Na sutrašnji dan, prije točno trideset godina, odigrala se najspektakularnija utakmica u nogometnoj historiji, jer u njoj nije bila riječ samo o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu – u četvrtfinalu Mundijala u Meksiku snage su odmjerili Argentina i Engleska. Sve je o toj utakmici već napisano – Diego Armando Maradona u razmaku od četiri minute postigao je najbolji i najgori gol u povijesti loptanja osvetivši se Englezima za Malvine. Taj najbolji gol, gdje je predriblao pola Ujedinjenog Kraljevstva skupa s Commonwealthom, proglašen je golom 20. stoljeća, a pošto u ovom stoljeću još uvijek nitko nije zabio spektakularniji zgoditak, taj Maradonin slalom još uvijek slovi kao najveličanstveniji pogodak koji je svijet ikad vidio.

Samo zbog tog remek djela, mnogi će Maradonu proglasiti najboljim nogometašem u povijesti. Međutim, ako mene pitate, ja ću ga titulirati najboljim nogometašem koji je ikada hodao Zemljom zbog onoga što je uslijedilo nekoliko mjeseci poslije osvajanja Mundijala.

Diego je samo dvije godine prije Meksika prešao iz Barcelone u Napoli za rekordnih 12 milijuna dolara, cijenu koju danas bez problema postiže seoski bek. Kada je obznanjeno da će veliki Maradona obući dres Napolija, Vezuv je proključao – na predstavljanju igrača na stadionu Sao Paolo skupilo se 75 tisuća ljudi čime je oboren rekord posjete, a Napoli uopće nije igrao utakmicu. Malo je reći da je Napuljom vladao delirij kada je došao Diego.

-Spasitelj je došao! Mesija je stigao! Više nije važno imamo li vrtiće, škole, bolnice, staračke domove, kanalizaciju, vodu, struju… sada kada imamo Maradonu – bili su komentari navijača i lokalnog tiska.

Nikad u povijesti Serie A nijedan klub sa siromašnog juga Italije nije osvojio prvenstvo – najjužnije dokud je scudetto stigao bio je Rim –  kolači su oduvijek bili namijenjeni bogatim klubovima sa sjevera Italije.

Kada je Maradona obukao svijetlo plavi dres, nada za osvajanje prvenstva počela je tinjati, ali svi su se bojali da Maradona neće moći sam, jer nogomet nije tenis, nego momčadski sport gdje trebaš više kvalitetnih pojedinaca. To je prva sezona i dokazala. Napoli je osvojio tek osmo mjesto.

Dogodine je bio bolji, ali naslov opet nije osvojen. Bili su treći. Na kraju te sezone, Maradona je otišao u Meksiko, a poslije toga u besmrtnost, a navijači Napolija zavidjeli su Argentincima na trofeju, jer kao da više nisu vjerovali da Mali Zeleni može sam.

Napoli se, poslije tog Mundijala, doduše pojačao – iz Udinesea je doveden Andrea Carnevale, ali nije to bila navijačima neka utjeha, jer on nije bio reprezentativac Italije, kao ni nitko drugi iz Napolija. Nemoguća je misija u to vrijeme osvojiti scudetto, ako nemaš nijednog reprezentativca svoje zemlje, jer je tad bilo na snazi pravilo o tri stranca. Džabe ti i vrhunska tri stranca, ako nemaš u momčadi kvalitetne Talijane. A Napoli u sezoni 86/87 nije imao ni člana Azzura, ali ni nijednog drugog stranca osim Argentinca.

Pogledajmo taj smiješni tim – vratari Napolija bili su Claudio Garella i Rafaele Di Fusco. Koliko su bili nepoznati najbolje govori činjenica da na engleskoj Wikipediji ne postoji nijedna rečenica o Garelli.

Obrana se sastojala od Giusseppea Bruscolottija, Morena Ferrarija, Alessandra Renice, Giuseppea Volpecina, Tebalda Bigliardija i Antonija Carannantea. Priznajte da, iako pratite nogomet čitav život, niste čuli za nijednog obrambenog igrača Napolija iz sezone 86/87. Jedini koji je poznat je Ciro Ferrara, ali on je tada imao svega 19 godina, i zbog nedostatka iskustva nije bio igrač na kojeg se moglo osloniti.

Vezni red je bio još nepoznatiji od obrane – u njemu su glavnu riječ igrali ljudi za koje nikad nisu čule nove generacije navijača Napolija, iako su igrali u najtrofejnijoj eri kluba u povijesti – Salvatore Bagni, Fernando De Napoli, Frencesco Romano, Constanzo Celestini. Zvuči kao neka zajebancija, a ne ozbiljni vezni red – za Napoli igra Fernando iz Napolija skupa s Rimljaninom Francescom, je li to možda prijašnja inkarnacija Francesca Tottija, što li je, ali ozbiljni igrači ovo nisu.

U napadu je igralo još jedno ime koje se činilo kao zajebancija, a ne jamac za borbu prvaka Italije, tada najjače lige na svijetu. Naime, u navali Napolija, osim spomenutih Maradone i Carnevalea, udarna igla je bio Bruno Giordano, za kojeg ste možda čuli, ali tek nakon što mu zamijenite ime i prezime – jest, jest čuli smo za Giordana Bruna - ali čekaj malo, nije li to onaj renesansni filozof kojeg je Katolička Crkva spalila kao heretika na rimskom trgu Campo de Fiori 1600. godine, a ne talijanski napadač.

Eto s kakvom je veselom heretičkom družinom Maradona krenuo u pohod na scudetto – golman je bio čovjek za kojeg Wikipedija ne zna, u obrani su igrali brusketi i ferarriji, u vezi Napolija je igrao čovjek koji se preziva Napoli skupa s Rimljaninom Francescom, ali ne Tottijem, a napad je predvodio čovjek, koji je u nogometnim krugovima bio najpoznatiji po rečenicama „Bog je istovjetan s prirodom u kojoj se sve sastoji od vječne i beskrajne supstance“, te „Univerzum je jedinstvo gdje se poklapaju sve suprotnosti.“

Da vidimo kakav je bio ostatak Univerzuma Serie A te sezone i kolike su bile suprotnosti u odnosu na Napoli – za torinsku inkviziciju igrali su veliki Michel Platini, Michael Laudrup, Aldo Serena, Gaetano Scirea, a gol je branio gorostas Stefano Tacconi. Inter je na vratima imao legendu Waltera Zengu, potom Giusseppea Bergomija, Daniela Passarellu, Marca Tardellija, Alessandra Altobellija, te ubojitog Nijemca Karla-Heinza Rummeniggea. Za Milan su igrali ljudi koji će godinama harati Europom i Italijom poput Baresija, Maldinija, Tassottija, Donadonija, Evanija, Virdisa, Massara, a boje crno-crvenih branio je i najbolji Talijan koji nikada nije igrao za reprezentaciju Agostino di Bartolomei.

Za rimsku Vučicu nastupali su sjajni igrači poput Carla Ancelottija, Giusseppea Gianninija, Zbigniewa Bonieka, Bruna Contija, Roberta Pruzza, u Sampdoriji su zvijezde bile Pagliuca, Vialli, Mancini, Toninho Cerezo i Pietro Vierchowod, u Veroni je igrao veliki Paolo Rossi, a u Fiorentini Roberto Baggio i Nicola Berti.

Nevjerojatna je bila konkurencija Serie A, nezamisliva iz današnjeg kuta gdje se prvak unaprijed zna. Tada je bilo koja ekipa mogla osvojiti scudetto što su tijekom osamdesetih i početkom devedesetih dokazali Verona, Sampdoria i Roma. Da, istina je da je bilo koja ekipa mogla biti prvak, osim – Napolija.

Oni, osim Maradone, za razliku od bilo koje druge ekipe, nisu imali nijednog ozbiljnog igrača. Ali Diego je briljirao, svojim golovima i asistencijama odveo je Napoli i jug Italije do prve titule u povijesti, i to sa samo tri poraza u sezoni.

Kada su nakon pretposljednjeg kola i remija s Fiorentinom i službeno postali prvaci Italije, počela je najluđa proslava prvaka u povijesti. Poznata talijanska antropologinja Amalia Signorelli napisala je:

-U Napulju je vladao totalni kaos, ništa više nije bilo isto, svijet se toga dana promijenio.

Danima ništa nije radilo osim kafića i restorana. Netko je u grad doveo stotine magarca, obukao ih u dresova Napolija i pustio da lutaju gradom. Kipovi po Napoliju obučeni su u dresove, a nedugo nakon naslova prvaka, održani su izbori na kojima je po glasačkim listićima 25 tisuća Napolitanaca napisalo Viva Maradona.

Živi su se u sveopćem kaosu i ludilu sjetili i svojih mrtvih sugrađana. Na napuljsko groblje objesili su ogroman pedesetmetarski transparent.

-Mrtvi ne znate što se propustili!

Danima su sahranjivali kapse Juventusa i drugih mrskih klubova sa sjevera. Devedeset i pet posto muške djece koje je rođeno tih mjeseci u Napulju dobilo je ime Diego.

Spasitelj i mesija se pojavio. Uspio je nemoguće – s heretičkom družinom za koju nije čula ni Wikipedija osvojio je naslov najjače svjetske nogometne lige – veći je to uspjeh od ovogodišnjeg osvajanja Premier lige Leicestera. Legenda kaže da se papa Ivan Pavao II vidjevši toga dana napadača Napolija Bruna Giordana kako slavi silazak Mesije u Napulj, odlučio ispričati Giordanu Brunu kojeg je Crkva smaknula, te istaknuti da je to bilo krivo.

-Napoli je jedinstvo gdje se poklapaju sve suprotnosti  - napisao je papa u pismu kojim je Giordana Bruna oslobodio 400 godina duge hereze.

Da, Napoli je zaista jedinstven slučaj gdje se poklopile sve suprotnosti  - veliki Diego uspio je od najgorih seoskih provincijalaca napraviti pobjednike. Zato je najveći igrač u povijesti nogometa, veći i od Messija i Pelea. Kasnije će Maradona s Napolijem osvojiti još jedan naslov, ali tada je već imao ozbiljne igrače poput Carece, Alemaa i Zole, ali ovaj prvi trofej iz sezone 86/87 je nešto nezapamćeno.

Danas umjesto smotanovića Bruna Giordana i Francesca Romana u Napoliju igraju vrhunski igrači poput Hamšika i Higuaina, ali trofeji izostaju. Nema Maradone, to je razlika ondašnjeg i sadašnjeg Napolija, ali i cjelokupnog nogometa, kojeg je novac pojeo i u kojemu igrač koji nikada nije predriblao protivnika vrijedi više od 12 milijuna dolara koliko je Napoli platio Barceloni Diega Armanda Maradonu.

Zbog svega ovoga, navijači Napolija odavno više ne idu na utakmice, jer ih više ne interesiraju bogati nogometni univerzumi u kojima se suprotnosti više ne poklapaju, a Serie A se danas sastoji od vječne i beskrajne supstance Juventusovih scudetta.

Samo ponekad, s gitarom u ruci odu do istog onog groblja gdje su se transparentom rugali mrtvima na propuštanju najbolje zabave u povijesti, sjednu pod krošnju stare masline i odsviraju besmrtne stihove Manu Chaa iz pjesme La vida es tombola sjećajući se vremena kada je stari, dobri nadrogirani Diego na stadionu Sao Paolo pretvarao heretike nogometne igre u svece Napulja.

Si yo fuera Maradona

viviría como él

si yo fuera Maradona

frente a cualquier

La vida es una tómbola...

de noche y de día...

la vida es una tómbola

y arriba y arriba...

Maro Marušić