Ne biste vjerovali, ali ja sam jedan od rijetkih ljudi u povijesti čovječanstva koji je bio na vlastitom sprovodu. Taj ludi osjećaj mi se dogodio kada sam prijateljima i rodbini priopćio da na godišnji odmor idem u Maroko.

-Ljudi, našao sam povratni let do Marrakecha za samo 35 eura – hvalio sam se kako sam jeftino prošao.

Oni su me u nevjerici gledali.

-Bojimo se da ti povratni let neće biti potreban, nego da ćeš avionsku kartu koristiti u samo jednom smjeru.

Na let Ryanaira došao sam pijan i mamuran – tako je to kad se moraš oprostiti od prijatelja i života. Zahtijevali su da popijemo koju, prije nego me, kako su objašnjavali, vide na televiziju kako klečim ispod Jihadi Johna koji od Vesne Pusić traži otkupninu, a nju briga za nekog tamo turista iz Dubrovnika, jer ima važnijeg posla u pregovorima s MOST-om.

Nevjerojatna je ta priča o predrasudama, ali je tako – prosječni Europljanin za svaku muslimansku zemlju, posebno arapsku, smatra kako je uporište ISIL-a, i da otamo nema povratka. Čim sletiš na aerodrom, islamske nindže te uhvate i odrube ti glavu.

Situacija je potpuno suprotna. Istina je da te Marokanci odmah uhvate pred aerodromom, ali kako bi se vozio baš njihovim taksijem. Njima je turizam važna gospodarska grana, ali nažalost u posljednje vrijeme, imaju sve manje posla, jer Europljani, koji su samo na dva, tri sata leta od Maroka izbjegavaju posjet zbog straha od terorista.

Žalosno je da brojni Europljani sve muslimane trpaju u isti koš uključujući i izbjeglice. Žena u nikabu je sinonim za bombaša samoubojicu. Nakon sedam dana bauljanja po Maroku, mogu samo kazati da se nigdje nisam osjećao sigurnije nego u zemlji koja je, također, prošla nekoliko terorističkih napada. Kao i u svim turističkih zemljama, lokalno stanovništvo će vas nastojati zajebati što se tiče cijena, ali to je u Maroku jedini problem.

Usred crne noći možete šetati uskim i mračim ulicama medine, a nitko vas od stanovništva neće krivo pogledati, a kamoli vas pokušati opljačkati. Zanimljivo je to usporediti s Južnom Amerikom, gdje sam boravio prije godinu dana. U Rio de Janeiru primjerice, nisam imao muda skrenuti s glavne osvjetljene ceste, a pola grada nisam vidio zbog straha od oružanih napada. Mnogi turisti katolici, čitali ste o tome po portalima, izgubili su život od lokalne braće katolika. Najluđe od svega je što Brazil ni ne spada pod najopasnije zemlje Latinske Amerike, sve odreda katoličke. Puno gore po život su i Meksiko, i Gvatemala, Kolumbija, Venecuela, Nikaragva...

Interesantno je to s europskim stereotipovima – kada sam odlazio u Argentinu i Brazil, nitko se sa mnom nije opraštao, niti me pitao zašto idem – ipak su to katoličke zemlje, tamo smo mi svoji na svome, ali statistika je surova – milijun puta prije ćete ostaviti život u katoličkim zemljama Amerike, nego muslimanskim zemljama sjeverne Afrike.

I ne samo to – nego ćete u Maroku biti kao doma. Lokalno stanovništvo je toliko ljubazno prema bjelčugama da je to za ne povjerovati – sve će vam pokušati objasniti, iako im engleski, a bogme ni španjolski, nisu najbolji prijatelji. Isto tako svaka će vas marokanska obitelj ugostiti marokanskim viskijem – čajem od metvice, a kada vam se mobitel nagne iz džepa da vidi gdje je došao, ljubazni stanovnik Marrakecha će vas upozoriti da će vam ispasti. U Argentini i Brazilu mobitel na ulici uopće ne smijete vaditi, jer će vam navigacija iz telefona otići bez vas.

Džabe je Mojsije na Sinaju upisivao Božje zapovjedi o krađama, ima biti da do katolika u Južnoj Americi, te poruke nikad nisu došle. Kada već uspoređujemo muslimanski i katolički svijet zanimljivo je primijetiti da po Brazilu ljudi zure u vas kao potencijalnu metu, dok u Maroku nitko neće baciti osuđujući pogled na turista šanića, koji mota duhan ispred džamije u šarenim gaćama i glupim Ray Ban očalima. Iako je totalni uljez u krajoliku arapske zemlje, u nijednom trenutku domaće stanovništvo neće uputiti ogovarajući i osuđujući pogled.

E kad bi barem bila ista situacija s Europljanina kada vide ženu u burki ili nikabu. Nažalost poslije terorističkih napada u Parizu situacija će se dodatno pogoršati. Muslimani iz svih krajeva svijeta bit će još više okarakterizirani kao potencijalni teroristi, a još će manje ljudi uživati u gostoprimstvima Maroka i ostalih arapskih zemalja.

Te bi predrasude mogle do kraja uništiti gospodarstva tih država, koje su u priličnoj mjeri ovisne o turizmu. Umjesto da na terorističke napade odgovorimo ljubavlju i tolerancijom, mi ćemo još više zamrziti sve islamsko, iako 99 posto muslimana osuđuje terorističke zločine, niti ikad na njih pomišljaju.

S gađenjem ćemo na televiziji gledati ljude kako se mole u džamijama, a ako budemo planirali putovanje u neku egzotičnu zemlju, nećemo ići u Maroko, Iran ili Tunis. Otići ćemo tamo gdje su naši, gdje se mole po katedralama i crkvama, otići ćemo tamo gdje ljudi nisu zločesti kao ti muslimani.

Otići ćemo u katoličke zemlje Latinske Amerike i otamo se vratiti opljačkani. Ali samo ako budemo imali sreće, i ako nam ne naleti katolički Jihadi John iz favele i odrubi nam glavu zbog falsih Ray Ban očala, kupljenih na Copacabani, sve po 9 reala.

Maro Marušić