Dubrovnik je ušao u zlatno doba demokracije, u kojem niti jedna strana nema prevlast kako bi mogla despotski provoditi svoje planove i nakane, što je, gledano demokracijski, dobra stvar.  Kada je izglasan zakon po kojem je birana i ova vlast, tadašnji državni pravnici su upozoravali na situaciju da postoji mogućnost stvaranja 'lokalnih šerifa', koja se diljem lijepe naše i ostvarila, pa su 'velemože' uz potporu Gradskog vijeća provodili što su htjeli.

Ovaj model se u većini slučajeva nije pokazao pretjerano dobar, pa je gledano iz tog kuta jačanje uloge Gradskog vijeća u Dubrovniku itekako dobra stvar. Biti korektiv je poprilično odgovorna i zahvalna funkcija, koja omogućuje širenje utjecajne sfere na razinama koje su i nužne i dobre.

No, postoji i opravdana mogućnost da jedinica lokalne uprave i samouprave postane talac loših odnosa i preklapanja ovlasti i utjecaja Vijeća i Gradonačelnika, čemu se, prema mišljenju 'lijeve polutke' stremi.

Desna polutka kategorički odbija ove insinuacije, pa je situacija u startu, barem prema vanjskim dionicima, građanima, postavljena na konfliktnim temeljima. Sukob, ako je konstruktivan, u pravilu daje i takve rezultate, ali zahtjeva obostranu suradnju, koju bi trebali vidjeti na nadolazećoj sjednici, ukoliko za nju bude prije svega političke volje. Ako ne bude političke volje, više od 300 milijuna kuna, dovoljan je razlog da se postigne nekakav dogovor, pa makar i načelan.

Jer dok se zasjeda, život ide dalje, a vrijeme je najskuplji resurs, a to bi, obzirom na sastav Gradskog vijeća, svih 25 'žigosanih' trebali razumjeti. Kaže se da su čovjek i tovar pametniji od samog čovjeka. Pitanje je zašto se u ovom slučaju ''čovjek'' i ''tovar'' boje suradnje?

N.G.