IAKO SMO OBRANILI DUBROVNIK I HRVATSKU Slobodan Milošević je pravi pobjednik Domovinskog rata!

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Srdjan Ilic/PIXSELL
Povodom prvog listopada i početka agresije na Dubrovnik 1991. godine donosimo novi pogled na posljedice rata

Napulj, 1. srpnja 1990. godine, stadion San Paolo, sraz Engleske i Kameruna u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva. Prva afrička momčad koja je tako daleko došla na Mundijalu, predvođena starcem Rogerom Millom, i golovima Kundea, te Ekekea vodi rezultatom 2-1 favorizirane Engleze osam minuta prije kraja susreta. Čitav svijet navija za lepršave afričke lavove, koji niotkuda jurcaju ka polufinalu Svjetskog šampionata.

Međutim, u 82. minuti u taj happy end scenarij se umiješao meksički sudac Edgardo Codesal i ničim izazvan pokazao na bijelu točku. Gary Lineker je neumoljiv i odvodi utakmicu u produžetke. Tamo su se Kamerunci borili, napadali, ali arbitar Englezima poklanja još jedan penal, koji ponovo realizira Lineker i odvodi Gordog Albiona među četiri najbolje ekipe.

Dvadeset sedam godina kasnije nijedan klinac zaluđen nogometom, neće znati da je u to vrelo srpanjsko ljeto, Engleska pobijedila Kamerun i ušla u polufinale. Možda će ti klinci čuti da je na tadašnjem Mundijalu Njemačka bila pobjednik, možda ni o tome neće imati pojma, ali jedno je sigurno – za Kamerun, moralnog pobjednika Svjetskog prvenstva su milijun puta čuli od starijih – to je ona luda afrička ekipa predvođena starcem Rogerom Millom, koji je tog ljeta zabijao i plesao Mundijalom.

Samo godinu dana kasnije, u ljeto 1991. godine, srpski sudac Slobodan Milošević, ničim izazvan pokazao je na bijelu točku na karti – pogađate, riječ je o Triglavu – i naredio agresiju. Vrlo brzo nakon što je prvi put pokazao na bijelu točku – na Sloveniju – u produžecima je još jednom pokazao na napad i krenuo s agresijom na Hrvatsku.

Četiri godine vodile su se teške bitke između dva šesnaesterca – od Dubrovnika do Vukovara – ginuli su mladi hrvatski lavovi, a čitav svijet navijao je za svježu europsku državicu koja traži samo samostalnost i mir. Naposljetku je Hrvatska svladala agresora Slobodana Miloševića i ušla u polufinale Europske Unije.

Dvadeset dvije godine kasnije nijedan Australac zaluđen zemljopisom neće znati da je u to vrelo kolovoško ljeto Hrvatska pobijedila Slobodana Miloševića i ušla u polufinale. Možda će ti klinci čuti da se tih godina vodio nekakav rat na Balkanu, možda ni o tome neće imati pojma, ali jedno je sigurno – za Slobodana Miloševića, nemoralnog pobjednika Domovinskog rata milijun su puta čuli od starijih australskih turista – to je onaj bolesnik iz Beograda koji oružjem nije uspio pobijediti Hrvate u ratu, ali je udario jedan od temelja njihove nesreće, koja je svakim danom sve bujnija.

Kao što je Kamerun moralni pobjednik Mundijala u Italiji, tako je Slobodan Milošević nemoralni pobjednik rata u Hrvatskoj.

Naime, dvadeset dvije godine od ratne pobjede nad Slobodanom Miloševićem i samostalnosti Lijepe Naše, Hrvati imaju smijadu od države u kojoj je međusobna mržnja njenih građana veća i od one ratne prema Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. To je bezvezarija od države čije je granice samo u posljednjih nekoliko godina napustio grad veličine Splita. Čitav drugi po veličini grad u zemlji se iselio iz Hrvatske, jer tu ne može i ne želi živjeti. A ne može i ne želi živjeti, jer ta ista država ne radi za dobrobit svojih građana, nego isključivo za uhljebe – prvo se moraju namiriti svi glodavci i sisavci koji glođu i sišu državni proračun, pa tek onda djeca s Down sindromom, autizmom, rakom ili primjerice oni stari i nemoćni pacijenti s Alcheizmerom, schizofrenijom, raznim invaliditetima....

Naravno mnogi se iseljavaju i zbog lažnih branitelja koji su u pijanom zanosu na kraju rata sami sebi propucali prst, pa sada do posljednjeg daha primaju velike mjesečne privilegije za njihove zasluge u ratu. Nisu, nažalost, oni jedini, tu su i susjedi, rodbina, prijatelji, suci, fratri, policajci – svi oni glođu i sišu proračun ovako ili onako - jer su rođaci u istoj stranci, ista banda – kao što bi rekao TBF - a mi ostali smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama, lipa naša silovana.

A Hrvatsku su poput najgoreg ISIL-a, isilovali svi ti prizemnim interesima umreženi uhljebi koji mjesečno kljucaju tisuće i tisuće kuna koje su se još jučer trebale preusmjeriti u djecu s posebnim potrebama i prave invalide, sve one slijepe, gluhe i sve druge skupine čiji je život pravi pakao za razliku od naprimjer onih branitelja koji su zdraviji od ružinog pupoljka, a mi ih neprekidno hranimo.

Igrao je sa mnom svojedobno mali nogomet jedan umirovljeni branitelj s invalidskom penzijom od 7,8 tisuća kuna. Taj invalid je bio neuhvatljiv za sve nas zdrave. Letio je terenom kao Qatar Airways zrakom, uklizavao, skakao, driblao… Naravno da je bio u takvoj formi, jer smo mi za razliku od njega morali raditi, pa se nismo imali vremena baviti povećanjem kondicije. A on je, zbog dosade, svaki dan vježbao. Invalid na papiru, u stvarnosti superman.

Dvadeset dvije godine nakon pobjede nad Slobodanom Miloševićem dobili smo, rekoh, smijadu od države gdje se obitelj ne nazivaju majka i otac koji su izgubili dijete u Domovinskom ratu, dobili smo nakaradnu državu gdje pomoć djeci oboljeloj od raka skupljaju građani, umjesto da im se liječenje plati iz proračuna. Ali ne, tamo nema novaca, jer se mora namiriti nekoliko stotina tisuća uhljeba koji svaki dan ne znaju što bi uopće radili na poslu. Dobili smo smeće od države koja veliča još veće smeće od države – Nezavisnu Državu Hrvatsku – zemlju koja je počinila više ratnih zločina od Slobodana Miloševića. Dobili smo teritorij po kojem su, pod blagoslovom političara, ispisani ustaški pozdravi…, u kojoj se djeca na krštenjima obrazuju stihovima doktora povijesti i slavenske mitologije u čiji se mali dio svemira, ne dira. Živimo u državi čiji se građani međusobno toliko mrze da je Facebook gotovo nemoguće čitati. Toliki očaj, frustraciju, depresiju i negativnu energiju ne bi čovjek našao ni u unutrašnjosti Burkine Faso, ono kad je onomad fasovala veliku epidemiju malarije.

Dvadeset dvije godine od pobjede u ratu Hrvatska je Goli otok-država, goli …. ajde nećemo tu riječ koristiti -  iz koje se nastoji pobjeći u bijeli svijet, u Irsku, Njemačku, Švedsku, može i Kamerun, u susjedstvo Rogera Mille, jer se u Hrvatskoj od silnih poreza uopće ne može živjeti. Samo je pitanje dana kada će se u Lijepoj Našoj uvesti porez na porez. Ono porežeš se na nož – pa imaš na ruci porez – i opla, moraš platiti porez.

Nitko nam nije kriv što smo nakon pobjede i ulaska u polufinale Europske Unije zasrali, ali da nije bilo Domovinskog rata, nego da smo se razišli u miru kao Sovjetski savez i Čehoslovačka, danas bi nam sigurno bilo bolje. Barem na grbači ne bismo imali tisuće lažnih branitelja, kojima desetljećima do groba moramo zahvaljivati što su u ratu pali s kamiona i iskamčili penziju. Da nije bilo tog prokletog rata, duboko vjerujem da sada ne bismo toliko razglabali o partizanima i ustašama, da ne bismo bili najgora zemlja Europske Unije.

Eto zato je Slobo (nemoralni) pobjednik rata. Jer nas je indirektno uvaljao u kaljužu iz čijeg mrtvila ne mičemo, iz koje jedino niče sve jača desnica i konzervatizam koji ide do tih granica da majku i oca koji su izgubili dijete u ratu ne nazivaju obitelj. Taj nemoralni pobjednik rata da je živ, danas bi se slatko nasmijao na sve naše probleme i mržnju koju gajimo jedni prema drugima. Jebo mater svoju – pitanje je smije li se koristiti ova psovka u obitelji bez djece - ako je početkom devedesetih on toliko mrzio Hrvate, koliko se mi danas međusobno mrzimo.

Kako god bilo, mi smo njega zaista pobijedili u ratu, ali u biti zaista nismo. I Engleska je pobijedila Kamerun, ali u biti zaista nije. Ostavio nam je Slobo u nasljeđe milijune kuna koje moramo isplaćivati lažnim braniteljima, ostavio nam je u naslijeđe partizane, ustaše, četnike, ploče, natpise na ćirilici, ustaške pozdrave, sulude zakone, jasenovce, gradiške stare, Maksove i Dražine mesare…, na koje smo mi nasjeli poput najglupljeg meksičkog suca.

Siguran sam da bi i sam Slobodan Milošević ovih dana da može ustati iz groba, nakon dvadeset dvije godine od gubitka rata, došao do Hrvatske, pogledao kako se mrze profesionalni desničari s jedne strane i profesionalni ljevičari s druge strane – a između njih svi ostali (polu)profesionalni Hrvati uključujući i profesionalnog Srbina Milorada Pupovca koji, uh kakvog li vrhunca ludila moderne Hrvatske, u potpuno isto vrijeme na jednoj strani hrani ljevičarske novinare, a na drugoj profesionalne desničare iz hrvatske Vlade – malo bi Slobodanu sve to bilo čudno i depresivno, pa bi onako nonšalantno u svom stilu rekao:

-Ko vas, bre, zavadi! Amo lepo da zajedno pogledamo četvrtfinale Svetskog takmičenja Kamerun – Engleska. Mnogo mi se dopada kako lepo kombinišu i pucaju ovi crnci Francetića Jure.

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci