GENERACIJA DEVEDESETIH Zbog ovoga su to bila vremena kad su roditelji molili djecu da uđu konačno u kuću, a ne obratno

Autor: Davor Novevski
I dok se danas devedesete najčešće spominju u kontekstu slavnog pitanja koje glasi; „đes' bijo devedesetprve, pička ti matern'a?“, mnoge  za to razdoblje vežu neke druge, gotovo isključivo pozitivne asocijacije, posebno one rođene na samom kraju osamdesetih, koji se rata gotovo uopće ne sjećaju. Ovo je osvrt sretne tematike, koji se bavi Hugom i Oliverom Mlakarom. Za ove druge teme okrenite na Bujicu.

*Upozorenje čitateljima: Čitanje ovog osvrta može rezultirati ozbiljnim napadima nostalgije praćenim slušanjem pjesama ET-a i gledanjem repriza Baywatcha.

Piše: Davor Novevski 

Djeca rođena te 98.-e  ili 99.-e  već su neko vrijeme punoljetna, a generacija s kraja osamdesetih već polako kuca na vrata tridesete. Iako je od tada prošlo tek 15, 20 godina, mnogo se toga u tom vremenu  dogodilo i promijenilo. Tehnologija je ogromnim koracima zagrabila naprijed, pristup informacijama i novim korporativnim điđama (hrvatski gadgetima) nikad nije bio lakši i malo-pomalo promijenile su se ljudske navike i kompletno shvaćanje života i zabave.

Pomalo  idu na živce ljudi koji izričito tvrde da je prije sve bilo bolje, bilo da se govori o glazbi, nogometu ili stilovima odijevanja zato što to uopće nije istina. Svako vrijeme nosi svoje pa je tako i u sedamdesetima bilo debilne muzike i oni koji  tvrde da su slušali isključivo Stonese i Jimmija Hendrixa su jebeni lažovi. Potkrao bi se i njima neki odvratni pop, samo se tada nije zvao Justin Bieber nego Paul Anka.

I jedan disclaimer.  Devedesete ovoj generaciji traju negdje do 2003. ili 2004. Do vremena kad se na internet prestalo spajati preko ulaza od telefona dok  ukućani skidaju sve svece s neba jer im je linija zauzeta, definitivno je označilo kraj jedne ere.

Devedesete su bile vrijeme kad su se snimale pjesme s radija na praznu kazetu. Slušalo bi se neku postaju na kojoj je omjer priče i muzike bio najpovoljniji i čekalo da počne najdraža pjesma.  I onda bi se nekad prekasno pritislo 'REC' pa bi svaka pjesma počinjala pet sekundi prekasno i bila presječena s bar jednom kratkom reklamom.

 Nabadali su se oni čupave trolovi na olovke.

Molilo se roditelje da kupe Tamagotchije koje bi onda hranili, kupali, vodili u šetnju i na cijepljenje. Jedan ga je Konavljanin zaboravio virtualno okupati pa je pokušao stvar riješiti pod vodom iz sudopera. Tamagotchi je svejedno krepao.

Djeca devedesetih igrala su se plastičnim vojnicima koji su se kupovali u „sve po 9 kuna“ samo što nisu koštali 9 kuna nego 25 ili 50. Marketing, jebiga.

Kada bi im dosadilo igrati se plastičnim vojnicima, i sami bi se pretvarali u ratnike oboružane lukovima i strijelama ili kakvim granama koje su se lako pretvarale u puške kojima su  kosili mrske neprijatelje.

Ono što je danas internet, tada je bila televizija. I dok je danas gledaju samo umirovljenici i oni koji su zaboravili platiti račun za internet, tada su je gledali svi. Program je počinjao i završavao himnom uz divovsku zastavu koja se vijorila ekranom. 

Ono što su u današnje vrijeme „Milijunaš“ ili „Potjera“, tada je bilo „Kolo sreće“. Nikad se taj uspjeh ne može ponoviti, uzaludni su pokušaji.  Ne moš' jebiga, jedan je Oliver Mlakar.

A serije... Nije bilo Pirate Baya, stranica za streaming i ostalih divota modernog doba nego se čekalo točno određeno vrijeme u kojem bi se cijela obitelj, ili bar onaj dio kojem je serija bila namijenjena postrojio pred ekranom kako bi gledao Davida Hasselhoffa i Pamelu Anderson kako u slow motionu trče plažom dok u pozadini tuče ona pjesma za koju ni danas mnogi ne znaju tko je pjeva, ali je znaju od riječi do riječi.

U to su vrijeme i sapunice prvi puta pokucale na naša vrata. Ma šta pokucale, uletile su ko Šeks u vinski podrum. Nema tko nije gledao Marisol, Esmeraldu i Rosu Salvaje ili njihove američke verzije, Dinastiju i Santa Barbaru. Nema u ovim današnjim turskim sranjima legendarnih scena  kad sluškinja suznih očiju klekne pred bogatog nasljednika i reče; Hulio, jo soj tu madre!

Prozor u svijet igrica bio je legendarni Modul 8. Mlađa ekipa koja je to gledala pola ne bi ni skontala, ali uvijek je  fasciniralo to umijeće dvojice igrača koji bi se nemilice razvaljivali u nekoj arkadnoj igrici.

E zato su Huga kontali svi. Bilo je dosta imati telefon s tipkama, što ustvari i nije mala stvar budući da su se po kućama oni „s točkom“ mogli vidjeti negdje do 2001. Tko je još zaboravio  naredbe: 4 – lijevo, 6 – desno, 8 – gore, 2 – dolje?

Bilo je to i vrijeme kad smo točno znali gdje su nam prijatelji i što rade, bez da su se tagirali na fejsu.

Obično su bili na igralištu, ili u ovim našim krajevima nasred puta jer igrališta nije bilo, gdje su se odigravali toliko žestoki okršaji da su betonke trajale kraće nego zadnje dvije Vlade. Dva kamena su predstavljala golove, a pošto tehnologije usporene snimke također nije bilo, sporne situacije rješavane su konsenzusom ili šakama.

Ni lopte nisu dugo trajale pa onaj tko ju je posjedovao, imao je zagarantirano mjesto u početnoj ekipi, koliko god loš bio.

Krali smo voće. Pili vodu s rubineta. Sjedali oznojeni na propuhu. Trčali ulicom sa sendvičima od pola kila.

Filmovi su se posuđivali u videoteci, pažljivo i proračunato. Petkom su se uzimale tri kazete jer pod a) četvrtu bi dobio gratis, b) videoteka nije radila nedjeljom pa si ih mogao držati jedan dan dulje. Ako si želio živjeti na rubu, vratio bi nepremotane kazete.

ET, Senna M, Tajči i ostala ekipa nisu bili trash nego nešto što se stvarno slušalo.

Ekipa sa satelitskima je gledala MTV (koji nije bio jebena sramota ko danas). Ono koji nisu bili toliko bogati,  bili se zadovoljni s Hammedom i Danijelom u Hit Depou.

Iako je teško objasniti, bilo je nekako bolje. Ili se barem tako činilo jer su Snjeguljica i Njofra bili pet kuna, a za autobusnu kartu nije se morao dizati nenamjenski kredit.

Naravno, svako vrijeme nosi svoje i  ima dobre te loše strane. Istina, kroz dječje oči sve je nekako lakše i bezbrižnije pa su takva i sjećanja, u kojima prednost uvijek imaju  one  dobre stvari, jer si od loših najčešće bio zaštićen. Vrijeme se ne može vratiti i besmisleno je žaliti radi toga. Ipak, lijepo se nekada prisjetiti vremena kada su mame tjerale djecu da napokon uđu u kuću, a ne kao danas, obratno.

Popularni Članci