Svojevremeno sam radio kao portir u Hotelu Dubrovnik Palace. Jedan vrući ljetni dan iz prošlog desetljeća još uvijek mi je u svježem sjećanju, kao da se dogodio prošlu nedjelju navečer u jednom lapadskom restoranu.

Taj dan bio je napet kao luk Robina od Locksleya. Ne sjećam se o kojoj je holivudskoj zvijezdi bila riječ - mislim da je bio Nick Nolte, ali to za našu priču uopće nije bitno – ukratko, dan je bio jako stresan, jer smo u hotelu imali puno odlazaka i dolazaka, a uz sve to dolazio je poznati holivudski glumac.

Svi zaposlenici bili su užurbani i nervozni, jer su nas šefovi isprepadali da sve mora biti cakun-pakun – valjda ako prilikom dolaska holivudske zvijezde sve ne bude idealno, srušit će se i hotel, i kvart, i grad, i država, i sve će otići bestraga i dovraga. Da taj dan u hotelu nije bilo nikakve zajebancije, glavom i bradom svjedočio je sam gazda hotela Goran Štrok, koji je ostavio sve svoje poslove u isčekivanju Slavnog Glumca, za kojeg nitko nije znao u koje ure točno dolazi.

Štrok je nas portire posebno upozorio da pazimo na vozila ispred hotela, jer je Velikom Glumcu, kao topla dobrodošlica, na ulaz u Palace bio postavljen crveni tepih. Ali to su takve situacije – kada iz petnih žila nešto želiš da se dogodi upravo onako kako si zamislio, obično sve pođe po zlu. Tako je bilo i u ovom slučaju.

Na naše ogromno portirsko zaprepaštenje – bili smo kao drug Šojić, iznenađeni i uvređeni - neki šanić iz Poljske parkirao je svoje vozilo posred crvenog tepiha, točno na sami ulaz u hotel. Potegnuo je ručnu, zaključao auto, i negdje otišao. Iako je jedan od nas portira neprekidno stražario da se izbjegne ovakav scenarij, ipak nas u jednom trenutku nije bilo, jer smo imali masu posla oko dolazaka i odlazaka „običnih“ gostiju, tako da smo stražarsko mjesto nakratko ostavili prazno.

-Evo ti ogromnog sranja – rekao sam svom kolegi – Kako da sad nađemo ovog ludog Poljaka, jebo ga Adam Malysz?

Naravno da je to bilo nemoguće, a kao za vraga, eto ti Štroka. Gazda je vidio kakvo se sranje dogodilo, pozvao je nas portire i krenuo u solilokvij.

-Trebali ste jedan jedini posao obaviti, a niste u stanju. Stvarno ste nesposobni. Osramotit ćete i mene i hotel, napravit ćete nepopravljivu štetu imidžu našeg hotela – vrijeđao nas je Štrok u afektu.

U tom trenutku, umalo nisam napravio nešto što bi me dovelo na naslovnice Jutarnjeg i Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije, HRT-a, a možda i nekog stranog medija. Pica od košćele mi je falila da na crvenom tepihu, točno pred ulazom u Hotel Dubrovnik Palace, ne spucam šakom velikog gazdu, koji nas tjera da čitav dan podredimo samo jednoj osobi, iako nije Veliki Glumac taj od kojeg Gazda i mi živimo, nego je to onaj ludi Poljak, koji je ostavio auto, otišao napraviti check-out i prije dugog puta u Krakow, stao se napuniti kofeinom. Znam ja da je Holivudska Zvijezda važna za marketing hotela, ali htio sam Štroku, nakon šake, u lice sasuti i riječi, da džaba nam marketing hotela, ako ćemo se prema ovom Poljaku i ostalim našim posjetiteljima nositi kao prema gostima drugog reda. Živimo od njih, a na ovom slučaju, koji se upravo odvija u Palaceu, jasno je vidljivo da je čitav hotel u službi samo jedne osobe. Ali nisam mu imao hrabrosti ništa reći, pa sam sve prešutio.

Dok sam radio u hotelu, uvijek su me nervirali ti posebni statusi koje su imali VIP gosti, a u biti oni ne plaćaju hotelu gotovo ništa, nego ih se trata brojnim pogodnostima, kao da su rođeni u tajlandskoj provinciji Trat. Hotel od njih ima marketinške koristi, čak je i Dubrovnik jako puno marketinški profitirao od Štrokovih dovođenja holivudskih zvijezda – istina - ali svejedno je loše kada se gosti koji uredno plaćaju, i to ne male novce, tretiraju kao oni nižeg ranga.

Priča je završila tako da je Poljak ipak maknuo auto prije dolaska Zvijezde i sve je dobro prošlo, a ja sam Štroku ubrzo oprostio vrijeđanje u afektu, jer mogu osobno potvrditi da je bivši vlasnik Hotela Palace bio odličan gazda, koji nas nikada nije ništa posebno maltretirao – štoviše bio je prema nama jako ljubazan - a i zaposlenika je uvijek bilo poprilično puno, tako da se nitko nije ubijao od posla. A k tome, imali smo usred ljeta i slobodnih dana, što zvuči gotovo kao znanstvena fantastika, a i prekovremene sate nam je uredno brojao što je tada u Hrvatskoj bila rijetkost. Ne mogu se oteti dojmu da je Štrok propao upravo zato što je bio jako fer prema svojim zaposlenicima. Ali to je neka druga priča.

Ove moje koju vam propovijedam sjetio sam se kada sam vidio što se prošlog vikenda dogodilo u lapadskom restoranu, kojeg je posjetio slavni glumac Jamie Foxx. Skoro sam siguran da je do incidenta došlo, jer su Dubrovčani, koji su remetili javni red i mir - za što, da se razumijemo, nema opravdanja - negdje osjetili da su gosti drugog reda. Bez obzira što troše novac, vlasnik restorana je, zbog marketinga, bio koncentriraniji na holivudsku zvijezdu.

Oni su bili mrtvi pijani i neugodno su se i bezobrazno ponašali – to je činjenica - ali zar za vlasnika ugostiteljskog objekta nije sreća i veselje kada mu je gost mrtav pijan? To naprosto znači da je čovjek vlasniku platio alkohol, koji ga je doveo do mrtvila. Iz osobnog iskustva znam da me vlasnik kafića prijeko pogleda kada naručim kamilicu za vrijeme gledanja Lige prvaka. Znam ja dobro da bi on volio da naručim pivu, pa drugu, pa treću, pa osmu, pa desetu, i da se deremo i raspravljamo do jutra trošeći kune na odumiranje stanica. Ali ako mu je drago da popijemo stotine kuna alkohola, onda se ne smije ljutiti ako se pijani derečimo, raspravljamo i padamo po podu, nego u toj situaciji mora biti psiholog i riješiti situaciju, bez da su mu neki gostiji vrjedniji od drugih.

Turistički gazde moraju shvatiti da bez obzira što im VIP gosti donose marketinšku korist, oni ipak ne mogu biti ispred ostalih posjetitelja, od kojih isti ti restorani, hoteli ili kafići žive cijelu godinu. Ako nema „običnih“ gostiju, poput onog Poljaka iz Palacea, ili ovih što su bili u lapadskom restoranu, neće biti ni tog restorana, ni hotela. A običnog gosta strašno može iživcirati kada osjeti da je manje vrijedan, a da čitavo osoblje i gazda, satima ga 'puše' VIP gostu.

Tako je i mene strašno nerviralo kada smo ga mi, zaposlenici Hotela Dubrovnik Palace, tog vrućeg ljetnog dana satima 'pušili' Velikom Holivudskom Glumcu nauštrb svih drugih gostiju.

Gledajući iz ovog kuta, možda se u lapadskom restoranu zaista dogodila neravnopravnost i vrijeđanje ljudskih prava, isto kao onomad u Palaceu. Naime, očigledno je da su taj dan tamo postojali gosti prvog i drugog reda, a čim negdje postoji klasna ili neka druga podjela, o čemu je drugom riječ, ako ne o diskriminaciji?

Maro Marušić