Gradonačelniče Vlahušiću, pogriješio si u vezi s Trebinjem

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: LK
Je li vrijeme za službeni posjet Trebinju?

Gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić jučer je izjavio „kako još uvijek politički nije došlo vrijeme da gradonačelnik Dubrovnika službeno posjeti Trebinje.“

-Političke barijere između Trebinja i Dubrovnika su zbog žrtava. Mi smo imali posjetu gradonačelnika Trebinja Dubrovniku. Onog trenutka kada ja procijenim kako mogu slobodno politički doći u Trebinje, ja ću doći. U ovom trenutku, još nije vrijeme za to – kazao je Vlahušić.

Hajmo se vratiti na sam početak narušavanja odnosa Trebinja i Dubrovnika, a to je jasno devedesetprva godina. Nesporna je činjenica da je za vrijeme rata u Dubrovniku, Trebinje bilo agresor, a Dubrovnik žrtva. Također, nesporna je činjenica da se Trebinje nikad nije službeno ispričalo za agresiju na jugu Hrvatske, iako je gradonačelnik Dobroslav Ćuk prije četiri godine, za vrijeme svog posjeta Dubrovniku, izrazio žaljenje „zbog svega što se dogodilo i svake nedužne žrtve, koja je nanesena Dubrovčanima i Gradu Dubrovniku“.

Ako smo utvrdili da je Trebinje agresor, te da se službeno nije ispričalo za ratna razaranja, znači li da gradonačelnik Dubrovnika ima pravo reći „kako zbog žrtava još uvijek nije došlo vrijeme da gradonačelnik Dubrovnika službeno posjeti Trebinje?“

Nema, Vlahušić je pogriješio, iako je Trebinje glavni krivac za razaranja na dubrovačkom području. Zašto je onda Vlahušić pogriješio, ako je Dubrovnik bio žrtva? Svaka izjava koja i dalje podupire status quo u odnosima Dubrovnika i Trebinja nije dobra, jer ne vodi jačanju mira i tolerancije, a Vlahušićeva izjava kako nije vrijeme za posjet, je upravo to. Ima Vlahušić pravo, danas nije vrijeme, vrijeme je bilo jučer. Koliko god bilo teško Dubrovniku, pogotovo zato jer je bio žrtva, otići pričati sa svojim dojučerašnjim krvnicima, drugog izbora jednostavno nema. Čak i ako se oni neće službeno ispričati. Što je Isus na križu kazao kada su ga razapinjali? „Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine“. Tako i Dubrovnik treba danas slijediti riječi Isusa Krista – otići u službeni posjet Trebinju i reći im da im opraštamo, jer nisu znali što čine. Koliko god da Dubrovčani nisu bili ni najmanje krivi za rat koji ih je zadesio u svojem gradu, treba smoći snage, izdići se iznad ljudskih emocija, i prvi pružiti ruku pomirenja.

Naravno, najteže je onim obiteljima koje su zauvijek izgubili svoje bližnje. Njih sigurno još i danas jako boli gubitak člana obitelji. Međutim, zbog naše djece i zbog bolje zajedničke budućnosti (a Dubrovnik i Trebinje moraju imati zajedničku budućnost, jer su jako blizu) i oni bi trebali gledati u bolje sutra, jer se prošlost ne može više promijeniti. Hvala im što su članovi njihove obitelji za našu slobodu dali najvrijednije – život – ali jedino zajedničkim dijalogom s Trebinjem i riječima pomirbe možemo graditi odnose koji sutra nikada više neće uzimati sinove majkama.

Mržnja izjeda i ne vodi ničemu dobrome – stoga ako Trebinje nije u stanju nama poslati službenu ispriku kao agresor na Dubrovnik, budimo mi svjetlo koje će otići gore,  pružiti im ruku i reći, koliko god nam bilo teško, da im opraštamo njihove grijehe, baš onako kako je Isus radio prije 2000 godina.

Vlahušić to ovom izjavom nije učinio, i zato je pogriješio. Vjerojatno se osobno gradonačelnik slaže s ovim što smo ovdje iznijeli, ali politički, Vlahušić jako dobro zna da bi mu se HDZ krvi napio da je otišao u službeni posjet Trebinju. Ima on i puno drugih problema s kojima se svakodnevno nosi, pa nije želio sebi dodavati nove, ali to je, rekli smo, pogreška. Za ljubav i pružanje ruku nikad nije rano, pa su Vlahušićeve riječi kako nije još vrijeme za posjet Trebinju – promašene.

Ako je i svima nama teško oprostiti grijehe Trebinju, sjetimo se onih Trebinjaca koji nisu željeli rat. Sjetimo se Trebinjca Srđana Aleksić koji je dao svoj život u obranu mladog muslimana Alena Glavovića, kojeg su ubili pripadnici vojske Republike Srpske, iako je i Aleksić bio Srbin. Mogao je šutati i gledati kao da ga se to ne tiče, ali on je imao velika muda, branio je nedužnog čovjeka i izgubio život.

Kako je bilo njegovoj obitelji? Srbin u svom rodnom gradu stradao je ni kriv ni dužan od srpske ruke. U isto vrijeme tisuće Crnogoraca s ogromnim mudima prosvjedovali su na Cetinju zbog razaranja Dubrovnika pjevajući „S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!“ Nisu bili ovo jedini primjeri, bilo ih je puno više.

Naravno, u komentarima ćete me popljuvati što govorim da Trebinjcima koji su sudjelovali u agresiji treba oprostiti, jer nisu znali što čine -  a što je ubijati nekoga, nego potpuno neznanje o tome što činiš? – pa vam sam samo mogu reći da mi vas je žao.

Žao mi vas je što još uvijek mrzite, što svoju djece odgajate mržnjom, i što zbog te svoje mržnje nikad nećete biti istinski sretni.

Sreća i mržnja nikad ne mogu stajati u istoj rečenici, za razliku od ljubavi i oprosta. Ako meni ne vjerujete, pitajte Isusa Krista, kojemu se molite u pauzama mržnje.

Maro Marušić

Popularni Članci