ISPOVIJEST ISPALJENOG DUBROVČANINA 'Zovem se Luko i obožavam mučiti životinje'

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Damir Spehar/PIXSELL
Nisu svi životi jednako vrijedni

Zovem se Luko Sorkočević, ali zbog toga što smatraju da mi je mozak odavno spaljen, svi me zovu Luko Spaljetak. Iz Dubrovnika sam.

Imam i hobi. Mučim životinje. Još od malih nogu. Prvu životinju izmučio sam još sa sedam godina, ono kad me dundo Mirko vodio na ribanje.

-Uzmi ovu Jupol kantu, mali Luko, i napuni je morem – rekao mi je, a ja sam poslušao dobrog, starog dunda Mirka.

Ni pola sata kasnije u minijaturnoj Jupol kanti, pokušavale su, jedna preko druge, plivati razne ribice ukljate, bukve, fratri.... Teško su disale. Iz očiju im se vidjelo da pate. Da strašno pate. Preklinjale su nas za pomoć. Ja i dundo Mirko se nismo obazirali na plač ukljata. Pa nisu ribe mačke ili psi da ih se milki po glavi, zar ne?

Nedaleko od nas mlada majka s ometcom u ruci učila je životnim vrijednostima svoju djecu. Uhitila je omalenog crneja, pa ga s udice izbacila direkt na kameni mulić. Crnej se koprcao i skakutao dok su ga djeca pokušavala uzeti u ruku. Na kraju ga je mlađa uspjela stisnuti i zgnječiti, izbijajajući iz njega život, a majka joj se oduševila.

-Bravo, srce, uspjela si! – zadivljeno je rekla gledajući crneja koji se ukakio od straha i patnje tik prije nego li je ispustio dušu.

Sjećam se i kad me dundo Mirko vodio na hobe i još pamtim da mi je rekao da je zajebano uhvatiti hobe.

-Nema više hoba kao prije, znaš mali Luko – rekao mi je.

Ni pola sata kasnije, dundo Mirko je uhvatio minijaturnu hobotnicu, bebu hobu. Ja sam ga gledao raširenih očiju, a dundo Mirko je nakratko osjetio grižnju savjesti, pa mi je rekao:

-Da sam je pustio da odraste, misliš da bi ona čekala da je baš mi uhitimo – rekao mi je dundo Mirko, a njegov savjet mi je ostao urezan u sjećanju.

Godinama kasnije i ja sam se spuštao u morski vrtić i klao bebe hobe po jaslicama sjećajući se mudrih riječi dunda Mirka o odrastanju i čekanju. Pa nisu hobotnice mačke ili psi da ih se mora čekati, nije li tako?

Dundo Mirko je bio učen čovjek, drug i znanstvenik, pravi pravcati zoolog, pa mi je davao savjete i o kopnenim životinjama, ne samo morskim. Jednom smo u njega u vrtu sadili pomadore, i najednom smo ugledali blavora.

-Daj štapinu! – zaderao se dundo Mirko.

Onda je dundo Mirko tukao blavora po glavi, a na kraju mu je odsjekao, poput ISIL-a.

-Evo ti na, gadna zmijo otrovnico – rekao je beživotnom tijelu dundo Mirko.

Baš je tada prolazila teta Ruža, susjeda, i rekla mu je to nije zmija otrovnica, nego dapače, da baš blavori jedu zmije.

-Mali Luko, ne slušaj je. Sve su to zmije otrovnice – učio me dundo Mirko i onda mi u galeriji na mobitelu pokazao čitavu paletu usmrćenih gmizećih stvorova. Blavore, bjelouške, kravosase, čak i murine. I za njih je dundo Mirko rekao da su zmije otrovnice koje su još u Bibliji sjebale Adama i Evu, pa kako onda neće nas koji nismo u Bibliji.

Onda sam ušao u pubertet i dundo Mirko mi je dosadio. Draže su mi od dunda Mirka postale tete Mirke, onakve kakve ima Roger Federer. I sjećam se dobro, bio sam jednom zgodom s tetom Mirkom na Dančama, onako poprilično nervozan i uplašen. Ne znam točno što trebam. Hoću li je poljubit, neću li, gdje da je uhvatim, dole ili za ruku, u pičku materinu, koliko pitanja, glava mi puca, a oko glave zuji milijun komaraca, i još me čine nervoznijim.

Pa sam iskočio iz Mirkinog zagrljaja, te japankom počeo lupati po komarcima, koji su živote ostavljali u krvavoj mrlji po dančarskim stijenama.

-Evo vam na, prokletnici – derao sam se lišavajući ih života. Ružno zvuči to da sam nekoga lišavao života, ali mene su čitav život učili da svačiji život nije isto vrijedan. Nečiji život je vrjedniji od drugog. Životi pasa i mačaka vrjedniji su od života komaraca i drugih kukaca, zar ne, to je logično skroz? Isto kao što je život hrvatskog babe i đeda vrjedniji od srpske babe ili crnogorskog đeda. Ili bosanskog, razumijete?

Eh, koliko sam samo ja kukaca izmučio i ubio. To su bili dani, baš me opere nostalgija kada se sjetim, a još uvijek svježe pamtim kako sam onog velikog skakavca na zidu opalio klompom – slomio sam mu dvije noge i jedno krilo. Nije više mogao ni skakati, ni letjeti, pa je dva dana umirao u vrtu. U očima mu se vidjelo da pati. Da strašno pati. Molio me da mu pomognem, da ga ubijem, da mu skratim muke. Ali mene je bilo baš briga. Pa nije pas ili mačka pa da mu se mora pomoći, pa je li tako, priznajte?

A onda sam odrastao i oženio jednu slatku tetu Mirku. Teta Mirka, kao prava Slovakinja iz poznate mljekarske obitelji Paprinec, odmah je pohitala tamo gdje joj je mjesto – u kužinu. Sjajno je kuhala moja Mirka, posebno pohovanu piletinu. Topila mi se u ustima, kao imigranti kod Lampeduse. Sad ćete reći, pa jesam li morao dati ovako gnjusnu usporedbu, e pa jesam, jer kad već pričamo o vrijednostima riba, hobotnica, kukaca, red je da spomenemo i bezvrijedne izbjeglice…

Nego da se vratim na bečku piletinu. Sjajno je sparićavala moja Mirka pohovano meso, sve dok jednog dana nije otišla gore kod svojih Paprineca u Slovačku i vratila se s njihovim, domaćim mesom.

Uh, što mi je bila mršava i žilava ta piletina, kao plaća blagajnice, umjesto debela i meka, kao Mirkina guza.

-Čo je to? – zavikao sam joj na tečnom slovačkom.

-Kako čo je to? – upitala me Mirka – Pa to je najbolje meso na svijetu. Sto posto domaće i zdravo, prirodan antibiotik. Te kokoši trče po dvorištu i jedu zdravo, zato su žilavije od onih kokoši koje žive jedna drugoj na glavi, u onim bezosjećajnim uzgajalištima, bez da se pomaknu. Tove se otrovima i bodu antibioticima.

- E pa ja hoću to meso i ta jaja. Obožavam piletinu iz šoping centara – rekao sam joj.

-Baš si mučitelj životinja – rekla mi je Mirka – Čovječanstvo bi trebalo skroz prestati jesti takve proizvode. Em se životinje muče, em se ljudi truju tim mesom.

-E pa briga me što se muče kokoši, krave, ovce, konji… – derao sam se – Ja volim pse i mačke, to je dosta.

Pošao sam prošetati psa da se smirim. Uh što me ova moja Mirka zna iznervirat. Čuj da ne jedem piletinu iz trgovačkog lanca. Ona će meni govoriti da sam mučitelj životinja, meni koji sam na Facebooku član dubrovačkog Društva za zaštitu životinja.

Jebote, ako ljudi u budućnosti ovako polude i počnu brinuti za sve životinje, kao ova moja Mirka, kuda će ovaj svijet? Pa nećeš više moći ni u Tajland poći, pa se slikat s onim fjakanim tigrom za profilnu sliju na Facebooku. Ili jahat kroz džunglu debelog slona dok ga turistički vodič bode onim kopljem po vratu. Niti će djeca moći razgledati životinje po zoološkim vrtovima, eto kuda nas takva razmišljanja vode.

-Ja i brojni drugi ljudi volimo pse i mačke, to je dosta, važno da oni ne pate i da se ne boje. Moj imenjak Luko Paljetak bi rekao Miševi i mačke naglavačke, a ja, Luko Spaljetak kažem Kučki i mačke, nema od straha sraćke – rekao sam mom čupavom ljubimcu.

-Vauuu – veselo mi je odgovorio bez imalo sraćke na vidiku.

-Pa eto vidiš – zaključio sam zadovoljno – a ona moja luda Mirka izjednačava sve život(inj)e kao da jednako vrijede.

Luko Spaljetak

NAPOMENA: Na naslovnoj fotografiji je farma kokoši u Koprivnici

comments powered by Disqus