INTERVJU ŽELJKO TUTNJEVIĆ 'Nobelovac kojeg sam snimao u Dubrovniku, rekao mi je da sam revolveraš'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Privatni arhiv Željka Tutnjevića
Fotoreporter Željko Tutnjević je hodajuća legenda Dubrovnika

Vjerojatno nema čovjeka u Dubrovniku koji nije čuo za fotoreportera Željka Tutnjevića. Uvijek na mjestu događaja, bilo da je riječ o političkim, sportskim, kulturnim ili nekim drugim priredbama, naš Željko marljivo na svojoj kameri zaustavlja trenutke, koje ćemo kao svjedočanstvo ostaviti budućim generacijama. Nemoguće ga je vidjeti bez fotoaparata, a to samo govori koliko on voli taj posao i koliko mi trebamo biti sretni što u Gradu već puna četiri desetljeća imamo čovjeka koji nam bilježi svakodnevnicu. Upravo obrazloženje koje je pisalo kada je dobio nagradu Grada Dubrovnika  - „samozatajni kroničar Dubrovnika“ – sjajno upisuje Željka Tutnjevića, skromnog i radišnog čovjeka, bez velikog ega, jer kako drugačije protumačiti činjenicu da je imao samo jednu izložbu fotografija u svom životu? U razgovoru s njim prisjećamo se njegove karijere i trenutaka od kojih je sve počelo.

Rodom iz Našica u Slavoniji. Kako si se uopće našao u Dubrovniku?

Dok sam išao u gimnaziju, maštao sam da budem arheolog. Volio sam jezike i putovanja. Međutim, u gimnaziji sam imao dvicu iz latinskog jezika, a s takvom ocjenom se uopće nije moglo pristupiti prijemnom ispitu iz arheologije, jer je trebalo imati minimalno 'dobar'. Kako to nisam uspio, razmišljao sam što bih mogao upisati. Nisam nikako volio matematiku, fiziku i kemiju. Naposljetku sam vidio da tih predmeta nema na Višoj turističkoj školi u Dubrovniku. Moglo se upisati bez ikakvog prijemnog ispita i uvjetnih ocjena, i tako sam se ja u jesen 1973. godine prvi put našao u Dubrovniku.

Kako si se snašao, je li bilo teško?

Prvi stan koji sam našao u Dubrovniku, bio je na Montovjerni, kod tete Marije Franić, popularne Šipanke, a poslije u susjedstvu kod bake Marice Lošić i njene obitelji. S tetom Jelicom i dundom Jozom i njihovim kćerima Katicom, Dubravkom i Tomislavom sam i danas u lijepim odnosima. Dundo Jozo mi je nesebično posuđivao njemačke marke kad sam poželio kupiti bolje kamere i objektive i do konca života ću mu biti zahvalan!  Vremenom sam promijenio još dva stana na Montovjerni, tako da i dan danas taj kvart zovem Montovjerna, moja domovina. Nije u početku bilo nimalo lako, jedva sam preživljavao i bio sam jako mršav. Nisam imao ni za autobus, uvijek sam išao pješke. Studij je financirala moja samohrana majka Dubravka, pa se i danas čudim kako je sama uspjela odškolovati moju sestru Mariju u Zagrebu i mene ovdje. Zauvijek smo joj zahvalni!

Kada si krenuo fotografirati? Kad se dogodio taj klik?

Studentski prijatelji Ada, Jasenka, Mira, Branko, Duško i ja smo se 10. ožujka 1974., poslije studentskog ručka u Ženskom đačkom domu, pošli posuđenim Zorkijem "slikati" na Danče. Nitko nije znao ni držati kameru u rukama, svi smo se nećkali. Bilo mi smiješno, posudili smo aparat, kupili crno-bijeli film ORWO NP 20 od 36 snimaka, pa sam naposljetku ja uzeo aparat i krenuo fotografirati. Kada je film "došao" s razvijanja i pogledasmo slike, iznenadio sam se kako su bile oštre, samo dvije nisu valjale. To me osvojilo i zaljubio sam se u fotografiju na taj prvi pogled, pa sam već 21. ožujka 1974. doslovce otkinuo od usta  i kupio Smenu 8M, moj prvi fotoaparat i počeo svakodnevno snimati. Mislio sam snimati "umjetničke" fotografije, no kad sam  u školi pokazao aparat, kolege su me pitali koliko bi koštala slika. I tako sam zaradio koji dinar da bih mogao potrošiti na filmove i ubrzo na aparat za povećavanje i potrebnu opremu da bih mogao sam razvijati filmove i praviti slike.

U to vrijeme bio si aktivan u studentskom teatru Lero.

Da, kazalište je moja velika ljubav, još od Gimnazije Našice, gdje sam bio član Amaterskog kazališta Našice. U Studentski teatar Lero sam bio primljen na audiciji u studenom 1973., i to je znatno promijenilo i oplemenilo moj život. Radili smo predstavu Pseće srce, Mihaila Bulgakova, koju je režirao Dubravko Sidor. U Lera  sam, između ostalih, upoznao Davora Mojaša i Marina Gozzea. U jesen 1975. sam bio i član Mladog Marina Držića, kazališne radionice KMD. Radili smo predstavu Lov na Bljedolikog, Milana Milišića, režirao je Ivica Kunčević, a scenograf i kostimograf  bio Marin Gozze. Poslije premijere smo imali domjenak, a ja sam snimao. Marin, koji je bio i tehnički urednik Lausa, lista omladine Dubrovnika, me pitao mogu li mu ustupiti koju fotografiju za Laus i da će mi novine platiti. Meni je to bilo čudno i rekao sam da ne treba platiti, neka samo potpiše, da moja mama vidi da su novine objavile moje slike. Marin je, pak, odvratio da novine i potpisuju i plaćaju. Složio sam se, dao mu slike i fotografije su "osvanule" u Lausu pred Božić 1975. na cijeloj strani, pod naslovom Lov na bljedoliku reportažu Željka Tutnjevića. Tako sam postao "zaražen" tiskarskom bojom, a "bolest" mi još nije "izliječena"...

I počeo sve više fotografirati.

Onda sam počeo honorarno i po narudžbi raditi za Laus. Na primjer, prve slike za intervjue tada popularnih mladih vaterpolista Veselina Đuha i Antonija Milata sam ja snimio, kao i dr. Matije Čale Mratović, koja je tada bila najbolja učenica Gimnazije. Potom je Ilija Papac iz dubrovačkog dopisništva Večernjeg lista vidio moje fotografije u Lausu, zvao me, pa sam počeo i za njih honorarno fotografirati. Tamo je moje fotografije vidio i Suad Braco Ahmetović iz Vjesnika, pa me i on zvao surađivati. Za moj posao i zanimanje fotoreportera  je jako značajan bio i  studeni 1978., kad me na stalnu suradnju za Dubrovački vjesnik pozvao gospar Nikola Isufi, a glavni urednik je bio gospar Miše Milić. Od potresa u Crnoj Gori u proljeće 1979. počeh honorarno raditi i za Slobodnu Dalmaciju, na poziv Mata Jerinića.

Ali nigdje nisi radio stalni posao fotoreportera. Zanimljivo, u to si vrijeme radio u Pošti? Malo ljudi to zna.

Da. Zvuči nevjerojatno, ali sam se javio na oglas PTT da traže sezonske radnike preko ljeta. Bez ikakvih poznanstava, veza i vezica u Pošti sam bio primljen i prvi radni dan staža upisao 3. srpnja 1979. Imao sam ludo radno vrijeme u jutarnjoj smjeni, od 5 i 15 ujutro do podne i 15. Tamo sam bio usmjerivač PTT pošiljki. Sezona je završila, no netko bio na godišnjem, netko na porođajnom, netko na bolovanju, pa su mi produživali rad na određeno vrijeme, sve dok nije preraslo u rad na neodređeno. Radio sam u pošti do 31. prosinca 1985., zadnja 3 mjeseca kao kontrolor u pošti na Pilama. Zadnji radni dan popodnevnu smjenu od 14 – 21 sat, na Staru godinu. Otišao sam doma, istuširao se, presvukao i pred ponoć bio snimati doček 1986. u novootvorenom hotelu Belvedere, kao prvi radni zadatak sa stalnim poslom fotoreportera u Dubrovačkom vjesniku. Plaća u pošti je "išla" po bodovima, a ja, iako sam imao diplomiranu višu školu još od 1976., bio sam sve do ta zadnja tri mjeseca plaćan na bodove srednje spreme. To je bilo čak 25% plaće manje. Sve to vrijeme sam bio i stalni honorarni fotoreporter u Dubrovačkom vjesniku.

I tako si završio u Dubrovačkom vjesniku, gdje si još i danas.

Javio sam se na oglas iz prosinca 1985. za fotoreportera. Bio sam jedini koji se i javio, tako da sam bez problema bio primljen. U to doba se nije svatko, kao sad kad se može snimati i mobitelima, bavio fotografijom. Glavni urednik je bio Nikola Isufi, koji mi je puno pomogao, i kojemu sam zauvijek neizmjerno zahvalan. Bila je to dobra redakcija. Prvi honorarni posao mi je bio s gospođom Sonjom Seferović, urednicom kulture, od koje sam kroz silne godine suradnje zaista puno naučio o kulturi i vlastiti život oplemenio. Ostali smo dragi i dobri kolege i prijatelji do danas. Zahvalan sam na suradnji i po(d)uci Marinku Vlašiću, Luku Brailu, također. I sa ostalim koleg(ic)ama sam vrlo lijepo surađivao. Zanimljivo je da su u tom DV radili i Antun Masle i Jadran Kapor, koji su bili do sada moji najsvježiji glavni urednici Dubrovačkog, a Nino je to od početka ovog mjeseca. S nama je radio i Đorđe Obradović, koji sada novinarstvu uči nove naraštaje na Sveučilištu Dubrovnik. Neizmjerno sam zahvalan i Vjeri Šuman, koja mi je pomogla kad mi je bilo najteže. Također, U Slobodnu Dalmaciju me 1996. "vratio" Stipe Puđa, a u Dubrovački vjesnik 1998. Pero Maldini. Hvala im obojici. Nikola Isufi je bio moj najbolji i najdraži glavni urednik u cijeloj profesionalnoj karijeri, uvijek je branio novinare i jako je nas je  poštovao i nastojao učiti. Od njega sam naučio koliko je važno u novinama čovjeku napisati ime. Neka se zna, nije trebalo u Jugoslaviji biti u Savezu komunista za raditi u medijima, a ako je bilo problema, Nikola nas je branio. Ja, primjerice, nikad nisam bio u Partiji, niti me to interesiralo. I brojni drugi novinari DV nisu bili članovi. Nitko nas nije tjerao da se učlanimo, niti pitao zašto nismo! Također, sjećam se kako smo u Dubrovačkom vjesniku u to, socijalističko, vrijeme imali norme, i bili plaćeni po učinku.  Ako sam prebacio normu   i plaća bi mi lijepo skočila. Poput klokana, šalio sam se... A sad, u "kapitalizmu" bodovi, pa uz sve godine staža i "tone" vlastite opreme jedva "preskočim" prosječnu hrvatsku plaću! A količina posla i zahtjevi neizmjerno povećani!

Imaš nevjerojatnu ljubav za fotografiranjem? Rijetko gdje sam vidio da netko tako voli svoj posao.

Uvijek nosim aparat sa sobom i volim gledati oko sebe i snimati. Imam dobre oči, to je važno za ovaj posao. Fotografiju ne smatram poslom, valjda je to tajna. Meni je ona ljubav, hobi i užitak. Blagoslovljen sam, jer čitav život radim ono što volim. Za dušu svaki dan objavljujem fotografije na Fotozine i Facebooku, iako me nitko na to ne tjera. Rekao sam da sport i politič(ars)ke zadatke ne spadaju u najdraže radne zadatke, ali i kada ih snimam, potrudim se po svojim najboljim sposobnostima, a ne da bude samo odrađeno bez veze, preko one stvari.

Usporedi fotografiju danas i prije 40 godina kada si počinjao.

Teško je to uspoređivati, gotovo nemoguće. Danas je hiperprodukcija s digitalnom fotografijom. Prije bih, kad smo radili ankete, snimio svakoga samo tri puta da bar na jednoj slici čovjek ima otvorene oči. Film je bio skup. Danas digitalno, bez ikakvog dodatnog troška, snimim bar desetak puta da mogu odabrati fotografiju na kojoj je "model" najljepše "ispao". Sve je prije bilo puno skuplje – filmovi, razvijači, foto-papiri, sve ostalo. Kada sam bio honorarac, ja sam svu opremu morao financirati, i zato tada nije bilo lako profesionalno raditi ovaj posao. Sve je to koštalo, fotografija je bila luksuz. A danas opet, svatko tko ima mobitel, misli da je fotograf. A nije to baš tako...  Također, fotografije se puno i dorađuju naknadno u photoshopu, što se meni osobno ne sviđa. Zanimljivo je da i danas imam vrlo malo službene opreme i gotovo sve radim vlastitom...

Ti ga nikad ne koristiš. Zašto?

Koristim u photoshopu 'crop', pooštrim sliku, i skinem  granu ili palu koja "raste" nekome iz glave, ako radim nekakav portret, pa to nešto smeta u pozadini. Osim tih osnovnih operacija, ne koristim ga zato jer sam u prvom redu fotoreporter,  radim dokumentarnu fotografiju. Ono što sam vidio, snimim, i to se dogodilo. Ništa ne dorađujem, ali tko to voli, ja poštujem.

Koga si sve snimao od poznatih faca?

Brojne predsjednike i kraljeve u posjetu Dubrovniku, poput Margaret Thatcher, Yassera Arafata, Mihaila Gorbačova i  druge zanimljive i slavne osobe iz politike i kulture.

Imaš li kakvu anegdotu u vezi njih?

Kada sam radio posjet  Gorbačova, njegovi nabildani tjelohranitelji iz KGB-a su stražarili na vratima, a jedan je zamahnuo svojom masivnom rukom, te mi je slomio blic na ulazu u Umjetničku galeriju . Nije me ni pogledao, niti se ispričao. Arafata smo dugo čekali na aerodromu, jer je letio preko, tako su nam rekli, prijateljskih zemalja, a ne najbližom rutom, pa se put satima odužio, a tako i naše čekanje.

U najljepšoj uspomeni mi je ostao Nobelovac, kolumbijski pisac Gabriel Garcia Marquez. U proljeće 1979. sam ga u hotelu Libertas snimao za Start, tada najpopularniji magazin za muškarce. S njim je razgovarala novinarka Gordana Tintor. Sjedili smo u polumračnom hotelskom lobiju i nije se moglo snimati bez blica, pa sam morao koristiti blic. Potrošio sam 4 filma po 36 snimaka, što znači da sam mu u oči bljesnuo 144 puta. Nije mu to smetalo, smješkao se i rekao mi je da sam kao "pistolero" (revolveraš). Izgleda da sam mu bio simpatičan, jer je sam otišao u tadašnju knjižaru Ispod zvonika i kupio svoju knjigu Pukovniku, nema tko da piše, napisao posvetu "Para Željko, de su victima, Gabriel 1979" i poklonio mi je. Ta knjiga mi je i dandanas najdraži honorar i uspomena.

Koji su ti najdraži dubrovački motivi? Vidi se da jako voliš ovaj grad, iako nisi tu rođen.

Nisam u Gradu rođen, ali Dubrovnik je moj život, i strašno ga volim. Sviđa mi se Grad, pejzaži,  dobra klima... E vo mi sad ovdje sjedimo u kratkim rukavima, a veljača je. Što se tiče motiva u Dubrovniku, volim naravno fotografirati lijepe žene, ali i onu ljetnu gužvu na Stradunu. Fotografiram ljude iz svih krajeva svijeta, a oni izgledaju jako zanimljivo. Mnogi su tetovirani, raznih boja, a bude i raznih interesantnih scena i prizora. Oduševljava me ta živost i motivi koji se jednostavno bez prestanka nude i "rađaju".

Voliš govoriti i pisati u rimama. Odakle ta ljubav?

Još od gimnazije. Došlo nekako i ostalo. Znao sam cijeli dan u bilo kojem razgovoru samo rimovati. Prvu vijest u rimama napisao sam u Dubrovačkom vjesniku. Nekome se sviđa taj moj način izražavanja, nekome se ne sviđa, ali eto, mene veseli.

Jedno vrijeme si živio i radio u Japanu. Kako je to bilo?

U Japan sam došao 1992. i ostao u Kagoshimi do 1996. godine. Za to vrijeme, radio sam kao fotoreporter u časopisu za ribolov Tsurendo, a zadnjih pola godine u foto studiju Fujiao. Bilo mi je to super, jer od sportova volim jedino ribolov, tako da su se spojile moje dvije ljubavi. Bili su oduševljeni mojim fotografijama, kompanija je kupila i sjajnu fotoopremu da mogu raditi u najboljim uvjetima, ali s tom plaćom smo jedva preživljavali u Japanu. Više bih novaca dobio od pomoći države, nego od posla kojeg sam radio. Od socijalne pomoći, čega bih se stidio, bi naša peteročlana obitelj dobila 240 000 yena (tada 2 400 dolara), a moja plaća je bila i dosta manja, nikada baš niti jedna bar kao socijalna pomoć. Nije u to vrijeme bilo lako preživjeti u Japanu, pa mi je draže bilo biti siromašan ovdje, nego tamo. A i djeca su trebala krenuti u školu. Vratili smo se. Ljepše je doma!

Za kraj, reci nam, koliko još imaš do mirovine i što tad planiraš?

Imam još malo, samo se bojim od čega ću živjet kad odem u mirovinu, ako me potjeraju za 3 godine, jer plaća nije sjajna, pa neće ni penzija, a imam sve manje honorarnih poslova. Mladi imaju neke svoje nove prijatelje i poznanike, pa njih zovu! Moje je vrijeme pomalo prošlo...

Siguran sam jedino da ću do zadnjega daha, ili dok god oči i ruke budu služile, snimati. I veliku radost i zadovoljstvo i tada imati...

Maro Marušić

Popularni Članci