DJEČJI VRTIĆI KONAVLE Psihologinja Tena Erceg: 'Djeca su uvijek odraz okoline i zapravo su super kakvo je društvo'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Aida Čakić
Mladu magistricu psihologije Tenu Erceg život je odveo u Konavle gdje radi u Dječjim vrtićima.

Piše: Aida Čakić

Ova rođena Vinkovčanka, sama po sebi vedrog duha koje podsjeća na dječju zaigranost, oduvijek se željela baviti psihologijom s uskom specijalizacijom za rad s djecom. Zbog toga se za vrijeme studija u Zagrebu odmah usmjerila na to područje i time stekla potrebne pedagoške kompetencije za rad u odgojno-obrazovnim ustanovama. Osim fakultetskog obrazovanja, završila je razne edukacije i kreativne radionice koje joj koriste u radu, a za djecu su efikasne i korisne.

Za Dubrovački dnevnik otvoreno govori o odgoju, uspješnom roditeljstvu, zašto je dobro djeci postaviti granice protiv kojih se oni, kao i odrasli, svakodnevno bore te pojašnjava zašto su danas djeca samopouzdanija, ali na površnoj razini.

S obzirom na to da je rad s djecom ponekad naporan, što vas je nagnalo da odaberete to usmjerenje?

- Oduvijek me privlačio rad s djecom posebno s onom mlađe dobi pa sam i kroz studij uvijek bila s njima u doticaju, posebice kroz volontiranje i rad na Hrabrom telefonu... To je jednostavno nešto sam željela i predivno mi je raditi s djecom jer su toliko neiskvareni i ogromna je mogućnost preventivnog rada što smatram važnijim i korisnijim nego kasnije „gašenje požara“. Na tome svi trebamo raditi jer ako se unaprijed neke poteškoće saniraju kasnije ne trebamo intervenirati, no društvo često zakasni u prvih par godina pa se dugoročno oporavljamo od posljedica.

Djeca su osjetljiva skupina pa samim time potreban je poseban pristup za rad s njima. Kakva treba biti osoba koja radi s djecom? Koje osobine treba posjedovati?

- Uz poznavanje razvoja djeteta i njegovog ponašanja, prvenstveno treba voljeti djecu i treba imati sposobnosti spustiti se na njihovu razinu što znači biti i sam nekada dijete. Nezgodno je vidjeti osobu koja radi s djecom i kada s njima niti ne čučne ili ne sjedne. To je startni pokazatelj da nisu na istoj razini. Također, ne treba nikada zaboraviti da je njihovo ponašanje, koliko god ono nekad izazivalo ljutnju kod odraslih, dio razvojne faze i da djeca uvijek samo reagiraju na ono što je oko njih ili u njima.

Kolika je razlika u radu s djecom i odraslim? Zašto se nikad niste pokušali baviti se ljudskim umom odraslih ljudi?

- Velika je razlika između različitih dobnih skupina - predškolske, školske, adolescenata, odraslih... jer svi imaju neke svoje određene karakteristike. Jednostavno odmah za vrijeme studija sam znala da se želim baviti s djecom. Mogu bez problema reći kako stvarno dobro „kliknem“ s djecom, to mi je posao, ali i poziv. No, svakako rad s djecom u vrtiću ne obuhvaća samo rad s njima već su tu uključeni i veliki - roditelji i odgajatelji.

O čemu ovisi sreća djeteta pa i čovjeka na kraju krajeva?

- Mišljenja sam da prvenstveno sve kreće od obitelji i istina je izjava „prve tri su najvažnije“. Odnose privrženosti koje dijete stvori u prvim godinama života s, za njega važnim osobama, od neizmjerne su važnosti za kasniji njegov razvoj u svim područjima.

Aida Čakić

Danas, nažalost, sve manje vremena obitelji provode u zajedničkim druženjima zbog užurbanog načina života.

Svi, i djeca i roditelji, puno vremena provode s pametnim telefonima pa tako imamo cijelu obitelj koja sjedi u jednoj prostoji i svatko je na svom mobitelu. Djeca su u tom trenutku sretna jer gledaju crtić, ali dugoročno gledano gube povezanost s obitelji. Podrška obitelji je nešto što dijete čini manje ili više osjetljivim na podražaje iz okoline. U svakom slučaju, mislim da ono što ih čini zaštićenijim je odnos u obitelji i to koliko se roditelji s njima bave . To je primjerice posebno vidljivo u turističkim mjestima gdje roditelji rade naporno za vrijeme turističke sezone pa imamo slučajeve da dijete majku ili oca ne vidi cijelo ljeto.

Koliko se primijete promjene na dječjem ponašanju koje su nastale uslijed nekih nesuglasica u obitelji?

- Obitelj najviše utječe na razvoj djeteta u predškolskoj dobi, a onda kada krenu u školu tu su vršnjaci koji ih dodatno „oblikuju“. Mi u vrtiću uvijek zamolimo roditelje ako se nešto dogodi u obitelji da nam to prenesu, od toga da je uginuo kućni ljubimac ili se obitelj preselila, jer sve se, prije ili kasnije, vidi na djetetovom ponašanju, kroz njegove crteže i igru. Dijete uvijek reagira na situaciju u obitelji pa tako ako se nešto loše događa oni su razdražljivi ili se povuku. Djeca su odraz okoline u kojoj žive i mogu reći da su zapravo super kakva je okolina, tj. kakvi smo kao društvo.

Što znači biti uspješan i dobar roditelj?

- Ne postoji univerzalan odgovor na to pitanje, ali smatram da je jedna od odlika dobroga roditelj kada roditelj napravi pogrešku kaže djetetu „Oprosti“. Svaki čovjek ima svoje dostojanstvo, tako i dijete i u tom kontekstu prema djeci se moramo odnositi kao i prema odraslim, uz naravno odgovornost za odnos dijete - roditelj. Roditelj mora dijete uvažavati, ali mora biti autoritet. Za uspješno roditeljstvo, osim ljubavi, podrške i sigurnosti, ne treba imati prevelika očekivanja od djeteta i sebe, nitko nije savršen. Ono što se čini da sve više nedostaje u odgoju je postavljanje granica.
Pretjerano podilaženje djeci može za posljedicu imati razmaženo ponašanje. Kada govorite o granicama mislite li na materijalna ograničenja?
- Prešli smo iz jednog odgoja koji je bio prestrog na jednu totalno drugu stranu. Ranije su djecu tjelesno kažnjavali i nisu dozvoljavali uopće da se čuje njihovo mišljenje što svakako nije dobro, dok se danas djeci dozvoljava i kupuje puno toga sukladno njihovim željama. A želje nisu isto što i stvarne djetetove potrebe. Tako djeca već s tri godine odlučuju što će jesti, obući, kupuju im se laptopi, mobiteli, tableti, a to nije ono od čega djeca zaista „rastu“...

Gdje treba postaviti granice?

- Postoje istraživanja gdje su djecu stavili na igralište koje nije bilo ograđeno, a kasnije su tu istu grupu stavili u ograđeno igralište. Rezultati istraživanja pokazali su da su djeca u ograđenom igralištu bila opuštenija i puno su se slobodnije igrala jer su znala da granice postoje. Djeca, kao i mi odrasli se bore protiv granica, što je normalno i očekivano, ali mi odrasli ih trebamo postaviti . Te biti dosljedni u njima. Svi se mi razlikujemo u našim osobnim granicama, ali uvijek treba imati na umu dugoročnu dobrobit djeteta.

Aida Čakić

Kazali ste da radite i s roditeljima djece.

- Konavoski vrtići su educirani kao ustanova za provođenja radionica "Rastimo zajedno" koje su namijenjene roditeljima djece predškolske dobi. Riječ je o projektu koji je nastao kao proizvod suradnje Unicefa i Centra za podršku roditeljstvu, a nastavak je UNICEF-ova projekta "Prve tri su najvažnije". Radionice su nešto što zaista pomaže roditeljima da bolje osvijeste svoju ulogu. Na njima govorimo o dječjem razvoju, o roditeljskim postupcima te svemu što treba djeci, ali i roditeljima. Za sada većinom dolaze mame, a u planu imamo radionice posebno osmišljene za tate. Osim radionica, uvijek sam otvorena i za individualna savjetovanja roditelja. Tu sam tek dvije i pol godine i ono što sam u najvećoj mjeri primijetila je kako su individualni razgovori s roditeljima u porastu i to mi je drago jer vrtić nije mjesto čuvanja djece već je odgojno-obrazovna ustanova gdje su suradnici vrtića upravo roditelji i mi potičemo što više njihovu uključenost te time želimo doprinijeti cjelokupnom djetetovom razvoju.

Je li teško davati savjete roditeljima u sredini poput Konavala gdje je vjerojatno dominantniji tradicionalniji odgoj?

- Imali smo već dva ciklusa radionica na kojim se odazvalo 20 roditelja i to je za jednu malu sredinu izvrsno. Mislim da nisu roditelji toliko tradicionalni koliko nisu imali ponuđenog sadržaja ovoga tipa. Jedno što je, kako mi se čini, ostalo iz tog tradicionalnog sustava vrijednosti jest uloga tate i to nije samo karakteristično za Konavle već općenito za hrvatsko društvo. Ja sam oduševljena našim roditeljima koji podržavaju dobre inicijative i zbog toga sam jako zadovoljna.

Govoreći o tradicionalnim vrijednostima, kakva je razlika između roditeljstva nekada i sada? Često se može čuti kako su djeca bila bolje odgojena nego dan

- Danas roditelji zasigurno više promišljaju, čitaju i informiraju se, no većina ih puno više radi tako da ne provode toliko vremena s djecom kako je to bilo nekada. Svijet se značajno promijenio i roditeljska uloga je zahtjevnija nego ranije. Društvo je stavilo veći teret na roditelje, moraju puno raditi za osnovne potrebe tako da su rastrgani između egzistencije i „dobrog“ odgoja. Iz ranijih vremena je loše to što su djecu više tjelesno kažnjavali, roditelji su većinom bili strogi, danas, kako sam već rekla, to jest smanjeno, ali nedostaje postavljanje granica. Praksa pokazuje da bi najbolje bilo biti na sredini - ljubav, podrška, ali i granice. Roditelj mora biti prijateljski nastrojen prema djetetu, ali predstavljati autoritet.

Što konkretno današnji roditelji mogu preuzeti od stariji generacija koje nisu bile pretjerano educirane, ali su opet uspješno odgajale djecu?

- Količina vremena provedenog skupa. Ranije su obitelji više vremena provodile u zajedničkim druženjima, ručkovima, odmorima. Danas su djeca u velikoj mjeri ispred ekrana, roditelji na poslu ili u poslu kući i ponekad se dogodi da jedini kontakt koji imaju s roditeljima je kada ih voze za izvannastavne aktivnosti.

Što mislite o tjelesnom kažnjavanju djece? Ranije su neki roditelji koristili odgojnu metodu temeljenu na poznatoj frazi “batina je iz raja izašla. Je li to djelotvorna kazna?

- Protiv sam tjelesnog kažnjavanja i treba se riješiti tih starih pogleda na odgoj. Time se samo degradira dijete i postiže trenutna poslušnost, a dugoročno gledano ništa se ne dobiva. Dijete u jednom trenutku pomisli da neće nešto napraviti jer će ga naprimjer mama istući, a trebalo bi promisliti u smjeru "neću to napraviti jer ću razočarati mamu". Na jednoj sam edukaciji čula primjer o kojemu se čovjek zapitao "Eh, gdje bi ja bio da me nisu tukli". To je pitanje trebalo biti postavljeno - "Doista gdje bih bio da me nisu tukli? Možda bih bio uspješniji nego sad?".

Koje vrijednosti čovjek u ranom djetinjstvu treba steći koje će ga kasnije formirati u samostalnu, zdravu i uspješnu osobu?

- Mislim da u ranom djetinjstvu treba poticati cjelokupni djetetov razvoj (motorički, socio-emocionalni, kognitivni) te bih posebno naglasila upravo socio-emocionalni razvoj koji među ostalim uključuje sposobnost samoregulacije. Mislim da smo kao društvo orijentirani primarno na stjecanje kognitivnih vještina. Pa tako nije rijetkost susresti se s djetetom koje zna pisati, čitati, govoriti engleski, ali nedostaje mu emocionalno-socijalni dio. Rezultat toga je ponašanje na primjer petogodišnjaka koji izvrsno čita, ali kada mu se uzme igračka krene vrištati ili udarati svog vršnjaka jer nije dovoljno razvio socio - emocionalne vještine.

Tko je tu onda pogriješio?

- Smatram da opet najviše toga proizlazi iz društva koji zahtijeva samo najbolje, odlikaše, natjecatelje te iz obitelji jer u manjku vremena djeci se, kako sam rekla ranije, daje previše u smislu zadovoljavanja njihovih želja, a ne stvarnih potreba. Naglasak u cijeloj priči je da dijete treba emocionalno i socijalno sazreti da bi moglo ostvariti zaista sve svoje potencijale.

Kako uspješno razvijati djetetovo samopouzdanje?

- Što se tiče samopouzdanja čini mi se da su današnja djeca puno više samopouzdana, ali na površnoj razini. Živimo u društvu gdje se stalno govori "bravo, super..." i stalno se ocjenjuju rad. Djeca čak više ne rade ništa rekreativno, nitko se ne bavi nogometom radi sporta već sve mora biti natjecateljski. Mislim da je u tom pretjerano natjecateljskom duhu dolazi do pada samopouzdanja. Samopouzdanje i samosvijest su dio socio-emocionalnog razvoja i njih je važno graditi. Preporučuje se, kako je to naveo i danski psiholog Jesper Juul, da od male dobi, kada se dijete naprimjer spusti niz tobogan i kaže "Mama vidi me", a prvotna reakcija mame je da kaže "Bravo", bolje reći "Vidim te". Riječ "bravo" je već ocjenjivanje, ali u ovom slučaju je potrebna samo povratna informacija koja je jako važna. Povratne informacije moraju biti specifične i konkretne te usmjerene na samosvijest o vlastitom uspjehu. Ok je nekad i ne uspjeti, a trud je ono što bi se trebalo vrednovati.

Aida Čakić

Svjedoci smo situacija u kojima roditelji djecu koja su rasplakana umiriti kupovinom igračke ili slatkiša. Gdje trebaju biti granice materijalnog nagrađivanja?

- Sjećam se kako smo mi kao djeca sakupljali sličice za albume, a danas djeca u tri dana ispune album jer mi roditelji odmah sve kupe i onda im to dosadi. Naravno da u posebnim prilikama treba biti materijalnih nagrada, ali ne pretjerano. U trgovini malo dijete ponekad može dobiti neku sitnicu tako što će mu roditelj unaprijed reći da odabere jednu sitnicu. Ne treba tu pretjerivati jer nije dobro kupovati dječju ljubav ili liječiti grižnju savjesti tako. Također, ne preporučuje se nagrađivati djecu hranom jer ona je primarna potreba i u tom kontekstu treba reći da je djetetova potreba hrana, a želja je određeni slatkiš.

Statistike pokazuju kako je razvod braka u današnje vrijeme sve češći. Kakve efekte razdvajanje roditelja ostavlja na dijete posebno gledajući u kontekstu toga što ste rekli da je za razvoj najvažnija obitelj?

- Nerijetko se misli da razvod sam po sebi negativno utječe na dijete, ali nije sam čin potpisivanja razvoda ono što muči najviše mališane već je problem u svađama roditelja (i drugih članova obitelji) prije i poslije samog razvoda. Statistike pokazuju da je veliki postotak razvoda u Hrvatskoj konfliktno, a to znači da se roditelji nakon razvoda nastavljaju svađati i često koriste djecu kao oružje s kojim se međusobno nadmeću. Ako brak ne funkcionira i u njemu pate i djece, bolje je da se on završi, a ako roditelji ostanu u dobrim odnosima razdvajanje roditelje ne mora se dugoročno negativno odraziti na djecu. Naravno da će ona biti tužna jer roditelji više ne žive skupa, ali čin razdvajanja nije toliko štetan koliko su kobne svađe. Ta djeca su često u konfliktu lojalnosti između mame i tate i oni već s četiri-pet godina moraju zauzimati stranu. Uz dobar dogovor roditelja i kvalitetnu komunikaciju ne bi trebalo biti većih dugoročnih negativnih posljedica po dijete.

Aida Čakić

Mijenja li se vaša profesija ovisno o trendovima? Neke druge struke stalno se usavršavaju i modificiraju dolaskom novih tehnologija, a kako je u psihologiji?

- Mislim da se profesija ne mijenja sukladno trendovima nego novim saznanjima. Bolja je dijagnostika i znanja o nekim poremećajima i zato danas možda imamo više djece kojima je dijagnosticiran određeni poremećaj, a zapravo je veća vjerojatnost da se taj broj nije promijenio nego je sukladno boljoj dijagnostici to prepoznato kao poremećaj. U znanosti, pa tako i u psihologiji, uvijek ima prostora na napredak.

Koji su vaši poslovni izazovi?

- Trenutno su to radionice za tate koje planiramo provesti u našem vrtiću. Želimo okupiti što veći broj tata iz Konavala, Župe, Dubrovnika i okolice i nadam se da ćemo u tome uspjeti. Započinjemo 3. listopada pa i ovim putem pozivam zainteresirane očeve da nam se jave. Kako još jedna poslovni izazov i izvan mojega vrtića vidim sve veći porast djece kojima je potrebna podrška i pomoć stručnjaka, kako psihologa tako i stručnjaka drugih profila. Stručnjaka je generalno premalo da bi se zadovoljile potrebe, posebice u malim sredinama iz kojih ljudi odlaze. I onda često imate stručnjake koji su pretrpani poslom kojima je teško uskladiti vlastitu želju za pomoći i reagiranjem i stvarne vremenske i prostorne mogućnosti.

Kakvi su uvjeti rada u Dječjim vrtićima Konavle?

- Imamo sedam vrtića, tj. objekata i oko 450 djece. Trend je da sve više ljudi dolazi živjeti u Konavle i veliki je broj djece posebno u jaslicama. Odlično je da se povećava broj djece i mi se pokušavamo prilagođavati sukladno potrebama djece. U planu je izgradnja novih vrtića na Grudi i u Cavtatu i kada se to izgradi mislim da će dodatno olakšati i poboljšati cjelokupan rad.

Kako onda izgleda vaš radni dan?

- Moj ured je u Cavtatu, ali usko surađujem s odgajateljicama od kojih, kao i od roditelja, dobivam primarnu informaciju događa li se nešto s djetetom. Trudim se što više biti u vrtićkim skupinama, ali teško je nekada sve to stići jer uz individualnu terapiju igrom koju provodim s djecom i sastanaka s roditeljima, organiziranja radionica, uvijek ostaje i „slavno“ ispunjavanje dokumentacije.

comments powered by Disqus

Popularni Članci