Prije nešto više od pola godine s radom je započeo Kabinet za razvojnu procjenu i podršku  Baseline- veselo i stručno mjesto za pravovaljanu i pravovremenu podršku obiteljima djece s teškoćama, terapijski rad s djecom te edukaciju roditelja, stručnjaka, svih osoba i zanimanja dotaknutih ovom tematikom.

Odgovor je to mladih, obrazovanih stručnjaka na problem manjka stručnog kadra na dubrovačkom području. Ivana Klarić, osnivačica kabineta je okupila tim koji omogućuje brzu i kontinuiranu stručnu pomoć djeci s teškoćama u razvoju kao i podršku i savjetovanje roditeljima.

Kostur Baselinea čine dubrovačke cure s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta: Ivana Klarić, magistra socijalne pedagogije, Ana Vlahović, magistra edukacijske rehabilitacije , i Andrea Fabijanović Grljušić, magistra logopedije. Uz njih u Baseline timu rade još tri kolegice,  edukacijski-rehabilitator, logopedinja i psihologinja.

One su odlučile svoje slobodno vrijeme uložiti  za dobrobit najmanje dubrovačke dječice kojoj je podrška pri razvoju potrebna te uložiti vlastita sredstva, znanja i snage kako bi se nešto po tom pitanju u Dubrovniku pomaklo s mjesta.

Naime, one kabinet Baseline vode u vremenu  kada završe sa svojim primarnim poslom stručnih suradnica u  ustanovama u kojima rade. Klarić je zaposlena u Osnovnoj školi Lapad, Vlahović radi u Centru za rehabilitaciju Josipovac, a Fabijanović Grljušić zaposlena je u Dječjim vrtićima Konavle te kao vanjski stručni suradnik u dječjem vrtiću Orebić.

S njima smo razgovarali o planovima i ciljevima Baselinea, te trenutnoj situaciji u Dubrovniku na temu kvalitete života djece s teškoćama u razvoju.

Za početak recite nam neke probleme koje sustav akumulira i koje bi što prije trebalo riješiti?

Sustav rane intervencije, točnije sustavna podrška obiteljima djece s teškoćama u razvoju još uvijek ne postoji. Zasad je djelomično pravni okvir dan u novom Zakonu o socijalnoj skrbi, ali sustavne podrške još uvijek nema. Nevladin sektor, točnije udruge, zasad pokazuju najintenzivniju aktivnost na tom području, ali  je to nedovoljno i vrlo nestabilno, jer je u najvažnijem razvojnom razdoblju potrebna sustavna podrška i pratnja stručnjaka.  Dakle, dijete s teškoćom zahtjeva kontinuirani terapijski rad u tom trenutku. Problem nastaje kada se zakasni. Da bi rana intervencija zaživjela u sustavu u to područje moraju biti uključeni stručnjaci različitih profila i uključeno više sektora -zdravstva, socijale te odgoja i obrazovanja koji trenutno po ovom pitanju nisu iskoordinirani.

Roditelji, često zbog birokracije i traganja za dijagnozom, gube dragocjeno vrijeme u kojem se pravodobnom i pravovaljanom podrškom djetetu i roditeljima mogu  prevenirati daljnje komplikacije i teškoće.

U posljednje vrijeme dosta se govori o važnosti ovog područja i pokrenulo se nešto s mjesta u sustavima, ali još uvijek nedovoljno.

Potrebno je umrežavanje stručnjaka različitih profesija – postići interdisciplinarnost,  suradnju vladinih organizacija i udruga na nacionalnoj i lokalnoj razini, dogovor i usklađivanje vrijednosnog okvira usluga u području rane intervencije, povećati broj stručnog kadra time i dostupnost usluga. 

Treba li svaka pojedina županija ili regija imati Centar za autizam ili neku sličnu ustanovu?

Zakonom nije propisano da svaka regija obavezno treba imati Centar, ali to je nešto što je potrebno. Na taj način, zapošljavanjem stručnih osoba, uvelike bi se pomoglo djeci da im se što ranije pruži adekvatna skrb a osim toga da ih se, što je više moguće, osamostali za kasniji život.

Najbolji oblik rane intervencije je usluga rana intervencija u obitelji, otprilike kako sada rade patronažne sestre. Tada stručnjak edukacijsko rehabilitacijskog profila odlazi u obiteljsko okuženje, dom djeteta i tamo pruža podršku roditeljima i djeci - podučava roditelje o tijeku razvoja, prepoznavanju specifičnosti u razvoju njihova djeteta, te kako se nositi sa razvojnim odstupanjima i kako poticati dijete u njegovom razvoju i daljnjem napretku.

U navedenom pristupu je ključan djetetov dom gdje je dijete „na svom terenu“ – sa svojom obitelji, u svojoj sobi, sa svojim igračkama, a nama je važno što u tim okolnostima brže vidimo djetetove mogućnosti i teškoće. Roditeljima je od neizmjerne važnosti što tada nisu opterećeni voditi tako malo dijete od jedne ustanove do druge, opušteniji su i otvoreniji.

Ima li dovoljno stručnog kadra u Dubrovniku?

Naša zanimanja su deficitarna u cijeloj Hrvatskoj i uvijek nedostaje stručnjaka. No s druge strane problem je zapošljavanja, ne otvaraju se nova radna mjesta, te mladi ljudi koji završe fakultet nemaju priliku raditi u struci. Nije li to apsurd?

Vi ste privatnici i naplaćujete svoje usluge.  Imaju li roditelji novaca?

Da,ali prvenstveno smo željne rada u struci. Ne mireći se sa situacijom da sustav rane intervencije, točnije sustavna podrška obiteljima djece s teškoćama u razvoju još uvijek ne postoji, odlučile smo svoje znanje i rad ozakoniti i legalizirati kroz BASELINE.

Na taj način realizirale smo svoja nastojanja rada u struci, a ujedno i stvorile mogućnost ostvarenja pomoći roditeljima u iznalaženju načina sufinanciranja troškova.

Ovom prilikom moramo istaknuti da su do sada u velikoj većini roditelji bili u situaciji da sami u cijelosti snose troškove tretmana u nama sličnim centrima često izvan Dubrovnika (Zagreb, Split).

Do sada smo ostvarili izvrsnu suradnju  sa Caritasom dubrovačke biskupije koji subvencioniraju terapije za roditelje slabijeg imovinskog stanja,  kao i sa udrugom Down sindrom koja za svoje korisnike iz ostvarenih sredstava financira terapije.

Financira li što Grad Dubrovnik?

Za sad ne financira. Veseli nas što su pokazali zanimanje za naš rad, posjetili kabinet te se nadamo kako ćemo u skorije vrijeme dogovoriti suradnju isključivo kao pomoć roditeljima kroz subvencioniranje terapija za djecu. Naravno, oni bi financirali dolazak djece s područja Grada, a mi imamo korisnike i iz Župe dubrovačke, Konavala, poluotoka Pelješca… Te bi se i te općine također mogle uključiti.

Koliko vam je uopće teško naplatiti tretman? Ipak se ovdje ne radi o klasičnom poduzetničkom poslu.

Prostor, oprema i dodatno obrazovanje iziskuje popriličan financijski napor. Uz fakultetsko obrazovanje nastojimo pratiti novine u (re)habilitaciji djece sa teškoćama u razvoju. Prošle smo jako puno tečaja, radionica i višegodišnjih edukacija a moramo i želimo se i dalje stručno educirati. Uzele smo donji prosjek cijene terapija u Hrvatskoj, a kao što smo i prije navele, našim roditeljima bi uvelike pomoglo uključenje Grada.

Gledaju li vas neki drugačije, jer ste u privatnom sektoru?

Dobile smo pozitivne odgovore na pokretanje kabineta što nam govori o činjenici kako je ovo našem Gradu nedostajalo.  Privatni sektor je bio jedini mogući ekspresni odgovor na potrebe dubrovačke dječice i njihovih obitelji kojima treba podrška u ranom djetinjstvu – odmah i ovdje. Cilj nam je omogućiti djeci što kvalitetniju rehabilitaciju koja podrazumijeva uređaje poput neurofeedbacka, a koji pospješuju učinak terapijskog rada. Također želimo što više konkretnih edukacija dovesti u naš Grad i učiniti ih pristupačnima ostalim stručnjacima i roditeljima.

Vi puno radite s djecom u ranoj fazi njihova života – do tri godine. Međutim, neka djeca, nažalost, nisu bila te sreće da im se pomogne u ranoj fazi. Danas su oni u pubertetu ili stariji, a njihovi roditelji kažu da im je najteže za vrijeme ljetnih i zimskih praznika kada ne idu u školu i nemaju nikakve rutine. Kako njima pomoći?

Bez obzira što mi pretežno radimo s najmlađima, otvoreni smo i za starije. Tako našu terapiju neurofeedbackom radimo i s djecom koja su u pubertetu. Kako smo i rekle ranije – odgovaramo na potrebe roditelja i djece. Teško je ne primiti mladića sa poremećajem autističnog spektra kada znamo da se nema gdje obratiti. Često, upravo zbog njih, radimo i do kasno navečer te vikendima i praznicima.

U našem radu i jest jedan od glavnih ciljeva postići sto veću samostalnost djeteta, kasnije odrasle osobe, tj. uvažavajući njihovu teškoću izvući maksimum njihovih potencijala i što bolje ih osposobiti za samostalan život. Samostalnost je, na koncu kod svakog čovjeka, pa tako i onog s teškoćom, ključ zadovoljstva tj. uspjeha u životu.

Što se ranije krene raditi s djecom, puno je veća šansa da će biti bolje osposobljeni za samostalan život te biti zadovoljni životom.

Zato je jako važno rano otkrivanje dječjih potencijala i rad s djecom u najranijoj fazi .

Što nam možete poručiti za kraj?

Osim podrške najmlađima i njihovim obiteljima, želimo raditi na edukaciji i senzibilizaciji javnosti o njihovim posebnostima i potrebama jer različitosti nas obogaćuju. Senzibilizaciju je najbolje početi još od vrtića. Mediji i edukacija su jako važni u tom procesu.

Upravo zbog djece sa teškoćama u razvoju događaju se i silne promjene u društvu (npr. reforme u obrazovnom sustavu), naravno na bolje, što je dokaz one uzrečice da ta djeca mijenjaju svijet. Osim sustavnih promjena svakodnevno nas podsjećaju na ono što je bitno u životu: međusobna podrška i prihvaćanje, ljubav i prijateljstvo. To je kao ljubav: daješ ljubav-dobijaš ljubav!

Ne bi htjeli zanemariti, a u ovom trenutku nam nedostaje, psihoterapijski rad s roditeljima odnosno konzultacija sa stručnom osobom u svakodnevnim borbama koje prolaze sa svojim djetetom, obitelji i okolinom ali radimo i na tome ;)

Bitno je naglasiti kako su vrata našeg kabineta otvorena za sve koji imaju pitanje ili nedoumicu u tijek razvoja svog djeteta.

Maro Marušić