Prilikom svog gostovanja na Forumu obiteljskog smještaja u Dubrovniku predstavili ste najnoviju viziju razvoja obiteljskog smještaja. Istaknuli ste kako je Dubrovnik već sada na dobrom putu iako je tu još puno izazova koje valja svladati. Koji su to izazovi? Po Vašem mišljenju, kako Dubrovnik stoji sa ponudom i kvalitetom smještaja? Jesu li cijene previsoke ili odgovaraju ponudi?

Podaci govore u prilog obiteljskog smještaja Dubrovnika: do 1.11. ove godine ostvareno je čak 1.316.254 noćenja dok su u cijeloj 2015.  godine ostvarena 1.048 454 noćenja u obiteljskom smještaju. U istom razdoblju u obiteljski je smještaj Dubrovnika došlo 362 840 gostiju prema prošlogodišnjih za cijelu godinu 274584 dolazaka. Kako je prosinac dobar mjesec za turizam u Dubrovniku, ovi rezultati će biti još i bolji do konca godine. Ovi podaci govore da su gosti zadovoljni i ponudom i cijenom obiteljskog smještaja u Dubrovniku, a njihovo mišljenje je najvažnije. To mišljenje stvara promet. Ipak došli smo do točke kada se pitamo „Kako dalje“? Mi zastupamo mišljenje da je upravo bogatstvo različitosti najveća hrvatska prednost. Isto se odnosi i na bogatstvo različitosti potražnje i ponude koju tek moramo „razigrati“ Kod smještaja u domaćinstvu to znači da smještaj moramo jednim dijelom prilagođavati rastućoj potražnji nekih tržišnih segmenata poput aktivnog odmora, odmora sa djecom, sa širom obitelji, sa kućnim ljubimcem i slično.

Mjerljivi cilj obiteljskog smještaja u Dubrovniku mogao bi biti povećanje prosječnog boravka za jedan dan.

To možemo postići na način da goste motiviramo za obilazak područja van gradskih zidina i to na način da taj obilazak teče sporije i da traje duže. Putovanje pješke, na biciklu i električnom biciklu, skuterom, jedrilicom, čamcem na vesla… sa mogućnošću međunoćenja ili povratka javnim prijevozom… samo su neke od varijanti dužeg zadržavanja gostiju u destinaciji, postizanja šire distribucije potrošnje, većeg zadovoljstva gostiju uz otvaranje novih poslova. Također bi se ukupna ponuda obiteljskog smještaja Dubrovnika mogla brendirati uz uvođenje nekih tradicijskih, povijesnih elemenata. Generalno bi se smještaj mogao rangirati u tri razine – superior, standard i economic. Konačno bi iz svih elemenata ponude destinacije bilo poželjno kreirati cijele pakete na ove tri razine kvalitete usluge koje će se nuditi po tri različite cijene. Kako kaže stručnjak za marketing Ivica Vrkić, „Dobra destinacija je poput dobre kazališne predstave. Gledatelji biraju različito mjesto u kazalištu po različitoj cijeni, od partera do lože, ali svi gledaju istu predstavu“. To je dobra formula za marketiranje proizvoda i ona se uspješno primjenjuje u najrazvijenijim turističkim zemljama.

Koliko ste upoznati s pomacima koje je Dubrovnik napravio u podizanju kvalitete obiteljskog smještaja? Primjerice, u kolovozu 2016. godine smo prvi put imali situaciju da je u srcu sezone više noćenja ostvareno u obiteljskom nego u hotelskom smještaju.

I sam sam ugodno iznenađen tom činjenicom jer se van Dubrovnika ova destinacija percipira kao pretežito hotelska i često se navodi kao primjer „povoljne strukture smještaja“, naravno u kontekstu podcjenjivanja kvalitete i značaja obiteljskog smještaja i brkanja ciljane potražnje koja traži smještaj kod domaćina ili u hotelu. Inače na razini Hrvatske se u kolovozu svako drugo noćenje  ostvaruje u obiteljskom smještaju iz čega je razvidno da bi konačni rezultati fizičkog i financijskog učinka hrvatskog turizma bez obiteljskog smještaja bili značajno umanjeni. Upravo u periodu najveće potražnje po najvišim cijenama, mi bismo, bez obiteljskog smještaja, morali odbiti svako drugo noćenje. Na primjeru Dubrovnika se  vidi koliko znači ta fleksibilnost ponude prema povećanoj potražnji. Praktički kroz povećanje ponude obiteljskog smještaja, već postojećih objekata, destinacija brzo i učinkovito reagira na povećanu potražnju bez velikih zahvata u prostoru. Ako bi taj „sezonski višak“ potražnje htjeli „zbrinuti“ u drugim vrstama smještaja, morali bismo  izgraditi ogromne kapacitete koji bi bili u funkciji samo u tom periodu glavne turističke sezone a takav bi scenarij  mogao proizvesti neželjene posljedice za destinaciju.

Prije osam godina kada se počelo sustavno raditi na projektu Dubrovačkog modela privatnog smještaja gradonačelnik Vlahušić i Turistička zajednica Grada Dubrovnika naišli su na dosta protivljenja od dijela stručne javnosti, a najviše prigovora išlo je u smjeru da je privatni smještaj dopunska djelatnost koja ne može donijeti novu vrijednost, nego samo štetu, a korist tek rijetkima. Rezultati su upravo pokazali suprotno. Vaš komentar?

Stara uzrečica govori „Nije važno što govori, nego tko govori“. Oni koji govore protiv obiteljskog smještaja zapravo govore protiv domicilnog stanovništva i njegovog poduzetničkog potencijala.

Drevni Dubrovnik nisu stvorili i njime upravljali neki „strani investitori“ nego sami Dubrovčani. Ovdje taj slobodarski duh i domoljublje žive stoljećima u punoj snazi. Konačno, napaćeni i razrušeni Dubrovnik obranili su i obnovili Dubrovčani.

Ljudi su sačuvali svoj dom i nakon oporavka  nisu podlegli primamljivim ponudama za prodaju svojih kuća, stanova… Trebalo nam je dugih dvadeset godina da zacijelimo rane, da se vratimo „na nulu“ i da počnemo opet stvarati novu vrijednost. Najveće bogatstvo Dubrovnika su ljudi koji se ne predaju i ne prodaju. Sadašnje generacije stvaraju budućnost svojim unucima. Unuci će graditi hotele, opremati restorane i dati će onu kvalitetu usluge koju ne može dati niti jedan stranac jer ne osjeća taj ponos, to „slatko breme“ prošlosti. Dubrovčani mogu računati na opstanak u svome Gradu zahvaljujući istoj niti vodilji koja se proteže kroz vjekove. Konačno današnji gosti traže izvorni doživljaj destinacije, sve više ima onih koje žele „ući“ u lokalni stil života, koji sa sobom žele ponijeti i emocije a ne samo lijepe fotografije. Čestitam gradonačelniku Vlahušiću, njegovom timu i Turističkoj zajednici Grada Dubrovnika što su se uspjeli othrvati nasrtajima zastupnika tuđih interesa i stali uz svoje ljude, građanke i građane Grada Dubrovnika.

Niste krili svoje oduševljenje ni izgledom  i činjenicom da je grad pun domaćih ljudi. Postavljanje adventskih kućca na Stradun izazvalo je dosta negodovanja , primjerice udruga arhitekata i urbanista. Koje je vaše mišljenje  o tome? Mogu li ovakvi programi utjecati na stvaranje privlačnog turističkog proizvoda tijekom zime?

Razumljivo mi je da se na svaki korak unutar zidina gleda sa „povećalom“ i zapravo ne bi ni bilo dobro da je drukčije. S druge strane pravi sadržaj u pravo vrijeme vraća autohtoni život na Stradun. To je neprocjenjivo. Kada kao stranac vidite da se u srcu stare jezgre okupljaju domaći ljudi, cijele obitelji, mame koje se šetaju čak i sa bebama u kolicima, tate koji veselo razglabaju uz kobasice i čašu vina ili piva, imate osjećaj ugodne atmosfere, takav ugođaj vas privlači, jednostavno se dobro osjećate. To je osnova za stvaranje priče o Adventu u Dubrovniku. Advent mora biti „obasjan“ spokojem, mirom, nekom pozitivnom energijom među ljudima. Takva energija privući će i druge ljude koji u ovo doba godine traže jedan drugačiji, smireniji, romantičniji Dubrovnik. 

Jesu li 'privatni iznajmljivači' dobri domaćini i može li se od toga stvoriti 'brend'?

Najveća „snaga“ obiteljskog smještaja, najveća prednost boravka kod domaćina je upravo taj osjećaj „drugog doma“. Naši ljudi su dobri domaćini, bolji od drugih u Europi i zbog toga što su se oduvijek morali više truditi da pomognu gostu pri snalaženju u destinaciji. Ni danas mi nemamo ponudu i organizaciju na razini razvijenih zemalja a tek prije 30 i više godina, gost bukvalno nije mogao ni gorivo natočiti bez naše asistencije. Volimo ugostiti ljude kao prijatelje, gosti nam se rado vraćaju, preporučuju nas svojim prijateljima…Lojalnost gostiju je najveća upravo u obiteljskom smještaju, oko 65% u prosjeku, kod nas na Kvarneru čak 75%. Prema podacima booking.com-a, hrvatski domaćini imaju prosječno najbolje recenzije u Europi. To je sigurno odlična osnova za stvaranje nacionalnog brenda „Izvorno hrvatsko domaćinstvo“ ali i regionalnih brendova poput „Domus bonusa“ u Istri „Kvarner family-a“ na Kvarneru, „Welcom-a“ u Zadarskoj županiji, „LikeHome-a“ u Šibensko kninskoj županiji i sličnih oznaka kvalitete u ostalim regijama.

Što mislite o velikom projektu rekategorizacije obiteljskog smještaja?

Ako se pod time misli na ukidanje svih postojećih rješenja i nametanje usklađenja sa novim kriterijima po uzoru na hotelske, takav projekt  nije prihvatljiv niti održiv. Ljudi stalno ulažu svoj teško stečeni novac ali se i zadužuju da bi u okviru zadanog stanja poboljšali smještajni komfor, uveli nove sadržaje. Ali ne mogu rušiti  zidove i katove da bi udovoljili novonametnutim građevinskim standardima. Ovdje se radi o privatnim kućama i stanovima a ne o komercijalnim investicijama. Može se pokušati provesti na silu ali uz izgledne kontraučinke. Prvo što je neprihvatljivo to je namjera poništenja pravne stečevine koja je temelj vladavine prava u Europskoj uniji. Kratko rečeno, svako rješenje o obavljanju djelatnosti koje je donijeto prema u tom trenutku važećim zakonskim propisima ne može se retrogradno poništavati. Ono ostaje na snazi do prve promjene titulara, djelatnosti ili okolnosti koje odudaraju od elemenata postojećeg rješenja. Zamislite da se na isti način stavi van snage rješenje o uvjetima za obavljanje djelatnosti ugostiteljskih objekata, frizerskih salona,turističkih agencija, agencija za promet nekretninama ili bilo koje druge djelatnosti. Drugo marketinški je takav potez potpuno promašen.

Gosti koji biraju obiteljski smještaj u Hrvatskoj cijene našu ponudu kao jednu od boljih u Europi, a same domaćine su ocijenili najboljima.

Osim toga danas se ne pretražuju „zvjezdice“ vezane uz površinu prostora i opći dojam nego ocjene gostiju o željenoj destinaciji, vrsti smještaja a prema predviđenom proračunu za smještaj. Sve su važniji dodatni sadržaji poput posebnog spremišta za bicikle, objekt prilagođen osobama sa poteškoćama u kretanju, bazeni, masažne kade, sadržaji za djecu i slično. Pri tome inicijativu za marketinško isticanje znaka kvalitete preuzimaju organizacije za upravljanje destinacijom koje u suradnji sa strukom, strukovnim asocijacijama, provode labeling, brendiranje smještaja prema tržišnoj potražnji. Danas se sluša gosta, njegove potrebe i nastoji mu se što više ugoditi. Formiranje i prodaja odgovarajućeg turističkog proizvoda danas je vrlo složen proces. Za početak rada svakog objekta državna administracija može odrediti minimalne tehničke uvjete. I njih zaista treba uskladiti prema najnižem mogućem kriteriju i to ne samo za smještaj nego i za ugostiteljske objekte prehrane koji su također prenormirani. Sve drugo je stvar marketinga, struke i stalnog praćenja složenih i stalno promjenjivih uvjeta na tržištu. Dapače, javni sektor može stimulirati usmjeravanje ponude prema onoj vrsti smještaja koja nedostaje poput noćenja s doručkom, pansiona, malih obiteljskih hotela ali i smještaja prepoznatljivog nacionalnog i regionalnog „štiha“ koji ugrađuje domaće proizvode i usluge ali ne silom zakona nego na dragovoljnoj osnovi. Time se postižu multiplikacijski učinci zapošljavanja ljudi, jačanja proizvodnje, jačanja snage brenda…To je „mrkva“ koju smo kao struka preporučili a ključ je u mikrokreditima sa najpovoljnijom kamatom na tržištu. U Primorsko goranskoj županiji smo postigli kamatu od samo 0,75% za vanjske otoke i Gorski kotar u sklopu sustava kvalitete „Kvarner family“. Trenutno pod tim „krovnim brandom“ se nudi 460 objekta na cijelom području Kvarnera.

Koji je cilj rekategorizacije? Je li usklađivanje s europskim i svjetskim trendovima i unapređenje sektora ili pak pogodovanje hotelskom lobiju?

Kao što sam već rekao,ovdje nema govora o usklađenju sa europskim trendovima, upravo suprotno. Dapače po kriterijima koji vrijede u Italiji, naši bi apartmani sa 3 zvjezdici zapravo bili na razini 4 zvjezdice, kao i hoteli. Hotelijere iznimno poštujemo, hotel je vrh ugostiteljske ponude, dapače sa hotelijerima odlično surađujemo. Još prije 20 godina smo na Kvarneru počeli održavati stručne skupove i radionice obiteljskog smještaja u hotelima. Djelatnici hotela su nam najbolji edukatori za domaćine obiteljskog smještaja, konačno, nema djelatnika hotela, od spremačice do direktora, koji nema nekog člana uže ili šire obitelji koji pruža usluge smještaja u domaćinstvu. Nekada su hotelske tvrtke imale posebne recepcije „kućne radinosti“ putem kojih su plasirale smještajne kapacitete domaćinstva svojih djelatnika na tržište. Sklapali su se čak i „fiksni“ugovori… Osim toga i danas je jedan od najvećih neiskorištenih potencijala upravo obiteljski  smještaj koji gravitira hotelima i može se po potrebi pretvoriti u „hotelsku depedansu“ ili neku vrstu „integralnog hotela“. Konačno i sam dolazim iz hotelijerske obitelji. Moj otac Ivan i njegov brat Josip su poznati hotelijeri otoka Krka, nekadašnji direktori „Haludova“, „Zlatnog otoka“, hotela „Palace“.I sam sam „hotelijer“. U hotelu sam prošao poslove od skladištara, portira, londinera, do šefa animacije. Dakle prijepor između hotelijera i obiteljskog smještaja ne postoji, on je izmišljen. Iskustvo nam govori da se neki nerazumni potezi potenciraju od nekolicine osoba iz osobnih pobuda, partikularnih interesa, a ti se ljudi  putem odašiljanja iskrivljenih informacija nastoje „sakriti“ iza neke  „velike ideje“ od nečijeg „strateškog interesa“. Vrijeme će učiniti svoje, i ti će se pojedinci uskoro sami razotkriti.

Što mislite zbog čega se ide u rekategorizaciju, i smanjenje broja privatnog smještaja?

Ne mogu dokučiti niti jedan valjani razlog. Takvim bi potezom svi bili na gubitku : država bi uprihodila manje poreza na dohodak, sustav turističkih zajednica bi uprihodio manje sredstava iz boravišne pristojbe i turističke članarine, turističke agencije i portali bi imali na raspolaganju manje smještajnih kapaciteta, smanjile bi se investicije što bi na mikro razini osjetili brojni obrtnici koji praktički žive od stalnih ulaganja u obiteljski smještaj a smanjen bi bio i plasman proizvoda i usluga za turizam u domaćinstvu, smanjio bi se broj stalnih i privremenih stanovnika koje sada na nekom područjima zadržava isključivo mogućnost obavljanja ugostiteljske djelatnosti u domaćinstvu,  time bi se smanjili i lokalni, komunalni prihodi, pale bi cijene nekretnina, pali bi i financijski plasmani banaka prema građanima –mikro poduzetnicima, došlo bi do pada potrošnje stanovništva na tim područjima zbog pada prihoda a posljedično i do pada prihoda od PDVa jer kroz potrošnju stanovništva PDV je nezaobilazna stavka koja se ne odbija kao pretporez …Isto se dgađa i sa investicijama koje bi se smanjile sa istim učinkom smanjenja prihoda od PDVa. Te se investicije sada procjenjuju na 100 milijuna Eura godišnje i spadaju među najveće  investicije u turizmu. Osim statističkih podataka o strukturi smještajnih kapaciteta koji bi „na papiru“ izgledali „bolje“, sve bi drugo bilo stvarno lošije.

Hoće li se turistima rekategorizacijom pojednostaviti odabir i kako će se garantirati kvaliteta pojedine kategorije?

Već sam naveo motiv odabira smještaja a to je u prvome redu atraktivnost destinacije, npr. Dubrovnik kao kulturna destinacija od svjetskog značaja ili „Advent u Zagrebu“, posebna destinacijska ponuda u posebno vrijeme, nakon toga se pretražuje smještaj prema planiranom proračunu i osobnoj preferenciji –( onaj tko želi hotel, tražiti će najpovoljniji odnos usluge i cijene u hotelima, ako putuje sa djecom, tražiti će „Family hotel“) – i željenoj lokaciji, a pri konačnoj odluci najvažniju ulogu igraju preporuke drugih gostiju.

Garancija kvalitete se postiže povjerenjem samih gostiju u pružatelja usluge.

Gosti koji imaju određena očekivanja posebno cijene ispunjenje tih očekivanja ali i nešto malo više od toga. To „malo više“ zovemo, „ugađanje gostu“ ili „pampering“. Kada smo sve to postigli i dobili povratnu informaciju o zadovoljstvu gosta onda možemo istaknuti neku od oznaka kvalitete poput već spomenutog „Family hotela“ ili „Luxury hotel“ i slično. Naravno za sve te brendove  postoje kriteriji a sve skupa nema veze sa administrativnom kategorizacijom već sa suvremenim marketingom u turizmu.

Vi zastupate 200 tisuća građana. Što planirate napraviti kako bi ih zaštitili od najavljene rekategorizacije?

Već kod prije najave rekategorizacije, prije godinu dana,predložili smo resornom ministarstvu formiranje jedne radne skupine gdje bismo i mi bili uključeni, a taj bi tim stručnih ljudi razmotrio ciljeve Nacionalnog plana unapređenja obiteljskog smještaja, (dokument Ministarstva turizma), i predložene mjere za postizanje tih ciljeva. Konačno naša Zajednica obiteljskog turizma pri HGK od 2014. godine sustavno provodi aktivnosti temeljene na odrednicama tog plana. Nadam se da će do toga doći prije nego što se pokrene najavljeni proces. Razmatramo i opcije pravne zaštite kao i alternativne načine korištenja nekretnine. O svemu ćemo pravodobno izvijestiti javnost.

Koliko će to, po Vašem mišljenju, utjecati na kvalitetu ponude smještaja?

Kvaliteta usluge je imperativ na svim razinama ponude koju, generalno, dijelimo na superior, standard i economic. Sustav brendiranja ponude smještaja ali i ugostiteljskih objekta već donosi prepoznatljivost kvalitete u Istri i na Kvarneru a tim putem su krenule i Zadarska i Šibensko kninska županija. Takva tržišna orijentacija provoditi će se i dalje i to je dobar put za dinamičan razvoj turističke ponude i dosizanja željenih ciljeva. Jednostavno moramo stalno učiti „trenirati svakoga dana za nedjeljnu utakmicu“. Na ovaj model se nadovezuje i sustav cjeloživotnog učenja kao i specijaliziranih strukovnih, hotelijerskih škola za djecu vlasnika smještaja u domaćinstvu…Obiteljski smještaj otvara neslućene mogućnosti napredovanja uz uključenja brojnih popratnih djelatnosti, usluga , prosvjetnih programa…

Što bi preporučili privatnim iznajmljivačima da naprave ukoliko dođe do smanjenja broja privatnih ležajeva?

Bez obzira na sve okolnosti u kojima poslujemo, prije svega moramo biti Ljudi (sa velikim LJ), pošteni, iskreni domaćini koji ugošćuju svoje goste manirom najboljeg prijatelja. To se najviše cijeni i traži ali takav pristup obogaćuje i naš život a ne samo proračun.

Mislite li da će rekategorizacija i smanjenje privatnog smještaja utjecati na pojavu nelegalnih smještajnih jedinica?

Svako rješenje koje bi išlo u pravcu isključenja smještaja sa legalnog tržišta „gurnulo“ bi  taj isti kapacitet u „sivu“ zonu, koja je i bez toga velika. Mi sada imamo duplo više kapaciteta u „nekomercijalnim“ objektima (stanovi i kuće za odmor) nego u komercijalnim (kategorizirani smještaj).

Je li,po Vašem mišljenju, Dubrovnik zaslužio dobiti titulu 'Šampiona hrvatskog turizma'?

Dubrovnik je posebna destinacija ne samo u hrvatskim okvirima, Dubrovnik je svjetski brend. To ne treba obrazlagati, podaci o posjećenosti, o viralnom dosegu imena Dubrovnik, konačno o brojnim događajima i filmovima koji se odvijaju u Dubrovniku, dovoljno govore. Svega toga ne bi bilo da nije današnjih Dubrovčana, njihovih predaka i posebnog odnosa ljudi prema svome Gradu, o čemu su spjevani i najemotivniji domoljubni stihovi, himne slobodi. Biti slobodan i živjeti od svog truda na svojoj zemlji u svojemu domu, bio je san pokoljenja; Dubrovčani i danas žive taj san. Njihov stil života kojega dijele sa svojim gostima u svojemu Dubrovniku zapravo je i najviša kvaliteta turističke ponude koju jedna destinacija može dosegnuti.

Što mislite da je razlog takvoj prestižnoj tituli, ipak ne može sve biti u povijesti, kulturi i 'zidinama'?

Zidine bez ljudi bile bi samo „kulisa bez predstave“.

Pokušajte zamisliti današnje ljude na njihovim svakodnevnim poslovima odjevene u srednjevjekovne odore. Tu si sliku predstavljam kada šećem Gradom. Tada mogu doživjeti „treću dimenziju“kao putnik kroz vrijeme. Uz dobru interpretaciju povijesti, ti trenuci ostaju dugo u doživljajnoj memoriji putnika - namjernika. Nešto slično doživio sam i u Splitu, u Dioklecijanovoj palači i upravo to prožimanje svakodnevnog života na povijesnoj točci nulte kategorije ostavlja izuzetno snažan dojam na svakog posjetitelja. Nezamjenjiv je to doprinos običnog čovjeka kulturnoj vrijednosti destinacije, a da domaći ljudi toga možda nisu ni svjesni.

Najavljeno je i podizanje PDV-a s 13 na 25 posto. Koje je Vaše stajalište o tome, hoće li se to stvarno dogoditi i kakav će utjecaj imati na hrvatski turizam?

Razumijem potrebu vlade da namiri obaveze i da prihode od turizma preraspodjeli na pozicije koje želi rasteretiti. Međutim ne slažem se sa načinom kako se to namjerava postići. Najprije bez ikakvog dogovora, bez komunikacije sa onima kojima se želi povisiti porezno opterećenje, u zadnjem kvartalu tekuće godine najaviti takav potez koji za 60 dana stupa na snagu nije korektno. Nije mi prihvatljiv niti spin „niste spuštali cijene kada je spuštena stopa PDV-a“ jer nema niti analize što se je događalo u međuvremenu po pitanju investicija, zapošljavanja,rasta cijena svih troškova od komunalne do nacionalne razine, ulaganja u kvalitetu i kako je sve to financirano. Konačno ugostiteljstvo je „izvozni kanal“ za hrvatske proizvode koji sami po sebi ne bi mogli tako kvalitetno konkurirati na svjetskom tržištu a kod kuće se prodaju kroz ugostiteljstvo po najboljoj cijeni uz najmanje troškove plasmana – od krumpira do vina. Posebno bi ova mjera mogla pogoditi kontinentalni dio Hrvatske koji je već i onako u teškoj situaciji. Kratkoročno bi ova mjera mogla pomoći ostvarenju ciljeva vlade ali dugoročno bi mogla prouzročiti više štete nego koristi. Ta bi nova situacija mogla negativno djelovati na investicije, na zapošljavanje, ali, što je posebno štetno za turizam, i na stimuliranje takvih ugostiteljskih usluga koje koriste polugotove proizvode i nekvalificiranu radnu snagu. Duplo viša stopa PDV-a imati će najviše neutralan položaj pri kupovini jeftinih, gotovih i polugotovih jela i njihovoj preprodaji, a najveći utjecaj kod spravljanja složenih jela od kvalitetnih namirnica uz upotrebu skupe opreme i angažiranjem visokokvalificiranih ugostitelja. Potencira se i „all inclusive“ ponuda u sklopu pansionskog aranžmana gdje je stopa ostala na 13 posto, a destimulira vanpansionska potrošnja novom stopom od 25 posto.