Zoran Obradović: 'Volio bih se okušati u biznisu u Njemačkoj, ali i lokalnoj politici'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Aida Čakić
Dubrovčanin Zoran Obradović jedan je od mlađih direktora u Ini, a trenutno vodi podružnicu u Crnoj Gori. 

Javnost ga većinom poznaje kao glasnogovornika Grada Dubrovnika za vrijeme mandata bivšeg gradonačelnika Andra Vlahušića. To radno mjesto napustio je, kako je istaknuo, zbog želje za napredovanjem i izazovima što mu je pružilo tada novo radno mjesto u odjelu marketinga Ine u Zagrebu. Danas živi i radi na relaciji Zagreb – Podgorica, a vikende najčešće provodi u Dubrovniku.

U razgovoru za Dubrovački dnevnik kazao je nešto više o znanju i iskustvo koje je stekao u poslu, što je naučio od bivšeg gradonačelnika Vlahušića, osvrnuo se na dubrovačku svakodnevicu i zapošljavanje mladih, ali i otkrio kakve su mu planovi.

Razgovarala: Aida Čakić

Čini se kako vas ne drži mjesto. Je li vam naporan takav radni tempo?

- Inače, volim dinamiku i dosta putujem. Mnogima to djeluje teško, ali treba izdržati i uklopiti se što je ipak moguće pa tako uz dobru organizaciju može se voditi normalan i pristojan život. Inače, i dok sam radio u Dubrovniku nisam volio biti na jednom mjestu. Kada sam radio u marketingu Ine imali smo razna događanja i sponzorstva diljem Hrvatske i šire tako da sam stalno bio na putovanjima i pri tome uživao.

Je li to ponekad umori?

Mislim da mogu izdržati takav tempo još idućih desetak godina, barem dok sam u ovakvoj životnoj formi jer mi to odgovara, a kasnije o tom - potom.

'DUBROVNIK JE DIO MOG IDENTITETA'

Stignete li se odmoriti? Čini se kako ipak dosta vremena provodite u Dubrovniku i rado mu se vraćate.

- Volim iskoristiti svaki slobodan dan za dolazak u Dubrovnik pa tako kad uhvatim obvezama neopterećen petak ili ponedjeljak spojim ih s vikendom i dođem, a za godišnji odmor sam uvijek tu. Ljudi planiraju putovanja, a ja sam se dovoljno kroz posao naputovao tako da uvijek duže slobodne periode provodim u Dubrovniku kojega i dalje smatram domom. Neovisno gdje mi je boravište, prebivalište mi je Dubrovnik. Jako mi je stalo na privatnom automobilu imati dubrovačke registarske oznake i da mi je osobna dubrovačka. To je jednostavno dio mog identiteta.

Obrazovali ste se u Dubrovniku. Niste nakon srednje škole poželjeli poći studirati van Grada?

- Htio sam ostati u Dubrovniku jer mi se činio prosperitetan kao što to i danas jest. Kada sam završio Gimnaziju, upisao sam ACMT jer sam vjerovao da mi može pružiti dobro zaposlenje i karijeru. Već sam tada razmišljao što bih volio raditi i znao sam da želim stvarati solidnu egzistenciju kroz posao kojim se bavim. Završio sam servis menadžment s naglaskom na ljudskim potencijalima što je tada, sredinom 2000-ih bilo napredno i moderno, a sporedno opredjeljenje mi je bila sociologija. Nakon diplomiranja i rada na ACMT-u, zaposlio sam se u Gradu Dubrovniku i paralelno s tim poslom magistrirao na Dubrovnik International Universityju diplomaciju i međunarodne odnose.

Je li vas tada gradonačelnik Andro Vlahušić zvao da se priključite njegovom timu?

- Prijavio sam se na natječaj, uspješno položio testiranje, nakon čega je uslijedio intervju što je također dobro prošlo i dobio sam posao. Došao sam 2010. godine, kada sam imao 25 godina, u organizaciju u kojoj se puno toga događalo poput pripreme investicijskih projekata koji su se kasnije realizirali tijekom 2011., 2012. i 2013. godine tako da smo iz Ureda u suradnji s Upravnim odjelima vodili veliki dio operativnog posla.

Kakav je bio Vlahušić kao šef?

- Bio je dosta otvoren, obećavao je potpuno slobodu u radu što me na početku iznenadilo. No, kada sam počeo raditi shvatio sam da s tom slobodom postoje brojne procedure i da je lokalna samouprava regulirana nizom zakona i propisa. Trebalo je pronaći, s jedne strane, kompromis između liberalnog stanja uma i velike slobode koju je šef davao u radu i provođenju ideja, i s druge birokratskog sustava na kojemu se zasniva lokalna samouprava.

Vlahušić je uvijek isticao kako puno radi pa je čak spominjao kako je zaposlenicima slao emailove u 2 sata ujutro. Je li teško bili pratiti taj ritam?

- Radilo se puno i naporno. On je bio vrlo liberalan šef što znači da je odgovornost davao djelatnicima što je za nas mlađu ekipu bilo dobro. Uvijek je govorio da ne možemo faliti onoliko koliko on može popraviti te nas je poticao da se ne bojimo donositi odluke. Te tri godine bile su nevjerojatno iskustvo za bilo kakvo kasnije bavljenje upravljanjem. Koliko god neuobičajeno bilo da se menadžerski način razmišljanja izgradi u jednoj javnoj organizaciji, iz Ureda gradonačelnika naučio sam dosta vrijednih stvari.

'DOK SAM RADIO U GRADU DUBROVNIKU NAPADALI SU ME VEĆINOM ANONIMNI KOMENTATORI'

Pamtite li neke teške situacije?

- Uvijek smo bili pod pritiscima zbog rokova od strane medija. Bilo je potrebno prikupiti informacije i stvoriti dobru suradnju s pročelnicima te znati puno materije iz njihovog posla da bi mogli adekvatno finalizirati poruke da ne dođe do krivih shvaćanja i prostora za manipulacije. Mislim da smo sa svima imali dobru internu i eksternu komunikaciju, nije bilo dijeljenja medija, trudili smo se biti uravnoteženi i korektni te omogućiti svima pravo na pristup informacijama.Tada je Grad bio pod lupom javnosti zbog afere Šipan što je bilo turbulentno razdoblje jer Grad u to nije bio uključen kao pravna osoba.

Aida Čakić

Je li bilo nekih podmetanja i kritike upućene Vama iako niste član političke stranke?

- Nisam osjećao nikakav pritisak možda baš zato što nisam bio politički aktivan pa mi je to vjerojatno davalo dodatni kredibilitet u odnosu s medijima. No, ipak ne znači da oni koji su bili članovi neke stranke nemaju pravo raditi i biti dobri u javnoj službi, naprotiv. Suočavao sam se s ponekim zlonamjernim komentarima kada bih branio osobne stavove oko nekih investicijskih projekata pa su mi govorili da ih zastupam zbog političkih razloga, a ja sam u njihovu opravdanost iskreno vjerovao. Tada sam bio uglavnom napadan u anonimnim komentarima koji su bili politički obojeni.

Kako vam se čini novi gradonačelnik? Neki su novinari kritizirali da se sporo odgovara na upite.

- Brzina ne znači nužno kvalitetu koja se postiže dobrim unutarnjim ustrojem. Franković je okupio snažan tim djelatnika koji su i ranije bili u Gradu Dubrovniku, ali i onih koji su radili u Županiji, a imaju veliko iskustvo. Riječ je o medijskim kritikama stila, a ne rezultata i mislim da ne bi trebalo, posebno ne na početku mandata, oštro suditi. Također nefer je obrušavati se na zaposlenike koji se drže propisa i pružaju potpune informacije. Ne vidim da tu postoji neki problem.

A kakva vam je komunikacija gradonačelnika Frankovića?

- Mislim da raščišćava neke komunikacijske kanale i dosta je jasan u onome što kaže i to treba cijeniti. Ako nastavi biti tako jasan u komunikaciji, interno s djelatnicima i eksterno s javnostima, mislim da će biti dobro. No, ipak je najvažnije koliko će se projekata ostvariti, a što su ciljevi jasniji i što ih se bolje predstavi i on će biti uspješniji u realizaciji, a građanima će život biti bolji.

'POSAO U GRADU JE STABILAN, A JA SAM UVIJEK VIŠE VOLIO IZAZOVE'

Je li preoštra pretpostavka koja je često dominantna u javnosti da se sve djelatnike javnog sektora naziva uhljebima i određuje ih se kao da ništa ne rade?

- Predrasude su veliko zlo. Kod nas postoje predrasude kako su ljudi koji su završili privatne fakultete inferiorniji znanjem, međutim postoji puno primjera koji dokazuju da to nije istina. Isto je tako i za djelatnike koji su zaposleni u javnom sektoru, a upoznao sam veliki broj kvalitetnih i operativnih ljudi koji rade u takvim strukturama. No, svakako da ima onih "slobodnjaka" koji ne rade i samo čekaju da im prođe radno vrijeme, ali takvih ima i u privatnom sektoru. Teško je govoriti o tome u postotcima i generalizirati. Da svaka privatna tvrtka daje sto posto svog potencijala malo bi ih propadalo, a vidimo da se to često.

Vi ste vjerojatno u Gradu Dubrovniku mogli napredovati do direktorskog, ravnateljskom ili pročelničkog mjesta pa onda u slučaju smjene vlasti sustav bi se pobrinuo, smjestio vas na nešto nižu funkciju. Nije li san mnogih mladih raditi u državnoj službi na takav način?

- Istina je da se u Gradu Dubrovniku može kroz godine napredovati, čak i ne isključivo političkim putem nego kroz službenički sustav stažom i zalaganjem doći do pozicije i tu ostati. To je možda stabilno, ali uvijek sam više volio izazove pa mi je prelazak u Inu bio, nogometnim rječnikom rečeno, prelazak u Prvu ligu jer to je najveća i najstabilnija hrvatska kompanija. Zanimljivo je i kako volim automobile i uživam u vožnji tako da mi je rad za naftnu kompaniju bila želja od malih nogu. Nekako mi je spoj svega toga sjajan, uz izniman značaj Ine kao gospodarskog subjekta u cijeloj regiji.

Kako je uopće došlo do toga do toga da počnete raditi u Ini?

- Tijekom rada u Gradu Dubrovniku upoznao sam se s menadžerima iz Ine jer smo radili na projektima gdje je Ina sponzorirala neka kulturna događanja. Mi smo zaista to dobro odrađivali s vrlo malim korištenjem vanjskih agencija za oglašavanje i organizaciju promotivnih događanja i to ih je zainteresiralo. Oni su u Zagrebu imali slobodno radno mjesto za poziciju direktora službe marketinških komunikacija i u jednom od takvih razgovora došli smo na tu temu i ja sam bio slobodan se preporučiti, doslovno po modelu „ako prođe - dobro je“, jer mi se nije činilo realno da u toj dobi imam šanse na nacionalnoj razini i u takvoj kompaniji. Nije me bilo sram jer sam navikao da u životu stvari koje želim dobiti moram pitati pa sam tako i taj put postupio.

'UŽIVAM U GOSPODARSTVU I MEĐUNARODNOM BIZNISU ŠTO JE JEDNOSTAVNIJE OD POLITIKE'

I koje ste stečene vrijednosti iz Grada Dubrovnika primjenjivali u Ini?

- Slobodarski pristup, a s druge strane dobru proceduru. Kada sam došao u Zagreb dobio sam po prvi put mogućnost voditi veliki tim, od 18 ljudi, kojima sam dao odgovornost da vode projekte koje sam nadzirao i kasnije branio pred višim razinama upravljanja. Moram priznati da smo vrlo brzo počeli ostvarivati dobre rezultate jer smo kroz odgovornost motivirali ljude da je taj dio posla njihov vlastiti. Tako je nama u Uredu gradonačelnik uvijek govorio da se prema stvarima u poslu trebamo odnositi kao da su naše. Onoliko koliko sam to uspio to prenijeti na kolegice i kolege u službi u Zagrebu, toliko smo ostvarili dobre rezultate.

Jeste li kad razmišljali baviti se politikom?

- Jako uživam u gospodarstvu i međunarodnom biznisu. Lijepo je i stvaralački pa čak i jednostavnije od politike jer su možda manje u pitanju osjećaju i emotivni apeli na one koji prosuđuju. U biznisu su iznad svega samo brojke što znači kada svojim direktorima prezentiram rezultate u principu imam konkretne kategorije, koliko smo uprihodovali, koliki su bili troškovi, jesmo li ostvarili plan... To su vrlo mjerljive stvari.

Aida Čakić

I političari mjere svoju moć.

- Trenutno se ne bih volio baviti dojmom. Više sam u fazi da bih se radije bavio biznisom kojega je puno lakše kvantificirati, nego dojmom. Ali, neću isključiti u daljnjoj budućnosti neku političku aktivaciju, pogotovo u onim godinama kada se prestanem vozikati okolo i baviti se dinamičnim poslom. Možda mi izazov postane raditi za opće dobro i participirati u vlasti. Sada se želim nadmetati sa samim sobom u brojevima i rezultatima koje mogu postići na poslovnom planu, a percepcije ostaviti kao nešto sekundarno.

'U DUBROVNIKU NEDOSTAJE DRUŠTVENO ODGOVORNOG POSLOVANJA'

Nedostaje li vam Dubrovnik? Kako vam se čini razvoj i smjer u kojem ide?

- U ovoj fazi života mi se sviđaju promjene, a dovoljno sam često tu da ga vidim i osjetim. Mislim da se Grad obogatio ponudom, produžila se turistička sezona koja traje skoro cijelu godinu, proširila ponuda sadržaja poput kongresa, izleta, Zračna luka se jako razvila... Čini mi se da svi oni poslovno za sebe rade dobro. Već sam tri godine u Upravnom vijeću Rezervata Lokrum, uživam od sastanka do sastanka gledati kako se ostvaruju sve bolji rezultati, što je zrcaljenje dubrovačkog uspjeha.

A kako se to odražava na Grad kao cjelinu?

- Mislim da generalno u realnom sektoru nedostaje osjećaja za društvenu odgovornost. Vidimo da se Grad suočava s velikim problemima infrastrukture, primarno cestovne mreže, uređene kanalizacije, nedostatka parkinga i ostalih skupih projekata koje treba realizirati. Dubrovnik treba gledati kao konkurenciju Cannes, Monte Carlo i slične najbogatije gradove na svijetu, a ne se uspoređivati s dalmatinskim ribarskim mjestima i zaključiti kako se dobro živi. Vjerujem da Europska unija može puno pomoći s financiranjem kroz kvalitetan pristup jer potrebno je očuvati baštinu i rasteretiti život građana. Ako se to na vrijeme ne napravi Grad će postati kulisa što ne smije biti.

Je li Grad izgubio u svim tim nedostacima svoj identitet?

- Identitet se s godinama mijenja, modificira i on ne može uvijek biti isti. Mislim da se prvenstveno trebamo brendom pozicionirati kao elitna destinacija, ugodna nama i gostima. Ne smijemo dopustiti da nas često iznenađuju poplave, zamućenja, zamašćenje povijesne jezgre koja je gotovo zagušena mirisima hrane iz restorana među kojima još postoje oni čija kvaliteta ne prati cijene, ne možemo dopustiti anarhiju s autobusima taxijima i Uberima koji ometaju svakodnevan život grada...

Kako onda uskladiti razvoj turizma i dobru zaradu koje uz to ide, s pristojnim i uređenim, manje stresnim životom građana?

- Ako želimo dostići visok nivo, očekivao bih da ključni gospodarski subjekti, a posebno turistički koji stvaraju visok profit i od toga dobro žive, da su spremni, kroz naknade, poreze ili društveno korisne akcije, sufinancirati neke javne projekte s ciljem rješavanja problema. Možda izravan angažman u društveno-odgovornom poslovanju u mladoj hrvatskoj demokraciji zvuči kao prizvuk prošlih vremena i planske ekonomije, ali takve su stvari standard u zapadnim državama gdje realni sektor ulaže u zajedničko dobro. Međusobnim boljim razumijevanjem gospodarskih dionika i vlasti, Dubrovnik bi otišao na višu razinu.

Uvijek neki prijepori oko investitora u Gradu. Je li zaista njihovo poslovanje tako društveno neodgovorno?

- Nisam protiv investicija, razvoja i promjena dok se rade s mjerom i poštovanjem, u skladu s propisima. Ne želim nikog uvrijediti, ali ne mogu se sjetiti privatnog biznisa koji je van obveza uložio u uljepšavanje okoliša na javnom prostoru u suradnji s Gradom, potrudio se biti aktivan u poboljšanju infrastrukture ili nešto takvo. Naprimjer golf na Srđu je imao dobru ideju i priču, ali kad je došlo do realizacije koncesije odnosno ulaganja u obnovu Imperijala ništa se nije dogodilo u roku.

Tko bi se još tek tako odrekao dijela zarade?

- Kada se nameti pokušaju formalizirati, poput naknada agencijama, autobuserima ili koncesije za žičaru, prosvjeduje se i odbija prihvatiti odluka. Tko kaže da bi ta ulaganja i više reda dovela do odricanja od dijela zarade? Možda bi kroz pet ili deset godina zaradili više jer bi mogli držati bolje cijene i ukupno smanjili rokove povrata svojih investicija. Zanimljiv mi je i primjer investitora nove marine na Lapadskoj obali.

Je li i Vama „trn u oku“ lav koji je zaštićeni znak Marine Frapa?

- Sretan sam što dobivamo novu marinu, ali kada se pojavio onaj lav i kada investitor govori vulgarnosti i prostote kojima opisuje što misli o Dubrovčanima, to su zaista ružne od kojih Dubrovnik treba zaštiti. Riječ je o kolonizaciji zatvorenog dijela obale, bez kune ulaganja u javnu prometnicu koju ćemo svi koristiti. Statua lava je ovdje sinonim za Mlečane, dakle za nekoga tko je Dubrovniku htio ugroziti slobodu, a ona je najvrjednije blago koje je Republika imala. U ovom slučaju, poduzetnik dovodi lava koji simbolično u kolektivnoj svijesti podsjeća okupaciju.

'NJORGANJE JE UNIVERZALNA STVAR SVUDA U SVIJETU'

U gradu su takav pogled na lava i marinu predstavili srđevci. Neobično je da ste usuglasili stavove.

- Tu su upravu. Ne moram se s njima u svemu slagati, možemo se boriti argumentima o puno tema, posebno kad je u pitanju gospodarstvo i upravljanje, ali mislim da im je taj istup bio korektan, pomalo „vojnovićanski“ što je također simpatično. Lav ne izgleda elitno već djeluje kičasto, posebno uokviren s jeftinim ornamentima na ogradi, ali prvenstveno mislim da je simbolički neprimjeren.

Lapadska obala nije proširena, u Gradu postoji niz ozbiljnih problema, a svi pričaju o lavu na simboličkoj razini i njegovom estetskom dojmu. Zašto se građani žustro ne bore i ne pišu pamflete o konkretnim stvarima?

- Simbole treba poštivati jer ako turistima prodajemo iskustvo i priče tko je čuvao slobodu moramo se držati toga. Svakako je važna i emotivna dimenzija koja podsjeća na ugrozu, a to znaju oni koji su učili dubrovačku povijest. Možda tu slobodu u ovom slučaju ugrožava kapital i nedostatak društvene odgovornosti. Ljudima je vjerojatno lakše buniti se protiv simbola nego složenih infrastrukturnih projekata. Lav je materijalizacija simboličkog napada i protiv njega se bune, za srediti Lapadsku obalu treba čvrsta namjera vlasti i suradnja s investitorom.

Stalno se nešto njorga. Kako svima ugoditi?

- Dobrom komunikacijom. Njorganje je univerzalna stvar koja nije prisutna samo u Dubrovniku. Tako su u Zagrebu bili protiv fontana i onda kada su napravljene, kada se ljudi šetaju, slikavaju, tada su postale prepoznatljivim simbolom grada. Nekim stvarima treba dati šansu. U Dubrovniku je Zimski festival u početku naišao na kritike, ali kasnije ga je veći broj građana prepoznao i u njemu uživa. Bez obzira na sve, uvjeren sam kada bi infrastruktura pratila status i elitni brend destinacije ljudi bi u osnovi bili zadovoljniji. Ovako su nezadovoljni zbog gužvi, rupa na cesti, zamućenja vode i sličnih problema pa se bune zbog neke novosti koja dođe, a izravno ne ide u smjeru rješavanja njihovih komunalnih problema.

No, vratimo se na konkretne stvari. Vodili ste zapošljavanja u Zagrebu i Podgorici, kakvo je stanje po pitanju aktivnosti mladih na tržištu rada? 

- Čini mi se da je stanje kako je bilo i ranije – uvijek postoje ljudi koji su skloniji promjenama, spremni na preseljenje i ako je potrebno i ono „lošije danas, za bolje sutra“. Mislim da takvi mogu ostvariti solidnu karijeru svugdje. Naravno, postoje i oni koji žele brzu i laku zaradu pa čak i ako rade nešto ispod svoje razine stručne spreme i bez perspektive za napredovanje. Naravno, postoje i oni kojima se ne radi i dobro žive od naslijeđenog ili drugih prihoda koje imaju doma, a na razgovore za posao dođu gotovo pod prisilom.

Aida Čakić

'ODLAZAK MLADIH U INOZEMSTVO NIJE NUŽNO NEGATIVNA STVAR'

Zašto mladi odlaze iz Hrvatske?

- Globalno je tržište rada i puno je lakše poći u inozemstvo jer je i Hrvatska u EU. Ne čudi me što mladi odlaze isprobati nešto novo i to ne mora biti nužno negativno, posebno ako nije isključivo zbog materijalnih razloga već više zbog stjecanja novog iskustva. Čak i ako tamo odu iz egzistencijalnih razloga, nije isključeno da će osim materijalnog steći životno i poslovno iskustvo uz bogato znanje pa se s tim vrate i pokušaju nešto uspješno u Hrvatskoj.

Koje kvalitete najbolji menadžeri traže od svojih potencijalnih djelatnika?

- Trebaju biti komunikativni i timski igrači jer se razmišlja i radi van čahura i projekti se realiziraju u grupama čiji se članovi mijenjaju. Također, potrebna je i želja za napretkom u organizaciji i osobnim razvojem, jer danas se ne cijene ljudi koji zaposlenjem na jedno radno mjesto smatraju da su došli do vrhunca karijere i da će do mirovine raditi isto.

Kakvi su vaši planovi, ambicije, želje, snovi...?

- Ne stvaram planove koji bi mi bili pritisak i ne volim previše o njima govoriti, ali svakako mi je želja u sadašnjem poslu ispuniti ciljeve, koji su vrlo ambiciozni jer uključuju širenje poslovanja, što mi za sada dobro ide. Ina je fantastična organizacija koja pruža brojne perspektive, korporacija istražuje nove biznise za budućnost, a okruženje je dinamično. Akademski plan mi je nastaviti obrazovanje do doktorata koji planiram da bude iz međunarodnog poslovanja.

A ako budete odlazili iz Ine?

- Ako ikad budem odlazio, a ostajao u korporativnom sektoru, bilo bi mi drago potražiti neku priliku u zapadnoj Europi, Njemačkoj recimo. Mislim da bih bio spreman za takav izazov i ako me neka strana korporacija bude htjela, a ja budem mogao prihvatiti, to bi bilo vrijedno pokušaja. S doktoratom i međunarodnim iskustvom, možda bih razmislio o akademskoj ili čak političkoj karijeri, ali sve to nekad u jeseni života.

Winston Churchill je kazao „Onaj tko u mladosti nije ljevičar i buntovnik, nema srca. Onaj tko u starosti nije desničar i konformist, nema pameti“. Kako vi stojite po tom pitanju?

- Nisam nikad bio revolucionar. Otkad sam se formirao bio sam liberal i vjerujem u liberalnu demokraciju kao jedan zdrav ekonomski sustav koji može pružiti jednakost prilika, a iz toga proizlaze najveća socijalna prava. Taj sustav je dobar i sretan sam što živim u Hrvatskoj i Europskoj uniji koja je, kad se sve zbroji i oduzme, izgrađena na tim idejama.

comments powered by Disqus

Popularni Članci