UPOZNAJTE PRVU DUBROVAČKU TRIATLONKU Made Žeravica postigla je ono o čemu većina može samo sanjati

Autor: Tea Stjepović Autori fotografija: Marijana Matulović, Privatni album
Župka Made Žeravica prva je dubrovačka triatlonka. Aktivno se tom vrstom sporta počela baviti prije šest mjeseci, dok trči već dvije i pol godine. Prije par dana vratila se iz Pule gdje je sudjelovala na Half Ironman triatlonu. 1900 metara plivanja, 90 kilometara bicikle i 21 kilometar trčanja odradila je za 6 sati i 42 minuta. Nije išla na vrijeme, išla je da završi i uspjela je.

Dojmovi nakon Pule i ekstremnih uvjeta?

Umorila sam se, ali je završeno nešto što se teško može riječima opisati. Emocije su na maksimumu. Na plaži je bilo oko 1900 ljudi koji su čekali svoj ulazak u more, bilo je južine, dizalo je more, mislila sam da se neću lako dočepati kopna. Nakon toga je bila bicikla, pada kiša užasno, ljudi padaju u bogenima, krvare. Morala sam maksimalno biti na oprezu, počela sam molit Boga samo da mi se nešto ne dogodi, jer iskreno gumu još ne znam promijeniti, ali zato sam jela i pila "bečki". Bilo je hladno na momente, tražila sam sunce da se ugrijem malo i onda napokon nakon 90 kilometara jedva dočekam tene. Otrčala sam do Arene i pukla od emocija u cilju, sreći nije bilo kraja. 

Odakle uopće strast, želja i volja za trčanjem?

Sasvim slučajno. Prvo sam počela hodati dosta, nitko tada nije ni trčao po Gradu. Onda sam dobila psa i krenula s njime u šetnje i to se pretvorilo u trčanje i igranje. Kasnije, dok nisam saznala da u Gradu ima grupa Dubrovnik Run koja se aktivno bavi trčanjem i pošla sam na njihovu ligu i otrčala osam kilometara i tad je to za mene bilo nešto posebno. Sve dalje me nekako vuklo, upoznaš druge ljude koji te malo više razumiju u svemu tome i daju ti podršku. 

Nakon toga ste krenuli s aktivnim trčanjem, natjecanjima i sudjelovanjem na triatlonima?

Na prvom triatlonu sam sudjelovala prije neka četiri mjeseca u Podgorici, to je bio sprint triatlon i osvojila sam zlato iako nije bila neka konkurencija ali me totalno podignulo i shvatila sam da mi odgovara ta energija jer je dosta zanimljivije nego samo trčanje. U Crnu Goru sam pošla sa svojim mountain bikeom jer sam htjela sudjelovati. Trebaš imati posebnu biciklu. Trčala sam i vozila i svidjelo mi se to novo iskustvo. Nakon desetak dana javila mi se cura koja je prodavala biciklu i tako je to. Život ti donese ono što ti treba. Sport je dosta skup, ali nekako se sve pomalo posložilo i uživam u tome i idem dalje. Prekinula sam sa samim trčanjem i krenula na triatlon. Rekla sam samoj sebi da ja to mogu. 

Ali je i dosta teže, kako su tekle pripreme?

Po planu, naravno. Imala sam ozljede od trčanja i nisam mogla više trčati, pa sam uzela trenera koji mi je pisao plan kako bi pazila na sebe i svoj tijelo. Počela sam pretjerivati s utrkama i potrošila sam svoje tijelo, i onda je on to sve stavio u kalup i to sam pratila. Nažalost, nisam mogla više trčati, tijelo nije moglo to pratiti. 

Koje ozljede ste imali?

Stalna upala prepona, kvadricepsa. Jednostavno nisam mogla hodati nizbrdo. Navikneš na taj adrenalin i sve i onda sam jedan dan u planu vidjela da imam plivanje. Kakvo plivanje? To mi je bilo pitanje. Ali tako je moralo bit, da bi seizliječila. Kupila sam kapicu i pošla plivati, bilo mi je baš uzbuđenje. Prvi put sam otplivala i iako mi sat nije bio točan ispalo je super vrijeme. To te nekako povuče. Znam plivati, ali nije to to, treba naučiti pravilno. Malo po malo sam gledala tehniku na you Tubeu i nekako se uvučeš u taj plivački svijet koji baš treba shvatit. Stalno sam išla na bazen i to svaki dan. I tamo čovjek koji je radio mi je rekao: 'Daj Made, pa je li ima više ljudi koji su tako uporni kao ti?', nije mogao vjerovati da sam svaki dan tamo. To me držalo i stalno sam gledala kad ću biti minut brža i preplivati više. Jednostavno to zavoliš i nakon toga su mi noge došle na svoje, pomiješalo se sve. 

Nakon koliko ste uzeli trenera, odakle ta odluka?

Nakon godinu i pol. Neki ljudi su me pratili kako trčim i rekli mi da se bez veze ubijam. Rekli su da imam volju i upornost i da je bolje da me netko vodi nego da se ozlijedim još gore. Tu stvarno treba netko tko će ti davati podršku i usmjeravati te. 

Hoćete li se sad fokusirati samo na triatlone?

Trčanje je svakako dio toga, pa mogu reći da hoću, ali sve je to jedna velika ljubav na kraju. 

Koja je tajna svakodnevne upornosti? Razmišljate li da jednostavno dignete ruke od svega?

Nema šanse da bih ja to pomislila. To je neka navika i ovisnost. Imam jako naporan sezonski posao i svi mu rekli kako sam baš sad odlučila trenirati i pripremati se za triatlone. Rekla sam im da nema veze i da ja to mogu, jednostavno se uskladi ritam života. Taj trening koji odradim, ta ura je vrijeme za mene i ispunjava me. 

Ima li dana kad jednostavno odlučite preskočiti trening?

Nema šanse! Ja to nemam u sebi. Petak mi je na primjer dan odmora, ali nekad bi pošla plivati na more umjesto da stojim doma. To je postao stil života. 

Koje ste navike morali promijeniti?

Prvo što sam prestala pušiti. Samo sam bacila cigare i to je bilo to. Nažalost, manje se može izlaziti po klubovima, malo sam zapostavila prijatelje i kave, ali tko te voli razumije te i zna da te to ispunjava. Najbliži ti davaju podršku. 

Posebna prehrana?

Više se unose dodaci prehrani, magnezij i sve što se troši znojem. Treba dosta piti multivitamina, voća i povrća. U principu, treba se zdravije hraniti. Ima mjera koliko se točno unosi, ja sam na nekoj sredini. 

A kad dođe želja za čokoladnom tortom, pizzama, burecima?

Ma možeš jesti sve, potroši se sve. Nisam nikad u životu pojela pizze kao u ova tri mjeseca što sam se pripremala za triatlon u Puli. Jednostavno ti to najviše vrati energiju. (smijeh)

Imate li drage rute kojima volite trčati ili plivati?

Volim plivati cijelom župskom valom, Kupari, Mlini, Srebreno. U Kuparima na stijenama nema puno ljudi i volim tu samoću. A što se tiče trčanja i bicikle najviše volim poći do Konavala. Nažalost ne može se cestom voziti, pogotovo ljeti. Nemamo uopće uvjete na cesti, ali Konavle su predobre za voziti. Trčim i po Župi, Šumetu, Mokošici, po Lapadu. Nekad izletim s posla i ekipa me pita gdje idem, ja kažem idem malo do Komolca pa ću se vratiti. Pitaju me kako, a ja kažem trčeći, a oni se smiju i govore mi da nisam normalna. (smijeh) Ima dosta trenutaka kada znaš da moraš, a umorio si se cijeli dan ali isto ideš. I kad to napraviš izbrišeš i sav taj umor.

Što biste preporučili nekome tko se želi baviti ovakvom vrstom sporta?

Dosta su ljudi ovdje skeptični oko trčanja i svega toga, premda je sve otvorenije i otvorenije. To stvarno svatko može, najbitnija je volja. Par puta tjedno može trenirati i vidjeti kako je to, osjetiti. Neki ljudi ne znaju što tu ima dobro, misle da je trčanje dosadno i ne znaju da osim tijela i um proživljava i doživljava nove stvari. 
Jeste li neke svoje prijatelje naveli na trčanje?
Pitaju, zanima ih to. Nažalost naše društvo je drugačije okrenuto, bitno je izaći vanka, popit nešto, sjest na kavu. Ima naravno i pojedinaca, drago mi je kad me pitaju, ali trebaju sami od sebe krenuti. 

Neki daljnji planovi nakon triatlona?

Prvo odmor. Onda bih ponovno voljela otići na nešto slično. Tu je naravno ta financijska strana, jer je to izrazito skupo. Ovaj triatlon u Puli je koštao 280 eura. Srećom, imala sam podršku od Atletskog kluba Dubrovnik, od općine Župa Dubrovačka, udruge Mladi za mlade iz Župe, prijatelja.. Financijska situacija te prizemlji, ali definitivno ću ići na nešto slično.

Sprema se i Dubrovnik Aquathlon, pripremate li se za to?

Naravno, to će biti super druženje i to je za svakoga. Svatko može otplivati jedan kilometar i otrčati pet kilometara da osjeti energiju i atmosferu. Baš mi je drago što je naš Grad krenuo u multisport i to je tek početak i nadam se da će što više ljudi sudjelovati i vidjeti što je to zapravo. Organizira se stalno nešto, u studenom se organizira biciklijada u Konavlima. 

Kakva je omjer snaga u ovom sportu, pretpostavljamo da je više muškaraca?

Da, žena je puno manje i baš se osjeti. Na ovom triatlonu je bilo dosta žena od trideset i više. U Puli sam baš srela jednu ženu od 60 godina koja je prvi put došla na triatlon i to me baš oduševilo. 
I za kraj, točka na i je osnivanje Triatlon kluba Dubrovnik?
Tako je, osnovan je prije nekih petnaestak dana, imamo već nekoliko članova. Zasad sam ja jedina triatlonka, ali očekujemo još jednu. Imamo aktivnu Facebook stranici i neka nam se ljudi slobodno jave i pridruže. 

Popularni Članci