'Sanjala sam ga noćas kako mi govori na hrvatskom. Nisam ga razumjela, ali vjerujem da je bio sretan što sam dobila hrvatsku putovnicu,' govori 77-godišnja Maria Gilda Trkovic Villafuerte de Castro, rođena Peruanka sa suzama u sivoplavim očima koje je naslijedila od oca Marka.

'Nakon pet godina neuspjelih pokušaja s veleposlanstvom u Čileu i Kanadi te potrošenih (najmanje) dvije tisuće dolara, u Hrvatskoj sam ju dobila za samo četiri dana i sto dolara. Nisam mogla vjerovati!' dodaje uzbuđeno.

Maria Gilda Trkovic Villafuerte vda. de Castro na Srđu sa svojom hrvatskom putovnicom 

'Ovo je moj drugi posjet Konavlima i Grudi, mjestu iz kojeg je moj otac s 27 godina iza Prvog svjetskog rata otišao u Ameriku. Došla sam saznati više o njemu, razlozima zbog kojih je otišao, zašto se nikada nije želio vratiti, ali i završiti zadnje poglavlje moje knjige 'Kći imigranta,' otkriva.

Gilda je niža, vitka žena, decentno našminkana, uredno počešljane kratke sijede kose. Kako sama kaže, voli se dotjerivati. Priča kako joj je pokojni muž, kada je već bio u mirovini, a ona bi odlazila na posao vikao s balkona guapa (zgodna op.a.). Istražiti korijene i saznati povijest obitelji, djevojci rođenoj u provinciji između dvije turističke atrakcije Perua Machu Picchua i Nazca linija vrlo je rano postalo važno, jedan od snova koje će kasnije ispuniti. 'Kao najstarije od petoro djece, išla bih s ocem u polje i koristila priliku kako bih ga ispitivala o Hrvatskoj, Konavlima, babi i đedu...Nije htio o tome pričati, a bio je i jako strog s nama djecom, no ja sam bila uporna,' smješka se Gilda.

Osim što piše blog i završava knjigu 'Kći imigranta', Gilda je vrlo aktivna na Facebooku i Twitteru na kojem ima više od dvije i pol tisuće pratitelja

'Moje ime zapravo nije Gilda. Otac me nazvao po sestri Luciji, to mi ime piše na rodnom listu, ali kada sam trebala krenuti u osnovnu školu, roditelji su me poslali u selo kod majčine obitelji. Tada su mi promijenjenili ime u Maria Gilda bez znanja roditelja. Nije ga to puno smetalo, on me uvijek zvao Luce,' ističe.

Marko djecu nikada nije učio hrvatski. Čuli bi ga tek kada se družio sa sunarodnjacima. Najviše se družio upravo s imigrantima koji su došli iz cijeloga svijeta, a značajan broj iz Europe. 'Prikrala bih se i slušala njihove priče, a potom zapisivala. Puno godina kasnije za seoski sam portal pisala blog o ocu, njegovim prijateljima i pričama imigranata.' Svi ti zapisi pronaći će mjesto u knjizi koju planira objaviti sljedeće godine.

'Moj otac nije otišao iz Konavala 'trbuhom za kruhom'. Otišao je jer se nije slagao s uvriježenim običajima prema kojima najstarijem sinu pripada zemlja, on donosi odluke za sve članove obitelji, za njega svi rade, a nerijetko se drugi sinovi niti ne smiju ženiti. Uz to, uvijek je govorio kako je žena najstarijeg brata bila vještica. Budući da su otac i majka šutke podržali najstarijeg sina, odlučio je otići. Govorio je kako je stavio križ i da se nikada neće vratiti.'

'U Peruu mu nije bilo lako. Radio je u polju i nismo imali puno novaca. Zbog toga ga u Limi nisu htjeli primiti u Hrvatski klub 'Dubrovnik'. No, ulagao je u naše obrazovanje te nam je usadio vrijednosti koje je ponio od kuće – radišnost, trud i poštenje,' ističe Gilda. 

Marko Trković (na slici sjedi za stolom), rođen je 1902. na Grudi, a s 27 je godina otputovao prvo u Valparaiso u Čileu, a zatim nastavio put do Perua. Deset godina kasnije oženio je Augustu Villafuerte s kojom ima petoro djece. Potomci Marka su naslijedili njegov duh te danas žive u Peruu, Kanadi i Španjolskoj. Obiteljski susret u Peruu. 

'Imao je odličan smisao za humor i s prijateljima se često šalio i smijao, ali je s obitelji bio poprilično ozbiljan. I s mojim mužem također. Kad bi mu donio bocu vina, ne bi se ni zahvalio, sebi bi u bradu samo rekao uh, kemija. Nije to bila njegova malvasija,' prepričava kroz smijeh.

'Jedan dan, tada je tata već prošao devedesetu i živio je sa mnom i obitelji u Limi, na vrata nam je pokucao gospodin Ivo Guriš sa ženom. Iznenadio nas je nenajavljeni posjet Župljanina koji se preselio u Peru, a koji je s mojim tatom igrao na karata. Stigao je iz poratne Hrvatske. Na Grudi je sasvim slučajno srelo Luku Trkovića, tatinog neputa koji se na spomen Perua počeo raspitivati za dunda. Poslao je slike obitelji uz pozdrave i želju da stupimo u kontakt. Ocu su zasuzile oči kad je vidio mlađeg brata i sestre. Znala sam da su mu njih troje nedostajali. Počeli smo pisati pisma i slati fotografije.'

Marko nikada nije otputovao nazad u Hrvatsku. Djeci je rekao kako on treba umrijeti u Peruu među svojom obitelji isto kao što njegov brat Ivo treba među svojom u Hrvatskoj.

'Nama je zabranio da idemo u Hrvatsku ako mislimo praviti probleme obitelji. Koliko god je bio ljut na starija dva brata i roditelje prema mlađem bratu i sestrama je osjećao poštovanje zbog ratova koje su preživjeti i rada na domovini. Zabranio je da išta tražimo.'

Odluku da će posjetiti Hrvatsku i svoje rođake u Konavlima donijela je kada joj je otac umro 1997. godine. 'Ostala sam prazna jer smo ostali bez temelja naše obitelji. Tata je umro, a mi nismo niti poznavali nikoga s njegove strane. Pisala sam obitelji da bih ih voljela posjetiti.'

Gilda je na Grudu došla prvi put 17. rujna 2000. godine, a igrom slučaja na isti datum i 17 godina kasnije. 'Imala sam priliku upoznati zadnjeg živog brata moga oca. Ivo Trković je bio mršav, visok, drag. Kad sam ga ugledala na aerodromu nisam znala bi li plakala ili vrištala od sreće. Susret je bio jako emotivan i s njim i s tetkom Ankom. Nakon 74 godine otkada je njihov brat Marko otišao u Ameriku, stigla sam ja. Činilo mi se sve kao san.'

Otac je rijetko spominjao obitelj u Hrvatskoj, ali sestre Anke (na slici) se uvijek rado sjećao. Govorio bi mi kako moram nositi konavoske verežice kao sve žene iz njegova mjesta. Danas ih nose i moja kći Betzabe i unuka Camila (na slici).

Gilda je mjesec dana provela kod svoje hrvatske obitelji. Problem im je stvarao jezik budući da Trkovići nisu govorili španjolski, a Gilda hrvatski, no snalazili bi se 'rukama i nogama', a ponekad bi pozivali i prijatelje koji su im prevodili. Gildi je to posebno bilo važno jer je željela saznati što više informacija o ocu, obitelji i samom mjestu. Ugostili su je Niko i Marija u svojoj kući, Luka se pobrinuo za koordinaciju izleta i putovanja, s njima bi odlazila i u polje i u lozu.

'Odlučila sam doći baš u jesen, u vrijeme trganja. Bilo je nezaboravno! Naravno, pokušavala sam biti što brža, ali su Nikina djeca Jelena, Ana i Ivo bili nedostižni. Ja bih došla do pola reda, a oni bi već započinjali drugi. Malo bih se i zapričala, a dundo bi vikao lavora, non parla. Onda bih zapjevala i to mu se sviđalo. Zvao me cara mia,' sjećanja su ponovo stegla grlo.

Trganje u Konavlima. Gilda s prvim rođacima. 

'Toliko je bilo emotivnih trenutaka. Pogotovo kada su me tetka Jelka i njezina sestra obukle u tradicionalnu nošnju. Osjetila sam prisustvo tate...vjerujem da bi mu bilo drago vidjeti svoju najstariju kći u konavoskoj robi. Dundo i Luka su mi rekli kako sam sad Hrvatica. Bila sam presretna, zahvalna. Taj osjećaj se ne može opisati. Bio je to jedan od najposebnijih dana u mom životu.'

Gilda u konavoskoj nošnji u obiteljskoj kući na Grudi s dundom Ivom, njegovom ženom Jelkom i prvim rođakom Lukom 

'Prvi rođak Luka me odveo do stare kuće na brijegu iznad Grude gdje je obitelj živjela, gdje je moj otac rastao i proveo prvih 27 godina svog života. Nisam mogla ne zapitati se koliko stabala maslina, smokva, oraha, kamenja oko nas su tihi svjedoci postojanja moga oca. Trudila sam se da ne zaplačem...'

'Drugo putovanje u Hrvatsku uslijedilo je tek nakon 17 godina. Dunda Iva i tetke Anke više nije bilo među nama. Ni ovoga puta to nije turističko putovanje već osobno, intimno...putovanje za dušu. Kao i s knjigom koju drugi put čitate uočavate puno više detalja, shvaćate bolje odnose među likovima, sve razumijete bolje. Tako i ja bolje razumijem zašto je otišao. Neke stvari su se od njegovog vremena promijenile, ali neke su ipak ostale iste. Vjerujem da je bio čovjek s naprednim razmišljanjima za ono vrijeme i podneblje. Želio je biti slobodan i sam krojiti svoju sudbinu,' iskrena je Gilda.

Ponovni susret s obitelji. Na slici s Lukom Trkovićem

'Niko i Marija su me i ovaj put ugostili, upoznala sam njihove unuke, bila na vjenčanju njihova sina Iva u Konavoskim dvorima što me se posebno dojmilo. S njihovom kćeri Anom sam posjetila obnovljenu Sokol kulu s koje se vide cijele Konavle. Najstarija kći Jelena me odvela u Međugorje, rođak Luka na otočić Gospa od Škrpjela, a s Marijom sam obišla Sjever Hrvatske. Njihova obitelj i prijatelji su me divno primili, imala sam osjećaj kao da ih sve odavno znam. Zajedno smo trgali, objedovali, još bolje se upoznavali.'

Gilda i njezin prvi rođak Niko Trković ispred obiteljske kuće prije odlaska na vjenčanje Nikova sina. 

'Shvatili su koliko mi znači hrvatska putovnica te su se organizirali i u svega nekoliko dana ju ishodovali – Ivova supruga je dobila sve potrebne informacije od policije, Luka je preuzeo formulare i bio sa mnom kada sam podnijela zahtjev, Niko me vodio u Grad gdje me čekala Jelena i bila svjedok preuzimanja toliko važnog dokumenta, dok su se Marija i mlađe kćeri pobrinule da negdje ne bude propusta u komunikaciji. Bila je to prava operacija,' s posebnim žarom prepričava Gilda.

 'Pomogli su mi ostvariti dugogodišnji san i zauvijek ću im na tome biti zahvalna kao i na predivnih 50 dana koje sam s njima provela.'

Gilda s obitelji kćeri Betzabe koja živi u Kanadi slave uz kontonjatu i konavosko vino koje proizvode njezini rođaci. 

'Kad sam se vratila, suprug moje kćeri je rekao da sam bila na jako dugom godišnjem, ali sam mu pojasnila kako nisam bila na godišnjem odmoru nego na putovanju duše, srca i života što samo djeca emigranata mogu shvatiti. Po povratku sam počela osjećati nostalgiju za Konavlima. Znam da ću s tim osjećajem živjeti zauvijek,' piše Gilda iz Kanade gdje joj živi kći Betzabe s mužem Richardom i djecom. Iako vjeruje kako joj je ovo bilo posljednje putovanje zemlju svoga oca, hrvatska putovnica u džepu bi joj mogla promijeniti planove.