INTERVJU VEDRAN BENIĆ 'Nisam imao hrabrosti preći onu granicu i postati oriđino'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Screenshot/HRT
Donosimo vam intervju s doajenom dubrovačkog novinarstva Vedranom Benićem

Vedran Benić doajen je dubrovačkog i hrvatskog novinarstva. Građani diljem Hrvatske i danas bi prepoznali njegov glas i ljubav prema novinarstvu. Veliki je zaljubljenik u Dubrovnik što se ponajbolje vidi iz njegove knjige Dubrovački spomenar, koja je oduševila brojne čitatelje. Benić je odnedavno u penziji, ali njegov novinarski duh ne miruje. Završio je snimanje serije o dubrovačkim oriđinalima, koja će se uskoro početi prikazivati na HTV-u, a bila je i povod za naš razgovor.

Kako vam je u penziji? Mnogi radni ljudi sanjaju o tom trenutku.

Još uvijek sam aktivam i dosta toga radim. Ali promjena je u tome što radim onoliko koliko ja hoću, kad hoću i što hoću, a sve to jako puno volim. A prije sam morao raditi i neke stvari koje mi nisu baš bile drage. Super je što sad nema iznenadnih poziva, deadlinea, crne kronike...puno je manje pritiska.

Kada ste počeli raditi na 'oriđinalima'? Još za vrijeme radnog vijeka, ili nakon umirovljenja?

Na seriji sam počeo raditi prije nego što sam pošao u mirovinu. Čitav posao je trajao oko tri godine, iako volim reći kako sam o tom dokumentarcu razmišljao čitav svoj život. Prvo sam mislio napisati knjigu, ali na kraju je ispala dokumentarna TV serija, iako o oriđinalima nema previše snimljenog materijala. Imali smo snimke Iva Labaša iz emisije koju je o „Dubrovačkim trubadurima“ 1973. snimio legendarni TV redatelj Anton Marti. Postoji VHS snimka poznatog dubrovačkog boema Beba, ima jedna snimka Toma i Dube. Ostalo su fotografije. Za razliku od danas, u to vrijeme nije bilo jednostavno ni fotografirati, a kamoli snimati s kamerom.

U Dubrovniku je bilo i u povijesti, ali i danas, jako puno, da tako kažemo, živopisnih ljudi i jedinstvenih slučajeva. Kako ste uopće definirali neku osobu kao oriđinala da nađe svoje mjesto u seriji?

Malo smo proširili definiciju. Tako u podnaslovu serije „Storije o neponovljivima“ stoji da je riječ o dubrovačkim oriđinalima, boemima, osobenjacima i drugim vlastitim unikatima. Ponekad riječ 'oriđinal' ima i neke negativne konotacije u javnosti, ali to ni najmanje nije točno. 'Oriđino' znači originalan, jedinstven, i ti meni zaista dragi ljudi su upravo takvi. Uvrstili smo u seriju i ljude koji možda ne spadaju u oriđinale u nekakvom užem smislu te riječi, ali su također itekako zanimljivi i neponovljivi. Neću ih sad imenovati, neka ostane tajna do emitiranja serije. Kada smo razmišljali koga ćemo uvrstiti, najvažnije je bilo da je ta osoba svojim imenom nedvojbeno postala poznata cijelom gradu. To je neka prva oznaka posebnosti i neponovljivosti. Recimo, kada kažeš Pređo, ne trebaš dalje objašnjavati. Tijekom rada na seriji, ja i moj sin Lukša - koji je redatelj i koji je jako zaslužan za seriju - sve skupa smo snimili čak 70 sugovornika, a razgovori s njima trajali su više od 70 sati, da bismo na kraju složili sedam nastavaka od po pola sata. Bio je to težak i mukotrpan posao. Sreća da sam ga radio sa sinom, pa smo za ručkom i večerom mogli puno razgovarati o smjeru seriju, kako nešto uobličiti, što napraviti. Zaključili smo da nit serije mora biti moje neostvareno putovanje da i sam postanem oriđino. Nisam u tome uspio zbog nedostatka hrabrosti, pa sam umjesto toga ispleo priču o njima.

Baš mi se sviđa ta nit. Zaista su oriđinali ljudi koji su prešli granicu, te su, za razliku od nas, postali slobodni. Mimo sustava.

Zanimljivo mnogi ljudi s kojima sam razgovarao za potrebe serije, uključujući Olivera Dragojevića, jednako su mi rekli kako nisu imali hrabrost preći tu granicu. Nisu smogli snage za napraviti taj zadnji korak. Zgodna je veza mog prezimena Benić s Tonkom Bonićem s kojim započinjem seriju. Često je on osobno bratu ili meni znao reći da je samo jedno slovo razlike među nama. To jedno slovo, pokazalo se kao prevelika prepreka da Benić postane Bonić. Na kraju je Tonko otišao u besmrtnike, a ja u novinare (smijeh).

Vedran sa sinom Lukšom na Lokrumu

Kako vam je bilo raditi sa sinom, rijetke su takve kombinacije u novinarstvu i snimanju serija?

Pa ima ih, padaju mi napamet Brešani. Čim smo krenuli raditi seriju, ja i Lukša smo sjeli i dogovorili se da više nismo otac i sin, pa me on počeo zvati: „Vedrane“ (smijeh). Dobro je bilo što bi on ljeti, kada dođe doma u Dubrovnik iz Zagreba gdje sada živi, provodio vrijeme sa mnom pod istim krovom, pa smo mogli puno pričati o snimanju. Tako da vjerujem da smo na kraju uspjeli od dokumentarne serije napraviti jedno lijepo sentimentalno putovanje. Nadam se da će i gledatelji to tako doživjeti. Serija će se početi prikazivati na HTV-u krajem listopada.

Koliko je živih oriđinala u seriji? Koliko danas u Dubrovnik uopće ima oriđinala, manje ili više nego prije? Meni recimo, ovako na prvu odmah padaju na pamet Matko iz Lapada i Đero iz reprezentacije Hrvatske.

Od živih, samo je Dube u seriji. Nije bilo lako uključiti žive ljude. Neki neće i ne žele sudjelovati u seriji, nije ni Dube na početku željela pristati, a i promijenila su se vremena. Grad je narastao, pa su današnji oriđinali više kvartovski. Nije da ih pozna cijeli grad što je bio ključ uvrštenja u seriju. Moram priznati da zbog mojih godina života više ni ne znam nove oriđinale. Njih sigurno ima, ali zbog turizma i gužvi manje su primjetni. Gdje danas susresti oriđinala kada nitko ne ide u Grad? Preskupi su lokali u gradu, ne postoje okupljališta za domaće poput nekadašnjih betula, osim možda u Lućija, invalida ili u klubu pomoraca. Također, prije su oriđinali zbog političkog sistema bili lakše uočljivi. U ono vrijeme se, za razliku od danas, nije moglo baš sve javno govoriti bez posljedica, pa su zato oni govorili u ime svih nas. Bili su na neki način kritičari društva  i sredine. I uspijevali steći posebni status. Recimo Tonko Bonić je u jednoj betuli rekao 'to je jedan stari prasac' pokazujući prema Titovoj fotografiji, koja je visila u svakom lokalu. Sudilo mu se pred Sudom za prekršaje, ali na kraju je oslobođen. Sudac je, među ostalim, kao olakotnu okolnost naveo da je Tonko alkoholičar, ali bojim se da bi se netko drugi, tko nije u klasi neponovljivih, mogao izvući na alkohol i činjenicu da je bio u balunu.

Hajdemo malo na druge teme. Uređivali ste i pisali u omladinskom listu Laus. Kako se tad novinarstvo financiralo i koliko je bilo slobodno?

Financiralo se iz službenih fondova, točnije Saveza socijalističke omladine. U to doba bio je izražen fenomen omladinskog tiska: Polet, Studentski list, Iskra, Mladina u Sloveniji... Onaj sustav je shvatio da je Jugoslavija jedan prenapregnuti ekspres lonac i onda je pomalo puštao paru da sve ne eksplodira odjedanput. Para je u slučaju Jugoslavije bila kultura i omladinska štampa koja je grickala taj sistem.

Kolika je cenzura bila jaka? Znam da je jedan tekst Milana Milišića iz Lausa jako naljutio vlasti.

Da, jer je izašao 18. listopada, na Dan oslobođenja Dubrovnika, pa su bivši borci poludjeli. Milan je dobio uvjetnu kaznu zatvora, ostao bez pasoša. Što se tiče cenzure, ja sam kao urednik uvijek govorio: „Lako je napraviti zabranjeni list, treba napraviti list koji je na granici da izlazi, a propitkuje“. Naravno, svi mi koji smo u Lausu radili, bili smo tada mladi i ludi. Jednom su nam u tiskari rekli da su neki iz „službe“ s još neotiskanih stranica lista provjeravali što pišemo. Mlad i blesav kakav sam tada bio, otišao sam u javnog tužitelja sa „Službenim listom“ u ruci i upozorio ga kako u zakonu piše da je cenzura naknadna i da novine moraju izaći i tek se onda mogu zaplijeniti. Prvo me začuđeno i s nevjericom gledao, a onda se počeo smijati. Ali, više nikada nisu pregledavali Laus u tiskari. Nekako su nas tolerirali. Lausu je sigurno pomoglo i to što je izlazio u malom gradu gdje se svi znaju.

S FB profila Vedrana Benića: jednako i u prošlosti i sada

Danas je novinarstvo opet u velikim problemima.

Prije je bio problem ovaj politički dio, a danas je financijski. Sjećam se da su nam krajem osamdesetih inozemni novinari govorili kako će i u nas doći vrijeme u novinarstvu kada će financijski pritisak biti puno veći i teži, nego politički. Pamtim da je jednom Branka Šeparović u TV Dnevniku napravila prilog o McDonald's ponudi kako nije nimalo zdrava. Koliko ja znam, od tada, do dana današnjeg McDonald's nikada nije oglašavao na HTV-u (smijeh).

Kako gledate na današnje portale, na ogromnu hiperprodukciju i preinformiranost?

Meni su, da vam iskreno kažem, vremena postala dosadna. Možeš o svemu pisati i sve objaviti, ali domet je upitan. Prije si bio sretan kada si grickao, nagrizao sistem. Imalo je to sve smisla, odjeka, pa i rezultata. Danas je u novinarstvu prisutna nevjerojatna brzina, trka da prvi imaš nešto. Sve je to suludo, stvara ogroman stres, a novinarstvo je izgubilo na kvaliteti. Kada sam išao u mirovinu rekao sam u jednom sličnom intervjuu da bih teško cijeli život ostao u novinarstvu, da sam kao današnji mladi novinari morao slikavati ljude na domjencima. Nažalost danas je foto galerija i par rečenica teksta najčešće ono što moraju raditi. Koja je razlika između ondašnjeg i sadašnjeg novinarstva? Prije su novinari na domjencima ostajali zadnji, a danas idu prvi, jer moraju što prije objavit vijest (smijeh).

Što kažete o HTV-u gdje ste proveli lijepi dio karijere?

Na HTV-u je najveći problem što se politika dugo vremena igra s njim. Ima skoro desetljeće da se smjenjuju brojni urednici na v.d. funkcijama i to se moralo odraziti na kvalitetu programa. Recimo u našem dopisništvu u Dubrovniku nismo imali takve turbulencije i politički pritisak, znalo se tko što radi, pa vjerujem da smo bili jedni od najboljih regionalnih središta. Ako imaš pravog čovjeka koji poštuje zakone struke, onda ga trebaš zadržati, a ne da se na uredničke pozicije dolazi političkim linijama. Tako struka i istina samo gube. U prilogu se ne smije osjećati politička pripadnost. A važno je da HTV ostane javna televizija, jer se na komercijalnim također gubi kvaliteta zbog utrke za gledanošću i pretežno zabavnih i tzv. glamour sadržaja.

Ponekad na Facebooku objavljuje statuse prožete nostalgijom. Usporedite Dubrovnik s vremenima od prije rata s današnjim.

Grad unutar zidina bio je živ zbog mnoštva ljudi, a to je pravo srce i duša čitavog Dubrovnika. Nije bilo apartmana, a u gradu je, posebno na Stradunu, bilo propisano kakve su butige mogu otvarati. Sad, gledajući iz današnje tržišne perspektive, postavlja se pitanje je li to bilo pravedno, ali bilo je tako kako jest. U gradu je oduvijek bilo teško živjeti, jer si uvijek morao uz brojne skaline potezati namirnice i druge kućne potrepštine, pa je ljudima bilo odlično što su nadohvat ruku imali razne mogućnosti za kupovinu. Onda su se ljudi puno više družili, mogli su priuštiti odlazak u betule. Danas su im ugostiteljski objekti jako skupi, a i tehnologija je kriva što sve manje izlaze iz kuće. Naravno, bilo je i onda puno Dubrovčana koji su njorgali, zalijevali noćne ptice ispred betula i bučne prolaznike vodom i pišinom. Grad se promijenio i u pozitivnom i u negativnom smislu, ali nama starijima se čini da je prije sve bilo bolje, jer smo bili mladi.

Da, nekad nostalgija sprječava da se stvari vide realno. Ja se sjećam da se naplaćivao ulazak na plažu Banje.

Jest, naplaćivao se. Ljudi kada pozitivno razmišljaju o onim vremenima prvenstveno misle na posao koji je bio sigurniji nego danas. Radilo se do 14, najkasnije do 15, pa je bilo i više slobodnog vremena. Mnogi ljudi su se ravnali po onoj „Nitko me ne može toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi“. Na poslu je, čini mi se, bilo puno više ljudskosti. Danas je profit bog. Ne znam kako bi mi bilo da sam radio na komercijalnoj televiziji, sigurno ne lako, jer moraš raditi ono i onako kako ti kažu. Na javnoj televiziji ipak si se mogao koprcati, braniti i obraniti svoj stav.

Ni nakon što ste završili dokumentarac, ne planirate mirovati?

Pišem drugu knjigu, svojevrsni nastavak „Dubrovačkog spomenara“, koji je imao izvrstan prijem kod čitatelja. Nova knjiga bit će puno intrigantinija od „Spomenara“. Otvorit ću neke teme koje do sada nisu otvorene u Dubrovniku, pa i postaviti upitnik nad neke dubrovačke stereotipe. Ne da mi vrag mira (smijeh).

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci