Zapuhali su neki novi vjetrovi u Hrvatskoj, regiji, ali i cijelom svijetu. Papa Franjo, izraelski predsjednik Shimon Peres i palestinski vođa Mahmud Abas ovoga su tjedna zajedno, u Vatikanu, molili za mir na Bliskom istoku. Njihova molitva za mir bila je trodijelna. Židovska, kršćanska te muslimanska. Papa je tom prilikom poslao snažnu poruku. 'Za mir je potrebna veća hrabrost nego za rat.' Njegova nadahnjujuća retorika više se ne može smatrati novim vjetrom koji je zapuhao. Oluja je krenula. Pitanje je samo kamo i dokle će stići. Hoće li novi vjetrovi uspjeti premostiti teške, stare, masivne planine. Postojane u svojoj krutosti, koju žive tisućama godina. 

Naši heroji i njihovi zločinci

Papin poziv na hrabrost za mir, iako zvuči čudno, nije herojstvo isključivo velikog katoličkog poglavara. Mjesec dana prije njega, heroj na Bleiburgu, ujedinjen s Papom Franjom u istim mislima, bio je upravo dubrovački biskup Mate Uzinić. Bio je prvi predstavnik Crkve u Hrvata koji je s ovoga mjesta pozvao i molio za mir, a da je pritom odbacio huškanje na rat i podjele. Pozvao je na priznavanje istine, kakva god ona bila. Pozvao je na oprost. Pozvao je na kraj ideoloških razlika, koje se na ovim prostorima uglavnom svode na 'naše' i 'njihove' istine. Naše i njihove žrtve. Naše i njihove heroje. Njihove zločince i naše mučenike. Nije se to svidjelo mnogima u njegovim redovima. Onima kojima je i Papa Franjo trn u oku. Svakog dana, svojim djelima i govorom, jasno im daje do znanja kako je on sve ono što oni nisu i ne znaju biti. 

Gotovina razočarao za dom spremnu svjetinu

Blaženi u tom istom neznanju na koje ih Papa upozorava, neki drugi hrvatski katolički glavari, ovoga tjedna na Plesu, dobro su se osramotili. Tu je čak najmanje bitan Dario Kordić. Odslužio je kaznu. Vratio se. Hrvati, posebno oni u BiH, zbog toga imaju pravo biti sretni. Nezapamćen događaj bio je i povratak hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača u Domovinu, nakon oslobađajuće presude. Nije bilo ulice, grada, trga u Hrvatskoj gdje se nije slavilo taj dan. Gotovina je održao svoj prvi javni govor na slobodi. 'Ovo je naša zajednička pobjeda. Ovo je pravna Oluja, pobijedili smo. Ovo je točka na 'i'. Budućnost je pred nama, u našim rukama. Rat pripada povijesti, okrenimo se svi zajedno budućnosti', poručio je Gotovina.

S ovim riječima Gotovina je pogodio ravno u srce gotovo svakoga. Neke zato što je pozvao na mir i oprost, dok je drugima slomio srce. Najviše razjarenoj svjetini koja je uzvikivala u glas 'U boj, u boj, za narod svoj.' Godinama su ljubili njegovu sliku, molili se za njega, očekivali njegov slavni povratak i odmazdu. Čekali su taj dan kao napete puške, a ni puške nisu spremili. I onda je general, umjesto da je najavio rat, strategiju, prozvao 'neprijatelja' i rekao kad se kreće u boj– srušio sve njihove životne snove i rekao kako je Domovinski rat završio. Tragedija. 

Kordić se nije ispričao

Dario Kordić, nekada predsjednik HDZ-a BiH i vođa zajednice Herceg – Bosne odslužio je dvije trećine kazne zbog ratnih zločina koje su njegovi ljudi i pod njegovom organizacijom počinili nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Lašvanskoj dolini. Dario Kordić, niti itko oko njega, baš nitko nije uputio riječi koje su imalo slične onima koje je uputio Ante Gotovina. Ili biskup Mate Uzinić. Ili sam Papa Franjo. A bili su tamo mnogi. Notorni biskup Vlado Košić, don Miljenko Babaić, stožeri za obranu Hrvatske od svega hrvatskog i europskog, kao i silni savezi te inicijative protiv pedera, tijesta i pizza... I baš nitko od te za dom spremne ekipe nije se u tom trenutku sjetio pomoliti za 116 žrtava pokolja u Ahmićima. Pitaju se kako ne razumijemo da se Domovina branila oružjem u srcu Bosne i Hercegovine i da je Kordić heroj koji je ratovao protiv višestrukog neprijatelja, a masakr nad civilima valjda strateški neizbježan cilj bez kojega danas ne bismo imali Hrvatsku. 

'I have a dream'

Prije pola stoljeća baptistički svećenik Martin Luther King očitao je cijelom svijetu lekciju o ljudskim pravima te održao svoj slavni povijesni govor koji je udario temelje borbi protiv rasizma. Imao je san da će njegova djeca jednoga živjeti u zemlji u kojoj neće biti suđeni po boji kože, nego po vrijednosti njihove osobnosti. Nakon tih njegovih riječi više ništa nije bilo isto.

Može li itko 50 godina kasnije, na Plesu, zamisliti sličan povijesni trenutak, značajan za ljude u ovoj regiji. Zamislite biskupa Vlada Košića, do njega don Miljenka Babaića i Darija Kordića kako taj dan na Plesu okreću novu stranicu povijesti. Biskup Vlado Košić, po uzoru na Papu Franja, moli za mir, oprost i zajedništvo. Molitvi prisustvuju pripadnici svih nacionalnosti i religija. Dario Kordić moli za žrtve pokolja u Ahmićima i za oprost. Time pokazuje kako je heroj, a ne zločinac. Poput Gotovine, kaže kako je rat u BiH završio i kako se građani ove zemlje, nakon toliko prolivene krvi, moraju okrenuti borbi za bolju budućnost svoje djece. Ne, to je nemoguće. Martin Luther King je imao san, u kojemu je sanjao i želio dobro drugima. Oni ga nemaju. Vlado Košić i Dario Kordić tog dana na Plesu imali su priliku okrenuti novu stranicu povijesti. Nisu je iskoristili. Ipak, današnji prosvjed na Kaptolu tim povodom dokaz je kako oni vjetrovi koji su zapuhali u Vatikanu i na Bleiburgu ipak stižu u najudaljenije krajeve. Nitko ih više ne može zaustaviti.

Dario Kordić, niti itko oko njega, baš nitko nije uputio riječi koje su imalo slične onima koje je uputio Ante Gotovina. Ili biskup Mate Uzinić. Ili sam Papa Franjo. A bili su tamo mnogi. Notorni biskup Vlado Košić, don Miljenko Babić, stožeri za obranu Hrvatske od svega hrvatskog i europskog, kao i silni savezi te inicijative protiv pedera, tijesta i pizza... I baš nitko od te za dom spremne ekipe nije se u tom trenutku sjetio pomoliti za 116 žrtava pokolja u Ahmićima.

Za mir je potrebna veća hrabrost nego za rat

Doći će dan kad će Ivan, Stevan i Emir u Bosni i Hercegovini shvatiti kako je za mir doista potrebna puno veća hrabrost nego za rat. Shvatit će tko su pravi heroji. Shvatit će da ne postoji crno-bijela te naša i njihova povijest. Ona je, bez obzir na kut gledanja, na ovim prostorima ispisana krvlju. Ne postoje naše i njihove žrtve. Njihovi krvnici ne mogu biti naši heroji, niti njihovi krvnici ne smiju biti slavljeni kao heroji. Suživot i oprost te prihvaćanje istine kakva god ona bila je jedini pravi put, kao što je rekao biskup Mate Uzinić. Biti heroj u Hrvatskoj i vjernik katolik kakvog zagovaraju Papa Franjo i svojom retorikom na Bleiburgu Mate Uzinić znači prije svega prihvatiti istinu kakva god ona bila. Zar je tako teško biti upravo ona promjena kakvu želiš vidjeti u svijetu? Zar je tako teško krenuti od sebe, biti Hrvat i katolik te se posramiti i pokajati zbog zločina u Ahmićima, pokolja civila, kojeg su počinili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane? Ubijanje civila nije herojstvo. Pravdati se obranom od puno gorih srbo-četničkih zločina i muslimanskih zločina, također. To je teret istine koju moraju prihvatiti nove generacije ljudi s te strane granice i pokajati se i posramiti ratnih zločina koje su napravili njihovi politički vođe, ubojice i palikuće. 

Jedini pravi heroji na ovim prostorima danas su ljudi koji vole i žele mir. Drugog puta nema. Jedini pravi vjernici i biskupi su oni koji se bore za oprost i mir. Sve ostalo je nešto drugo. 

FOTO: Željko Lukunić/Pixsell, hr.wikipedia.org