Bilo je toliko vruće da su cvrčci prestali pjevati. Vozilo hitne pomoći zavijalo je krečući se preko mokošičkog asfalta, koji se topio na suncu. Još jedna osoba će zbog toplinskog udara završiti na Medarevu.

Biljke su se sušile, psi su izbacili jezike do rastopljenog asfalta, a ljudi se nisu micali od klime. Sva živa bića u Mokošici su doslovno umirala, dok je Torcida, ne obazirući se na nenormalne uvjete, radila rampu pred ulazom u zgradu Pava Hađije, kako bi lakše mogao prolaziti s kolicima kad se vrati s rehabilitacije. Nije im bilo teško umirati od vrućine, kako bi svome prijatelju olakšali život, iako oni to uopće nisu trebali graditi. Naime, postoje li institucije u ovom gradu koje bi se trebale pozabaviti s ljudima kojima je pomoć najpotrebnija?

A onda je Pavo sletio iz Munchena, a Torcida mu je upriličila doček s bengalkama i dimnim bombama – atmosfera je bila sjajna – ljubav se osjećala u ustajalom vrućem zraku.

Dirnuo me taj doček Torcide, koja je još jednom pokazala, da ispod kapuljača i navijačkih oznaka, ima veliko, dobro srce. Gledajući slike, zaželio sam Pavu što brži i što uspješniji oporavak, duboko u sebi znajući da, ako i ne bude teklo sve po planu, Pavo neće biti nesretan čovjek. Kako bi i mogao biti kada je okružen s toliko ljubavlju, koja je od svega na ovom svijetu – najvažnija.

U tom trenutku, pomiješali su mi se osjećaji – veliko veselje zbog ljubavi koja okružuje Pava, i velika tuga i depresija, jer dobro znam, da samo u Dubrovniku postoje stotine i tisuće ljudi, kojima, također, treba slična pomoć kao Pavu, ali oni ne da nemaju Torcidu pored sebe, već često – doslovno nikoga.

Da se razumijemo, ne može Torcida biti na sto mjesta, oni su se dosad itekako pokazali u humanitarnom radu, ne samo oko Pava, već primjerice i onda kad su našeg sugrađanima u kolicima nosili preko zidina, jer je imao veliku želju otamo razgledati grad.

Kada kažem da ti, zaboravljeni ljudi nemaju pomoć, pri tom mislim da su zakazale institucije ovog grada i države, ali i mnogi zdravi Dubrovčani, uključujući i sebe – otud i depresija kada vidim da nisam ni približno napravio za ljude kao Torcida. Svi mi znamo nekoga, ili on živi pored nas u susjedstvu, kojemu je potrebna pomoć, ali zbog ovozemaljskih – najčešće materijalnih -  budalaština kojima smo zaokupljeni, ne vidimo dalje od bankovnog računa.

Tako i ja imam susjedu Željku (neću joj navoditi puno ime, jer ne znam bi li ona to htjela), jednu od najboljih i najhrabrijih osoba koje su ikada hodale, ne samo Dubrovnikom, nego i planetom. Da sam ja gradonačelnik, isti bih tren Stradunom nazvao njenim imenom. Ispričat ću vam njenu priču, iako nemam dopuštenje, ali nešto u meni hoće da vam je kažem.

Željka je imala jako teško djetinjstvo. Majka joj je bolovala od šizofrenije, i znala je imati žestoke napade. Sjećam se kako smo mi, zločesta djeca, danonoćno lupali loptom ispod njenog prozora, sve dok jednog dana nije poludjela i iskočila s nožem vrišteći da prekinemo.

Jadna tete Nike, kao da joj nije bilo dosta njene teške bolesti, već je morala trpiti razmaženu djecu. Znala bi ispaljivati i na Željku, ali ona je uvijek imala dovoljno snage na sve pozitivno gledati, iako joj nije bilo nimalo lako. A onda joj je majka umrla, a rodilo joj se bolesno dijete.

Kada sam to saznao, promislio sam, pa je li se sve to mora događati najboljim ljudima? Kao da Željki nije bilo dosta teškog djetinjstva. Sad opet sve ispočetka. Mali nikada nije mogao hodati, i ne samo što je imao problema s razvojem, već je patio od strašnih bolova, posebno noću. Ja, kada sam dobio dijete, proklinjao sam prvih godinu dana sebe što nisam homoseksualac.

-Joj, zašto nisam peder, sad ne bih imao dijete koje plače po čitave noći? – govorio sam sebi skroz neispavan i lud od nedostatka sna.

Željka, za razliku od moje majušne godine, to prolazi 20 godina, a ni prije nije bogzna kako spavala. Kad čovjek bolje promisli, pita se je li ona ikad u životu oka sklopila? Unatoč tomu, smijeh i dobro raspoloženje sastavni je dio njenog života. Stigne sve – od majčinske brige za bolesno i zdravo dijete do sadnje i zalijevanja cvijeća i pri tom zarazuje sve oko sebe pozitivnom energijom.

Evo, upravo dolazim ja, sebično, materijalno đubre, razmišljajući kako mi je teško u životu, i da s obzirom koliko radim i koliko se trudim, zaslužujem novog Kawasaki Versysa, umjesto ovog sporog skutera. Onda sretnem nasmijanu Željku i pitam je kako je.

-Super sam. Jedino bih voljela da postoji neka institucija, gdje bih mogla ostaviti dijete preko vikenda da se dobro odem iskupat i napuniti baterije  - iskrena je Željka.

-O Marole, jebote Kawasaki Versys u šupak da te jebo – rečem sebi razmišljajući koja sam ja sebična, nezahvalna stoka. Razmišljam o materiji i novom motoru, a kupam se skoro svaki dan. Željka ne može ni to priuštit, iako živi na moru.

Eto tako je to u životu: ljudi trebaju malo naše pomoći, ljubavi i osmijeha, ali mi stari pohlepnjaci jedva možemo nekoga i pozdraviti na ulici, a kamoli mu se nasmijati ili nešto više, jer imamo važnijeg posla – moramo misliti o novom Kawasakiju, novom autu, kući, vikendici, brodu, jahti, restoranu, putovanju...

Umjesto da se osvrnemo oko sebe i vidimo ima li kakav Pavo Hađija kojemu možemo olakšati u životu, ako ništa pozitivnom vibrom – oh, kakvog li paradoksa - Željka je ta, koja nama, oholim i gramzivim pohlepnjacima pokazuje pravi put. Željka, hrabra duša ovog grada.

Što tek reći za institucije i političare? Prepucavaju se u gradskom vijeću svađajući se je li dostojno obilježen Dan državnosti, zahvalnosti, kako li se samo zove to neživo sranje, dok se živi ljudi zaboravljaju - Torcida mora graditi rampu umjesto Grada Dubrovnika, a Željka se ne može okupati, jer političari nisu u stanju osnovati instituciju gdje bi mogla ostaviti dijete preko vikenda.

Lako da su Pavo i Željka jedini kojima treba naša pomoć. Njih je na stotine, tisuće -  zatočenih u svojim domovima s bolestima i svakojakim drugim nesrećama. Ne vidimo ih, niti ih želimo vidjeti, osim kada se dogodi opća histerija u obliku epidemije, pa pomažemo Gunji i maloj Nori, davajući im i više nego je potrebno, dok susjedi blizu nas ne dobiju nikad ništa.

Ta dva dana u godini smo – kad se dogodi poplava i bolest male Nore – otvorena srca i valjda mislimo da je to dovoljno da ostalih 363 dana u godini možemo razmišljati o besmislenim sitnicama - Kawasaki Versysu i Danu zahvalnosti.

Mi, sebični, nezahvalni ljudi.

Maro Marušić