Imaš troje djece. Kako stigneš sve te obveze?

Moram kazati da je moja supruga najzaslužnija za dječje obveze, ali trudim se sve stići koliko mogu. Jedino što mi je u životu važnije od sviranja je obitelj. To je najvažnije što čovjek ima, tako da nakon svakog nastupa, jedva čekam da ih sve skupa vidim. Obitelj je najveća vrijednost u mom životu.

 Maro Marušić

Popularni Članci