Mokošica. MOKOŠICA! Razdire me grižnja savjesti što se na početku ovog teksta usudih napisati to najljepše ime na svijetu malim slovima. No popravih to odma i oprostih si tu neoprostivost. To je mjesto gdje udišem opojni miris bora. To je mjesto gdje gledam bagreme kako cvjetaju. Krasne oleandre, sa bijelim, crvenim i lila cvjetovima. Tu me u nestvarnu dimenziju uzdiže miris lovora, osim kad pijani susjedi na putu doma zaklonjeni grmovima tog istog lovora, olakšavaju svoje muke uriniranjem. Nigdje na svijetu vjetar tako nježno ne miluje i ne njiše čemprese. Tu rađa smokva, tu cvate maslina. Tu gledam govna od kučaka nasred ulice, unatoč lijepo postavljenim i vidljivim kantama za pseći otpad. Bože, kakav oštri kontrast. Stavljajte kante koliko hoćete, mokošički kučki, kučići i kučke će srati po mokošičkim ulicama. U znak revolta i tihog prosvjeda, neke od tih kanti su napola razvaljene. Na divljaštvo postavljanja istih se, ruku na srce, i ne može odgovoriti drugačije. 

Tu sam gledao svoje susjede sa viših katova, kako na zavidne daljine, sa balkona bacaju uredno zatvorene vreće smeća u draču. I dan danas se pamte prvaci te discipline. Naš je kamen, maslina i drača. Ponekad bi te udaljenosti bile toliko zavidne da bi i kod same Sandre Perković probudile osjećaje strahopoštovanja. 

Tu gledam nekolicinu susjeda, rođenih seljaka, sa intelektualnim kapacitetima na kojima im nikako ne zavidim, koji bezuspješno već desetljećima pokušavaju biti uglađeni građani. Jebem mu majku, ne ide pa ne ide. Ego je zajebana stvar. 

Neki zlonamjernici je nazivaju spavaonicom. Zavist je to najgoreg oblika, zbog nemogućnosti prebivanja u ovoj oazi ljepote. Sretnici pak pronalaze rješenje ovog problema u fiktivnim prijavama prebivališta kod svoje rodbine, prijatelja, pa čak i potpuno nepoznatih ljudi i za to nerijetko plaćaju i visoke naknade. Čista je stvar prestiža i visokog društvenog ugleda, bilo gdje moći pokazati osobnu iskaznicu sa mokošičkom adresom. Iz tog razloga su navedene fiktivne migracije gotovo poprimile razmjere seoba naroda.

Tu idem u spenzu u Pema, gdje me sve djelatnice naprosto obožavaju i redovno tretiraju kao jet set i top mušteriju. Tu se za mene nabavljaju artikli koje zatražim, ako ih i nema u ponudi. 

Tu idem u knjižnicu u kojoj uglavnom pronalazim umirovljenike koji sjede i čitaju besplatne novine i djecu koja veselo pregledavaju slikovnice. To nikako nije pokazatelj nenačitanosti žitelja, jer je nemoguće da ne čitaju, kad su mnogi tako pametni. 

Tu se ne kunduruje, tu se samo priča o svima i svakome sa najboljim namjerama.

Tu gledam fascinantna rješenja komunalnih problema, ako ovdje uopće i postoje ikakvi problemi…Osjećaj zahvalnosti prema svim dosadašnjim lokalnim upravama , zbog svega što rade za nas, jednostavno je nemjerljiv. I dalje ćemo glasovati, niš ne znati i ne srati. Za koga? Osjećaj vlastitog samoprijekora nakon ovog postavljenog pitanja se ne može opisati riječima. Jasno, za Mokošičku radikalnu šansu (MRŠ) koja je jača nego ikada. Jer tko bolje može upravljati Mokošicom nego Mokošičani.

Tu ribe ljepše i skladnije plivaju nego igdje drugo. Tu se mačke na naganjaju samo u veljači. Tu ptice i po noći pjevaju. Kao i pijevci, malo odmah nakon ponoći. 

Tu se jebe mater supružniku, fizički se obračunava, lupaju vrata, lete teće i lome se pjati u bilo koje doba dana i noći. 

Tu idem u Pivca gdje dobijem najbolje meso. Tu idem u Galete gdje mi uvijek kažu ako je kolač od jučer. Tu idem u Pupa i kupujem što hoću i kad hoću, ne obazirući se na cijene.

Tu postoje brojna stratišta pivskih čepova.

Tu naručujem u Lausa najbolji chickenburger. Tu idem u Kozma i nakupujem si kozmetike k'o kakva flundretina. Tu idem u Kissa i kisim. Tu žive moji nenormalni prijatelji. Nenormalni u smislu da je normalno odavno već relativan pojam i da smo zapravi svi mi nenormalni na neki svoj poseban način. Volim s njima srati i o ozbiljnim stvarima i o trivijalnostima. Volim ih vrijeđati i spuštati im redovno, a volim i kad oni meni rade to isto. To treba znati raditi. To radimo kako bi jedni drugima, doduše na malo brutalniji način, ukazali na neke stvari koje bi trebalo mijenjati kod svakoga od nas. 

Tu šećem pored najljepše obale Jadranskog mora. Pa popijem nešto u Vapora. Tu u daljini napajam oči pogledom na prelijepi Mokošički most u Mokošici, koji su neki samovoljno prozvali mostom prvog predsjednika. Upijam mirise prvo ranih, a onda kasnih smokava. Gledam murve zalijepljene za asfalt. Pijem kavu s navedenim budalama s kojima se i razumijem i ne razumijem. S budalama za koje bih ipak uradio sve. Ipak su to članovi užeg Predsjedništva naše partije koju očekuje blistava budućnost.

Tu otpadaju dijelovi fasada sa zgrada. Tu se ne krpaju rupe od gelera koje će ubrzo proslaviti četvrt stoljeća postojanja. Tu vlaže zidovi i u stanovima izbijaju gljivice. Tu ima derutnih stepeništa. Tu se rupe od granata na cesti popunjavaju asfaltom koji popušta pod zrakama mokošičkog sunca. Sjajan prostor za umjetnike koji su vješti sa plastelinom i sličnim podatnim materijalima.

Nije da ne možemo to sanirati, nego nećemo. Naši računi kod Domouprave, prepuni su para. Iznosi su to pored kojih bi se i Ifo Tsanada osjećao kao siromah. A nećemo zato jer želimo očuvati tu starinu. Konzervatori su u stalnom sukobu sa Društvom prijatelja mokošičke starine. Bolje i odlamljajuće fasade u izvornim bojama, nego neki nakaradni popravci. Pa nećemo valjda za to tražiti pare od lokalne uprave. Restauracija dolazi u obzir samo u skladu sa strogim pravilima Mokošičkog urbanističkog plana, koji je toliko zahtjevan projekt da mu doista treba ovoliko vremena. Ne mogu to raditi samozvani, već izričito provjereni eksperti, koji će paziti na svaki detalj. Jer ne pričamo o bilo kojem mjestu. Pričamo o Mokošici… o MOKOŠICI!