DANAS JE ROĐENDAN DRUGA TITA Donosimo odgovore na staro pitanje – Gdje je bolje živjeti, u Jugoslaviji ili Hrvatskoj?

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Koliko god ludo zvuči, današnji dan je najbolji u povijesti planeta Zemlje. Nikad manje ratova, nikad manje gladnih, nikad manje bolesnih…

Na današnji dan, za vrijeme Jugoslavije, bilo bi upriličeno veliko slavlje, kakvih se ne bi posramila ni Sjeverna Koreja. Čitava zemlja je bila u službi jednome čovjeku – Josipu Brozu Titu – koji je na današnji dan slavio rođendan, iako uopće nije bio siguran da se rodio 25. svibnja. Ta ogromna proslava zvana Dan mladosti kulminirala bi na beogradskom stadionu JNA gdje se Titu uručivala štafeta, nakon što bi pioniri, omladinci i svi drugi danima prije samog vrhunca proslave, veselo trčali od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa, pa do Jadrana.

Gledajući iz današnjeg kuta, nije ta proslava ni bila tako loša, bar je promicala zdravi život, nešto poput skalina Turkmenbašija, legendarnog predsjednika Turkmenistana, koji je napravo skaline koje ne vode nigdje, a gdje su se morali pentrati njegovi podanici da bi ostali zdravi. On sam bi, pak, dolazio na vrh skala – helikopterom.

Titov rođendan je odličan povod da se prisjetimo vječitog pitanja Hrvata, koje se svako malo iznova nameće – je li se živjelo bolje u komunističkoj Jugoslaviji ili kapitalističkoj Hrvatskoj? Pokušat ćemo odgovoriti na to pitanje, koje nimalo nije lako, osim ako se ne zovete Mujo – kojeg su nedavno u Sarajevu pitali, je li bilo prije kokoš ili jaje – a on rekao da je za razliku od danas, prije bilo i kokoš, i jaje, i pečeno meso, i odlazak na more…

Pa krenimo redom.

LJUDSKA PRAVA

Dovoljno je reći Goli otok. S tim su se nepristojno obučenim, pardon neobučenim otokom plašila mala djeca, ali i oni nešto stariji. Nimalo bez razloga. Rečeš neku krivu riječ, i već sutra si na prisilnom ljetovanju gdje tučeš kamen na zvizdanu pitajući se koji je smisao. Također bila su česta i politička ubojstva, jer znali su to i vrapci na grani, OZNA sve dozna. U kasnijim godinama Titove vladavine, kada su mu od političkih progona bili važniji kaubojci s John Wayneom i Burtom Lancasterom, interes UDBA-e za Goli otok je opao, a ljudska prava su se ipak povećala.

Naravno da je, što se tiče ljudskih prava, bolje živjeti danas u Hrvatskoj, iako bi Željka Markić sve pedere poslala na Goli otok da tamo svojim miškom gloginje mlate, a sve štrace koje uzimaju kontracepciju, spakirala bi na Djevičanske otoke, ali opet možete danas poslati Karamarka u onu golu stvar, pa ipak nećete biti smaknuti. Drugi par rukava je što, iako u današnjoj Hrvatskoj možete govoriti bez straha, pitanje je koliko to uopće ima smisla, jer vas ionako nitko ne čuje.

NEKRETNINE

Ondašnja država dijelila je stanove. E, kako to nevjerojatno zvuči iz današnjeg kuta. Međutim, ni to nije bilo idealno – neki su stanove dobivali prije reda, a neki nikad. I onda je bilo korupcije, isto kao što je bilo važno odakle dolaziš, kako se zoveš, i gdje ti je babo bio 41.?

Bespravna gradnja i ružna arhitektura simbol je Jugoslavije. Tito je bio pametan i znao je da u miru može gledati westerne jedino ako mu je narod sretan, pa je dopustio Hrvatima, Bosancima, Srbima i svima drugima da se sjure s brda i da po obali grade što god hoće – tada su počele nicati bespravne vikendice, obala se nepovratno počela uništavati, ali nema veze, važno je da je narod sretan.

Estetika stambene arhitekture komunističkoj Jugoslaviji nije značila apsolutno ništa – oni su se valjda ravnali po onoj Što ružnije, to bolje. Pogledajmo samo novi Zagreb ili Mokošicu – ogromni kašuni, koji služe samo za spavanje. Doduše valja kazati da je Tito pazio na Dubrovnik. Postoji legenda da je jednom zgodom izjavio: „Koja je budala dala da se izgradi hotel Neptun na onom mjestu?“

Kako god bilo, lijepo je od Jugoslavije što je dijelila stanove, a danas bi prosječnom Hrvatu trebalo nekoliko života da uspije skupiti nešto para za kakav kokošinjac. Naravno Juga se, da bi gradila stanove, zaduživala u inozemstvu, ali ipak je to puno bolje od Hrvatske koja se zadužuje da uhljebima može omogućiti limuzine, dnevnice, naknade za odvojeni život i slično.

POSAO

Otkaz si mogao dobiti jedino ako si ubio šefa – tako nekako bi glasio najbolji opis radnih mjesta u Jugoslaviji. Posao je bio siguran, a plaća redovita, osim ako ipak ne bi ponekad zaostala. I u Jugoslaviji, baš kao i danas, bilo je brojnih štrajkova, a česte su bile i razne nestašice.

Ponekad, što je nama iz današnjih dana potpuno nerazumljivo, nije tjednima bilo kafe za kupit. Ili su auto vozili po sistemu par-nepar. Znalo je i u trgovinama nedostajati mnogih artikala, ali nisu se ljudi previše uzbuđivali oko toga, jer su naviknuli.

Radnici su bili puno manje obrazovani, a rijetko su se usavršavali na svojim radnim mjestima. Jest, istina, onda je bilo lakše radit. Danas prosječni konobar mora znati barem tri jezika u govoru, pismu i pantomimi, sve žive programe na računalu, mora imati položenu B kategoriju, jer su oni najudaljeniji stolovi par kilometara od lokala, a uza sve to mora biti nasmijan od uha do uha, iako nema slobodan dan. Nije ni čudo da dobar dio današnjih konobara radi drogiran – jedino tako mogu zadovoljiti sve zahtjeve. A onomad je – priča se o tome i danas sa sjetom i ponosom – „konobar bio gospodin čovjek“. Kruže priče da je u jednu sezonu mogao kuću izgradit, pogotovo ako bi što maknuo sa strane, a micao je sa strane, jer nitko nije nadgledao, a nije bilo ni Linićeve fiskalizacije.

Zaključak je da je ondašnjem radniku – naravno ako nije bio rudar ili nešto slično - bilo znatno lakše. Za svoju crkavicu nije morao biti ništa posebno obrazovan, a bogme imao je i slobodnih dana -  čak ni supermarketi i pekare nisu radile nedjeljom – jedini mu je problem bio što tu svoju plaću nije mogao potrošiti na kavu ili benzin, jer, jebiga – toga nema. Pričekaj dok se pojavi.

POLITIČKI KRIMINAL

Kralo se onda, krade se i danas, a isto je s korupcijom. U Jugoslaviji je isto kao i danas važio zakon partije, odnosno stranke. Ako si bio u komunistima, mogao si nelegalno parkirati auto, i pauk vam ga ne bi odnio. Ako nisi, pauk bi vam ga odnio. Ista stvar je s direktorima poduzeća. Morao si biti 'unutra' za postati direktor, kao što je stvar i danas. Nije bitna stručnost u obavljanju posla, nego samo zaleđe.

I onda je bilo korupcije kod doktora, odlazaka na liječenje preko veze, a čak su i profesori osnovnih škola bili u Partiji. Ako si vjerovao u Boga i bio religiozan, nije to bilo najpametnije isticati, iako se Božić, koji je bio radni dan, mogao slaviti bez straha od Golog otoka.

I svima njima iz Komunističke partije – odakle su kasnije došli brojni HDZ-ovci i SDP-ovci -  koliko se god mi lagali da je onda bilo jednakije i pravednije, bilo je bolje nego ostalima. Uostalom, to se nije promijenilo sve do danas.

Legendarna je Titova izjava: "Ne treba se držati zakona, kao pijan plota". Što dodati na ovu veliku misao?

SPORT

Jugoslaveni su za razliku od Hrvata danas, mogli uživati u vrhunskom sportu. Hajduk ili Dinamo mogli su postati europski prvaci, uostalom kao Zvezda, a danas je to potpuno nemoguće. Sport je onda bio kvalitetna razbibriga, a čak se i u drugoj nogometnoj ligi igrao fenomenalan nogomet, a stadion na Lapadu je gorio iz utakmice u utakmicu.

No, nije li ipak ludilo što se igračima branio odlazak vani do 28. godine? To je kao da vam se brani odlazak iz jednog hotela u drugi za bolju plaću. Također, potpuno je neshvatljivo bilo što je vojni rok bio najvažniji u životu svakog muškarca, pa tako i vrhunskog sportaša. Godinu dana, morao je nogometaš ići u vojsku, ostavljajući treninge svoga kluba i taktičke zamisli trenera.

Igrač otišao u vojsku, a kad se vratio u klub, nije mogao naći ekipu na tablici, jer su ovi ispali u drugu ligu.

SVJETSKA SITUACIJA

Zbog današnjeg ogromnog broja medija, čini se da je svijet potpuno lud – ISIL, Sjeverna Koreja, Kina, Amerika, sve neko ludilo. Međutim, onda je bilo još gore. Svijet je bio doslovno na sekundu od nuklearnog rata. Ljudi pak to tako nisu doživljavali, jer su imali samo dva programa na televiziji, nekoliko novina i jedan radio. Nije znao Jugoslaven ni za SS od svjetske situacije.

Danas pak, o terorističkim napadima u Parizu i Bruxellesu imamo nekoliko milijuna vijesti i video klipova. Ljudi se danas boje putovati po Zapadnoj Europi, boje se boraviti na aerodromu. A tada, teroristički napadi po Europi su bili toliko normalni da to skoro uopće nije bila vijest – IRA u Irskoj, ETA u Španjolskoj, sjećate li se više uopće velikog terorističkih napada u Bologni? Naravno da ne, nije onda bilo interneta.

Koliko god ludo zvuči, današnji dan je najbolji u povijesti planeta Zemlje. Nikad manje ratova, nikad manje gladnih, nikad manje bolesnih. Naravno, pred čovječanstvom je još uvijek ogroman put do veće sreće i blagostanja, jer je situacija daleko od idealne.

EPILOG

Gledajući sve ovo gore nabrojeno, a posebno prethodne dvije, tri rečenice – danas je ipak bolje. Možda je, spletom povijesno-ekonomskih okolnosti, onda bilo nešto lakše raditi i lakše steći svoju nekretninu, ali ja osobno to nikad ne bih mijenjao za ljudska prava, koja su danas ipak bolja. Također, znanje nam je nikad dostupnije što je jako važno kada znamo da ni onda, ni danas obrazovni sustav uopće n(ij)e valja(o).

Ljudi, kada se s nostalgijom sjećaju kako je bilo bolje u Jugoslaviji, u biti prvenstveno žale za vremenom kada su bili mlađi, zdraviji, i bezbrižniji.

Realno gledajući, ni onda, ni sada nije bilo nimalo lako i jednostavno, a tako će biti i sljedećim generacijama. Svako vrijeme donosi nove izazove i poteškoće, koje treba prevladati.

Život je težak i zajeban, ali da je sve idealno i da je sve kako treba biti, bojim se da mi na planetu Zemlji uopće ne bi imali što raditi, i da bi nam bilo - da 'prostite – dosadno.

Maro Marušić

Popularni Članci