Kako sam pronašao izgubljenog Karamarka

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Srpanj popodne. Vani je vruće za popizdit. Na političkoj i medijskoj sceni na snazi je sezona kiselih krastavaca što znači da se ne događa apsolutno ništa o čemu najbolje svjedoči činjenica da je glavna vijest već treći dan za redom guzica Maje Šuput. Ležim na kauču i šaltam programe koji redom prikazuju reprize repriza serija starih i po dvadeset godina. Okrećem Animal planet na kojem je nekakv prilog o ugroženoj vrsti žaba iz močvara Everglades. Odjednom kamera u krupnom planu snima preslatku malu žabu koja me gleda svojim krupnim očima. Neopisivo me podsjeća na nekoga dok trepće onim svojim velikom kapcima i gleda me onako dobrodušno, čak i po malo tupavo. I onda se iznanada sjetim. Karamarko! Pa da, čim sam vidio tog simpatičnog vodozemca, misli su mi odlutale do bivšeg potpredsjednika Vlade.

Gdje li je on? Što je snjim? Je li uopće živ bivši prvi čovjek najveće naše stranke? Bogami, poznavajući sudbinu odbačenih predsjednika HDZ-a, ne bi me čudilo da su mu bivši stranački kolege vezali dvije cigle oko vrate pa ga surgali s prve litice, a onda se nasmješeni okupili oko novog predsjednika stranke kojeg će, prije ili kasnije, zadesiti ista sudbina.

Ugasio sam Animal planet i upalio laptop. Facebook profil Tomislava Karamarka bio je još uvijek živ, ali budući da sam bio siguran da ga ne vodi on već jedan od brojnih stranačkih poslušnika, nije imalo smisla slati mu poruku. Poslao sam zato nekoliko mailova u stranačku središnjicu kao i na adrese njegovih kolega iz stranke, a sve sa istim pitanjem – „gdje je Tomica?“ Međutim, ni nakon tjedan dana ogovor nije došao.

A onda sam na jednom potralu pročitao vijest koja me silno obradovala. HDZ otvara novu lokalnu podružnicu u Vinjanima Donjim. Janjetina, pršut i domaće crno vino biti će prejak izazov za mnoge stranačke uglednike koje ću ondje zasigurno sresti i koje ću onda u živo moći pitati što je s njihovim bivšim stranačkim vođom. Tako je i bilo. Prvi mi je u oko upao Ivan Šuker. U jednoj ruci držao je oveći komad mesa, a u drugoj čašu crnog vina lagano cupkajući na hitove Duška Lokina. Kada je čuo moje pitanje, samo je, punih usta, procijedio par sočnih psovki i nestao u noći. Tada sam ugledao Gordana Jandrokovića. Čučao je na podu i bezuspješno pokušavao pomoći Josipi Rimac kojoj je pukao kajišić na skupim Gucci sandalama dok je nabadala po dalmatinskom kamenjaru. Oprezno sam im prišao i postavio isto pitanje. Nisam do kraja ni dovršio rečenicu, a Jandroković se već osovio na noge i dao se u bijeg prema obližnjoj šumi usput vičići da on ništa ne zna i da je sada vjeran novom šefu stranke.

Već sam po malo gubio nadu kada sam za jednim stolom u kutu vidio poznato lice. Bio je to Vladimir Šeks, a nijansa crvene boje na njegovom licu odavala je da se večeras zbilja dobro zabavio i opustio. Uzeo sam na šanku dva pelinkovca i zaputio se prema njemu. Stavio sam piće na stol i rekao – „Za vas“. „Oba? – ozario se Šeks. Istini za volju, namjera mi je bila da obojica popijemo po jedno piće, ali spremno sam slagao i rekao – „oba!“

Ubrzo sam i njemu postavio isto pitanje. Samo me neko vrijeme gledao krvavim očima koje je jedva nekako uspijevao držati otvorenima, a onda naposlijetku reče: „Znaš sinko, opasno je to što me pitaš“. Ipak, nakon drugog pelinkovca jezik mu se rezvezao i ispričao mi je sve o tome kako se, nakon pada Vlade Tomica neko vrijeme skrivao kod Bujanca u podrumu da bi onda, prerušen u zagorsku kumicu, gotovo tri mjeseca prodavao sir i vrhnje na Dolcu. U međuvremenu je HDZ izabrao novo vodstvo, a Karamarku je propao obrt te se, očajan, zaputio u Kanadu s krivotvorenom putovnicom na ime Frane Đutman.

Iz Kanade se prvi puta javio starom prijatelju Šeksu, ali samo da ga obavijesti da se seli na Aljasku gdje će raditi kao traper i lovac na grizli medvjede. Na to Šeks posegne u novčanik. Već sam se ponadao da će on platiti piće i tako razbiti urbani mit koji kaže da vlastito piće nije platio još od zasjedanja CK SKH iz 1976. godine, ali nisam bio te sreće. Umjesto novčanica, izvadio je fotografiju koju mu je, po vlastitim riječima, Tomica poslao s Aljaske. Pogledao sam fotografiju na kojoj se nalazio visok čovjek sijedo-crne brade koja mu je padala do ispod pojasa. Na sebi je imao kariranu flanelsku košulju, a ispod debele zimske kape stršila mu je nepočešljana kosa. U jednoj ruci držao je pušku, a u drugoj ogromnog lososa. Desnom nogom nagazio je nešto veliko, krzneno za što sam pretpostavio da je grizli kojeg je upravo ustrijelio. „Vau“ – oteo mi se uzdah oduševnjenja. „Da“ – reče Šeks – ali to nije sve. Jučer me nazvao s aerodroma u Montrealu. Zvučao je potišteno. Rekao mi je da ga ovaj život ne ispunjava i da postoji nešto što ga muči još od zadnjih izbora u Hrvatskoj. Samo sam ga još uspio upitati gdje se zaputio, a on mi je neodlučnim glasom rekao da ni sam nije siguran, ali da na njegova pitanja odgovor ima samo Siddharta Gautama.

To je moglo značiti samo jedno – Karamarko je postao Budist. Pitao sam se što je sljedeće. Kako je krenulo, još će biskup Kosić otići među Jehovine svjedoke, a  Milorad Pupovac među Islamiste ISIL-a. Bilo kako bilo, odučio sam pronaći Karamarka. Znao sam da su najpoznatiji budistički samostani u Nepalu i Katmandu, glavni grad te planinske države bio je moje sljedeće odredište.

Tjednima sam obilazio nepalske samostane, a kad sam već izgubio svaku nadu, prišao mi je starčić koji mi se na bandićevskom engleskom obratio: „tražite visokog Europljanina začuđenog pogleda?“ – upitao je. „Da“ – odgovorio sam. On je gore, u planinama – reče i pokaže rukom na jedan od najvećih nepalskih vrhova, tek nešto manji od slavnog Mount Everesta. „Došao sam do davde, ne mogu sada odustati“ – pomislio sam i već smo se sljedećeg jutra otisnuli na opasno putovanje. Sve je ipak prošlo u najboljem redu i za samo dva dana bili smo u samostanu. Dočekao nas je mali pogrbljeni starčić obrijane glave. Odmah je znao na koga mislimo. Rekao je da je Tomica ovdje već neko vrijeme. Prihvatio je Budizam i potpuno se posvetio postu i molitvi. Ipak, još nije našao svoj mir i već tjednima izgovara jednu te istu mantru za koju nitko ne zna što znači.

Naposlijetku sam ušao u malu samostansku prostoriju koju su osvjetljavale tek dvije skromne svijeće. Zrakom se širio opori miris istočnjačkih mirodija, a na podu ispod Budinog kipa prekriženih nogu i skroz obrijane glave sjedio je Karamarko. Lagano se ljuljao naprijed-nazad i ponavljao svoju mističnu mantru: poljoprivreda, energetika, reindustrijalizacija, digitalizacija...i što smo ono još rekli?

 

Davor Novevski

Popularni Članci