Toga dana u travnju 2016. godine nije bilo daška vjetra, ali moje je auto drhtalo na autocesti na putu za Zadar. Ne znam kako sam uopće vozio i pritiskao papučice, jer su mi noge poskakivale od nervoze, kao da sam umjesto tenisica obukao federe. Ne biste vjerovali zbog kojeg razloga. S prijateljem idem u Pariz na kratki godišnji odmor.

Zvuči kao bajka – s frendom se idem zezati u Grad svjetlosti – i jest to lijepo, ali ima jedan problem, on se zove ravnatelj, doma ima ženu, djecu, a htio bi biti samo njen. Eto upravo mi je ovako na autocesti prema Zadru mozak besmisleno i neorganizirano bauljao s teme na temu, bivajući sve nervozniji, jer da bismo došli u Pariz morat ćemo letjeti avionom. A zbog nervoze i treme, misli su mi uzletale i sletale kao da mi je glava nosač aviona.

Ništa strašno, kažete, milijuni ljudi svakodnevno lete zrakoplovima – i sad ide ona klasična usporedba – veća je mogućnost da će vam frižider, kada u njega ubacite bocu vode, od nje napraviti vrhunski Dingač, nego da će avion pasti. Ne znam samo što bi o tim statistikama kazale obitelji onog brazilskog nogometnog kluba.

No kako sam uopće postao Dennis Bergkamp, gdje li sam zaradio taj strah, kada mi je nekoć letenje avionom bilo neopisivi gušt? Samim tim što sam rođen u Dubrovniku velika je mogućnost da neću voljeti avione. Dovoljno je jednom sletati po jačoj buri i jasno vam je zašto ovdašnji ljudi puno više vole aute, koji po statistikama zbog onog vina iz frižidera i drugih faktora, za razliku od letećih prijevoza, mrtve prebrojavaju u tisućama. No samo nekoliko mjeseci prije polaska u Pariz, letio sam na drugom letu – zanimljivo isto je bila riječ o Ryanairu – a turbulencije su bile strašne. Avion se na 8 tisuća metara jebene visine - ni nepalske šerpe se tamo ne osjećaju ugodno – počeo ljuljati kao japanska berza u maloj lađi na uzburkanom okeanu, a onda se počeo čuti nekakav tupi zvuk, kao da se nešto odvilo… Kroz glavu mi prođe „pa jebote Maro je li moraš letjeti ovim niskotarifnim firmama, koje štede na svemu živome, pa sigurno tako i na servisu i šarafima - „verovatno im ne cveta cveće u poduzeće, jer i Irska kuburi s budžeti kao što i Nemačka posrće s ovo njihovo ujedinjeni“ - sigurno nisu platili servisera da im izmjeni ulje i filter, pa se evo sad neki šaraf odvio, uskoro će ispasti krilo i odosmo mi s ove visine u krasni ku…

-Kupite povoljno naše proizvode  - priča stjuardesa u mikrofon dok nam se avion ruši.

Znači sve je bilo OK i pod kontrolom u vezi tih turbulencija, ali eto taj mi se dan nekako uvukao strah u kosti od letenja. Bivati na visini od nekoliko tisuća metara u metalnoj konzervi, gdje ne znaš je li u toj firmi dolazi vreme reorganizacije, transformacije i sistematizacije, i jesu li svi šarafi dobro zavidani, u meni je počelo izazivati sablazan.

Da bih preživio taj put u Pariz avionom, naravno, strusio sam lijepi broj piva. I preživio sam ga, ali kako ću dalje u životu, ako mi se strah od aviona dodatno razvije? Recimo vodim majku s onim pekarskim avionom ujutro na pregled kod doktora u Zagreb. Hoću li se probuditi dva sata prije da strusim šest piva i dođem na let mrtav pijan? Ne, ne može se tako živjeti. Morat ću pobijediti taj strah. Samo kako?

A onda mi je napamet pala luda ideja – rekao bi moj jedan prika zaluđen nogometom – „Klin se Klinsmannom izbija“. Ako te strah letenja avionom, onda moj stari, lijepo poleti, pa umjesto da sletiš, iskoči iz aviona padobranom. Od same pomisli da bih iskočio iz aviona, strah me paralizirao. Ma stvarno ti je glupa ta ideja. Ako i ne bi umro od straha, vjerojatno bi se toliko iskakio po pejzažu – klasični ekocid epskih razmjera - da bi me razna društva za zaštitu okoliša osudila na doživotnu robiju.

Ali ta ideja, koliko se god činila suluda, o skakanju iz aviona padobranom, tinjala je u meni poput briketa na gradelama, i evo me godinu dana nakon onog strašnog leta u Pariz, kako putujem istom autocestom prema istom onom jebenom Zadru, koji je valjda dio moje sudbine. Nema ni daška vjetra, ali moj motor se trese kao da je dobio Parkinsonovu bolest. Noge mi drhte, kao da sam umjesto tenisica obukao Federera, kojega žena Mirka često viče da ga nikad kući nema, a imaju više blizanaca za koje se treba brinuti, nego osvojenih Grand Slamova.

Eto upravo mi je ovako na autocesti prema Zadru mozak besmisleno i neorganizirano bauljao s teme na temu, bivajući sve nervozniji, jer sama pomisao da ću uskoro iskočiti iz ispravnog aviona paralizira zdrav razum. Naravno da noć prije nisam spavao, a bogme nisam baš ni jeo. Ali sam zato istovarao, ne znam samo što sam kakio, kad zadnja dva dana nisam uopće jeo. Dok četvrti put odlazim na WC razmišljam kako bi ovo mogao biti sjajan lijek za zatvor. Dođete u doktora i požalite mu se da ne možete u zahod, a on vam pripiše skok s padobranom. Odčepili biste se poput šampanjca.

Zbog nervoze stižem na aerodrom u Zemunik čak dva sata prije dogovora. Šta da sad radim? Da sjednem u kafić, naručim kafu? Ako je popijem, neću više nikad izaći iz WC-a. Opet mi je sinula sjajna ideja – pošto ništa nisam platio unaprijed, ajde ti moj Maro, pobjegni s ovog aerodroma, iz ovog fakin Zadra, ka svojoj kući, i nemoj skakati, a kada se čuješ s ovim momcima iz Adventure Driven Vacations koji mi organiziraju skakanje,  lijepo ih slaži da si pao s motora, polomio se kao onaj Kojot iz Ptice trkačice, i da ti je baš žao što nisi skakao, jer ti je to bila najveća životna želja, najveći životni san… Ali kao neka telepatija, u tom trenutku zazvoni mobitel i pitaju me ovi momci iz Vacationsa gdje sam. Ajme užasa, nisam se na brzinu snašao da im kažem da sam pao s motora. Ipak ću morati skočiti.

Nakon upoznavanja s tandem instruktorom Vanjom, za kojeg ću biti privezan prilikom skakanja, i padobrancem-snimateljem Miroslavom, koji će ovjekovječiti ovu budalaštinu, više uopće ne znam što mi govore. Njima je to običan dan u uredu, ono živa dosada, došao tu neki prepadnuti budalaš iz Dubrovnika, koji im se možda prilikom skoka i pokaki u facu, pa pokušavaju sa mnom složiti neku normalnu komunikaciju. Pitaju me jesam li oženjen, imam li ženu, djecu, ja im odgovaram da ne znam, da mogu možda vidjet imam li djece, kasnije, samo ne znam sada baš koliko, gdje su, kako…što…ne sjećam se…sad…

-Pa ti o svom životu znaš manje od Luke Modrića – kaže mi Vanja i nasmije se.

Valjda ovaj teritorij oko Zadra potiče Alchajmera. Bez obzira na moje apsolutno nesjećanje kada sam debitirao za reprezentaciju i potpisao aneks ugovora na Dubrovačkom dnevniku, njihov prijatelj koji je složio padobran i predao ga Vanji, pita me kakva je situacija s kruzerima u Dubrovnika, a ja i dalje ne znam na kojoj sam planeti i u kojoj vasioni, pa mu kažem da su kruzeri u Dubrovniku belosvjetske hulje i hohštapleri, koje žele da nas zgaze, ako ne slušamo tekovine čovječanstva i modne novitete rariteta, oni će nas prije ili poslije podvrgnuti masovnoj hipnozi teorija zavjetrine…

-Ajmo polazak – zadere se Vanja pilotu da ne mora više slušati ove potpune Marušić-Modrić ludorije, koje prdi moj mozak kako bi se pokušao opustiti u ovoj smrtno ozbiljnoj situaciji.

Dok pilot, poput Mister Noa pali nekakav Piper iz doba braće Wright, osjećam kako adrenalin raste poput tlaka nakon K plus pancete. Zemlja je sve dalje, kuće i polja su sve manja, Kornati su sve minijaturniji, čak i Velebit, koji je najveći hrvatski masiv, izgleda kao da mu trebaju oni Messijevi hormoni rasta. Već smo na dvije tisuće metara visine i još se penjemo.

-U pičku materinu, što mi je ovo trebalo, tko me na ovo tjerao? – rečem oznojenom sebi i pošaljem se u onu stvar, pa si stanem dalje rojiti po glavurdi– Hej, hej, čekaj malo, nemoj me zajebavat! Zar ću ja stvarno odavde iskočiti? Ma idem im reći da sam se ja samo malo šalio, pa da oni lijepo okrenu avion prema majčici zemlji i da svi u miru odemo doma.

Pogledam moje suputnike, Vanju, Miroslava, Marija, oni bacaju neke svakodnevne baze, kao i mi obični smrtnici dok radimo naše dosadnjikave poslove, poput pisanja reportaže s padobranskog skoka. Vanja mi objašnjava posljednje upute – kada se otvore vrata aviona, stavit ćeš noge ispod, pa ćeš onda ruke ovako, pogled gore…

-Što kada se… u pičku materinu – mislim se – Pa ja nikad u životu nisam vidio avion s otvorenim vratima?

Pilot daje znak i vrata se otvaraju. Taj moment je brutalno zastrašujući. Ispod tebe ni manje, ni više nego 3 tisuće metara visine, bijeli oblaci su ispod nas, čitav svijet je dole, uključujući galebove, orlove, čiope…, a mi sada odavde (i)skačemo. Nisam siguran da se galeb ikad popeo na ovu visinu.

-Hajdemo - kaže mi Vanja.

Osjećam kako mi srce tutnji u sljepočnicama, dok drhtavim rukama pokušavam staviti brile (zaštitne naočale) na oči.

-Sad – daje Vanja znak.

Više nemam pojma gdje sam, ne znam što je gore, ne znam što je dole, a mi ubrzavamo u slobodnom padu preko 200 kilometara na sat. U tih nekoliko sekundi – od prvog koraka iz aviona do sulude brzine u slobodnom padu - događa se nevjerojatna metamorfoza, poput one kada ružna gusjenica postaje najljepši leptir.

Nirvana.

Riječ koja najbolje opisuje to stanje. U svega nekoliko trenutaka, čovjek od paničnog straha dolazi do blaženstva. Osjećaj je kao da doslovno letiš zrakom dok je ispod tebe jedan od najljepših hrvatskih i europskih krajolika – Paklenica, Kornati, Pag, Maslenica… - boje su prekrasne, prelijevaju se i rastakaju, dok prolaziš mimo bijelih pahulja oblaka. Potpuno si u tom trenutku, nema ni prošlosti, ni budućnosti. Uronjen si u situaciju, koliko god se činila pogibeljna i prihvaćaš ju. Nema briga, nema problema, nema ništa… Rekao bi Will Smith u onom sad već kultnom videu: „You realise that in the point of maximun danger is the point of minimun fear“

Kao da si se ponovo rodio, a onda te iz tog predivnog sna nakratko trgne otvaranje padobrana. Dok Vanja i ja polako klizimo zrakom, klepetam nogama koje su sada potpuno mirne, iako je pod njima još tisuću metara visine. Nije im nimalo loše njihovo radno mjesto, smijem se. Dok letimo iznad skroz mirnog mora po kojem svjetlucaju sunčeve zrake, padaju mi napamet riječi starog ludonje Jima Morrisona.

-Suoči se sa svojim najdubljim strahom. Poslije toga, strah gubi snagu. Najzad si slobodan!

Na kraju krajeva, prema znanstveno više puta provjerenim i smrtno točno dokazanim statističkim podacima, puno je veća vjerojatnost da ćemo jednog dana svi umrijeti, nego da će avion pasti ili da će frižider pretvoriti bocu vode u vino.

Pa čega se onda, ustvari, bojimo?

Maro Marušić