Grobna je tišina u hladnoj unutrašnjosti dubrovačke crkve – jedino svodom hrama odzvanjaju svećenikove riječi 'Tijelo Kristovo', jer je u tijeku pričest. Vjernici, poput Karamarkovih špijuna, skrivečki promatraju tko je od njihovih sugrađana bez grijeha – zakleli bi se rođenom djecom da njih 80 posto pričešćenih nema na to pravo.

Svećenik i dalje tura hostije u sita vjernička usta, sve dok se crkvenim svodom ne prolomi urlik jednog djeteta. Dijete izgleda nervozno, migolji se, i izvikuje neke nerazumljive slogove. Sa zvonika crkve se jasno vidi da je roditeljima neugodno kao da se nalaze pred strogom sutkinjom.

Svećenik prijeko pogleda dijete, pa potom i njegove roditelje – zna tko su, često dolaze na nedjeljnu misu – kako bi im dao do znanja da utišaju nemirnog potomka. Međutim, dijete je sve nervoznije, roditelji ga pokušavaju smiriti, ali čini se bez uspjeha.

-Amo mir u crkvi – podigne svećenik glas umalo ispustivši svetu hostiju.

Roditelje oblije hladan znoj, misli im se pogube, ne znaju trebaju li izvesti dijete van iz crkve, ili ostati do kraja misnog slavlja. Dijete, kao da osjeća nelagodnu atmosferu, pa je sve nemirnije. Još jače ispušta nerazumljive zvukove, te šeta crkvom. Svećenik je izgubio živce.

-Neodgojenoj djeci nije mjesto u crkvi – vikne u smjeru roditelja, koji bi voljeli da se tlo istog trena otvori, pa da nestanu sve do druge strane Zemlje, tamo negdje u Mongoliju.

Majka nekako skupi atome, uhvati dijete za ruke, te se izmigolji iz crkve. Otac krene za njom, praćen osuđujućim pogledima netom pričešćenih vjernika. Ispred crkve zaplaču. Ako svećenik i vjernici nemaju razumijevanja za njihovo dijete, kako će tek hladne institucije i političari?

Djetetu iz ove istinite dubrovačke priče dijagnosticiran je autizam. Bio je zdrav do druge, treće godine, nakon čega se počeo povlačiti u sebe, teško je govorio i izražavao osjećaje. Ponekad, kada mu nešto nije po volji, ne može to iskazati, pa upada u agresivne oblike ponašanja.

Roditeljima sve to nije lako, ali trude se oko njega, i jako ga vole, što je uvijek najvažnije. Međutim, žao im je što okolina osuđuje ponašanje njihova dragog djeteta.

-Ljudi ne posjeduju empatiju, uvijek stvari gledaju iz svog kuta ne pokušavajući razumjeti svoje bližnje – pričaju nam.

Nažalost, dodaju, ista je stvar i u crkvi, koja bi, barem na papiru, trebala biti puna ljubavi, razumijevanja i tolerancije.

-U praksi to nije tako, pa nam je često i sami odlazak u crkvu veliki stres, jer se bojimo reakcija svećenika i sugrađana. Svi znaju da naše dijete ima autizam, ali opet osuđuju njegovo ponašanje, jer nije u skladu s društvenim normama čije je nepisano pravilo da u crkvi moraš biti miran i tih – iskreno objašnjavaju.

Žalosno je što crkva nije jedino mjesto gdje doživljavaju neugodnosti. Kada bolje razmisle, kažu nam, svuda je isto – od plaže, i dječjeg parka, pa sve do običnog šetanja. Autistična se djeca drugačije izražavaju, znaju se skroz blizu približiti nekoj osobi, te je pomirisati, što uvijek izazove negativne reakcije osobe koje se nađu u društvu autističnog djeteta.

Cijela ova istinita priča porazna je slika dubrovačkog, hrvatskog, ali i svjetskog društva u 21. stoljeću. U vremenu kada su nam sve informacije dostupne klikom miša, čini se kao da znamo manje, nego ikad prije. Iako u susjedstvu, crkvama, vrtiću, školi svakodnevno gledamo drugačije osobe – ne manje vrijedne, nego samo ponešto drugačije, kakvi smo uostalom i svi mi drugi – mi smo lijeni da se malo educiramo i da pokušamo shvatiti njihove poteškoće, ali i potrebe.

Svjedoci smo kako se svakodnevno građani parkiraju na mjesta osoba s invaliditetom, ali to je manji problem od ove scene koja se dogodila u dubrovačkoj crkvi. Ako se drugačiji neće prihvatiti s ljubavlju i razumijevanjem u duhovnom hramu, kako će igdje drugo?

Ljudi, nemojte reagirati na prvu. Ako vidite dijete da vrišti u crkvi, plaži ili parku, možda mu to u tom trenutku treba. Nemojte odmah osuđivati njegovo ponašanje, nego ga pogledajte s blagošću i tolerancijom. Gotovo uvijek je drugačije, nego li se čini na prvu.

Imajte razumijevanja za ljude oko sebe i nemojte ih suditi na osnovu njihova ponašanja koje krši nepisana glupa pravila društva. Zašto osuditi viku djeteta u crkvi? Pa valjda njegovi roditelji, kao i svaka druga obitelj, imaju pravo doći u crkvu i slušati misu? Što ima veze ako se njihov dragi autist prošeta crkvom i pri tom ispusti kakav čudan zvuk?

Imajte razumijevanja, nije li i onaj legenda iz Nazareta zbog kojeg pohodite nedjeljne mise govorio: Tko je bez grijeha neka baci kamen prvi? Ili Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?

Krenite od sebe, mijenjajte se, pokušajte shvatiti druge, a ne ih odmah osuđivati. Siguran sam da bi Isus Krist imao puno više simpatija prema nemirnom autističnom djetetu u crkvi, nego prema svećeniku koji ga verbalno napada. Ali kako i sam Isus kaže, treba opraštati.

On je već oprostio dubrovačkom svećeniku na osuđujućem ponašanju, a također, cijela bi ova situacija bila dobra i poučna kada bismo svi skupa iz nje nešto naučili.

Svi smo isto vrijedni, svi smo sazdani od istih čestica, volimo se međusobno (pa čak i neprijatelje, kako bi rekao Krist) i pokušajmo se razumjeti bez osuđivanja. To je veliki korak naprijed da nam svima u životu bude bolje i da svi skupa živimo znatno sretnije.

Jer, ako tvoj bližnji nije sretan, ni ti nemaš dobar život.

Maro Marušić

NAPOMENA: Dubrovački dnevnik će se pozabaviti problemima s kojima se susreću autisti u našem gradu kako bismo njima i njihovim obiteljima pokušali barem malo pomoći u svakodnevnom životu. Ako želite podijeliti neka svoja iskustva, slobodno nam se javite.