KAKO SMO GLUPI MI DUBROVČANI Imamo Srbina, naše veliko blago, ali jebiga kad ga ne znamo iskoristiti

Autor: Maro Marušić
Kako produžiti turističku sezonu i privući posjetitelje zimi?

Nezaboravna je ta filmska scena iz Glup i gluplji – Jim Carrey i Jeff Daniels očajni i depresivni šetaju duž prašnjave ceste, kad li najednom staje pun autobus pičije. Gledaju njih dvojica zbunjeno o čemu se radi, dok iz autobusa izlaze tri tete, lijepe kao praznik u petak. Upita ih jedna:

-Hej mladići, mi idemo na nacionalni bikini tour i tražimo dvojicu momaka koji bi nas prije svakog natjecanja namackali uljem – izgovori u hipu teta, lijepa kao pašteta Argeta.

Jeff Daniels je pogleda, a smiješak mu se razlije licem.

-Baš imate sreće – kaže zadovoljno – tri milje odavde nalazi se jedan gradić, tamo ćete sigurno nekoga naći.

Tete ih u čudu pogledaše, ali ništa, šta će, krenuše prema tom gradiću, a Carreyju i Danielsu odjednom nešto sine, i stanu trčati prema autobusu.

-Hej djevojke – dere se Carrey nakon što je jedva uspio stići autobus – Oprostite mome prijatelju, on je malo glup. Gradić nije u tom smjeru, nego ovome!

Dvadeset tri godine kasnije i 10 tisuća kilometara istočnije od legendarne filmske scene, dogodio se sličan događaj, ali ne filmski i fiktivni, nego pravi i istiniti. Vrijeme radnje je mjesec studeni, a mjesto radnje Zračna luka Čilipi po čijoj prašnjavoj pisti hodaju očajne i depresivne Tarifa Bukingić i Provizija Bajić, dvije uvažene dubrovačke turističke djelatnice. Kukaju jedna drugoj da kako produžiti turističku sezonu u Dubrovniku da traje čitavu zimu, jer bi onda svi bili opušteniji ljeti, a ukupno bi se zaradilo puno više. Bilo bi to, da gostiju ima čitavu godinu, pravo blagostanje.

Iz njihovih razmišljanja prenu ih avion, krcat američkih gostiju, koji je taman sletio. Iz aviona izađe lik, pun para, kao institucije uhljeba.

-Hej djevojke, mi smo američki gosti na europskoj turističkoj turi, koji ne vole putovati u srcu sezone kada su gužve. Tražimo mediteranske gradove koji imaju muzeje koje bi se svidjele američkim gostima, na primjer da netko iz tog mediteranskog grada ima nekakve veze a nama Amerikancima, recimo, s Pearl Harbourom ili tako nešto. Razumijete, ako nas uhvati loše vrijeme, hoćemo neki muzej, koji je američkom gostu blizak, a ne nekakve tamo dosadne muzejske rupčage u koje se spremao pšenični gluten. Većina naših gostiju su na gluten free prehrani, razumijete? Gdje možemo naći takav mediteranski grad?

Tarifa Bukingić pogleda američke goste, a smiješak joj se razlije licem.

-Baš imate sreće – kaže zadovoljno – tristo milja odavde nalazi se Venecija. Tamo ćete sigurno naći to što tražite.

Bogati američki turisti u čudu ih pogledaše, netko im je rekao da to što njih interesira Dubrovnik ima, ali kad ovi uvaženi turistički djelatnici tako kažu, šta će, ništa, krenuše prema tom gradiću, kako se zove, Veneciji, a Bukingić i Bajić, odjednom nešto sine, i stanu trčati prema avionu.

-Hej turisti – dere se Bajić nakon što je jedva uspjela stići avion da ne poleti – Oprostite mojoj kolegici, ona je malo glupa. Samo sam vam htjela reći da naravno da Venecija ima muzej koji je povezan s Amerikom. To je Galerija Guggenheim, a tu je spektakularnu kulturnu građevinu osnovala poznata Amerikanka i ljubiteljica umjetnosti Peggy Guggenheim. Uživajte ljudi i dobar provod, kad bi vam barem mi u Dubrovniku mogli ponuditi tako nešto.

I tako američki turisti odoše zimske mjesece provoditi u Veneciji, umjesto u Dubrovnik. A prava je istina – oprostite na izrazu – da bi Venecija guze dala da može imati to što Dubrovnik ima. Što to Dubrovnik ima, a što bi čitavu zimu moglo privlačiti, ne samo američke goste, nego i brojne druge, a što uvaženi turistički djelatnici Bukingić, Bajić i ostali nisu u stanju prepoznati?

Da bismo došli do odgovora, moramo krenuti ispočetka. Prvi i osnovni neprijatelj dubrovačkog zimskog turizma su kiša i jugo. Ako se koji gost nađe u Gradu tijekom pet, šest dana neprekidne kiše, počet će razmišljati o suicidu. Ne biste vjerovali, ali ljudi stoljećima od kiše bježe u zatvoreni prostor. Znači da je za zimski turizam u Dubrovniku ključno imati veliki zatvoreni prostor u kojemu ti nije dosadno. To je, po Rječniku stranih riječi, upravo definicija muzeja – Muzej je veliki zatvoreni prostor u kojemu ti nije dosadno. Prema toj definiciji, ispada da Dubrovnik nema nijedan muzej. Sadašnji dubrovački muzeji - ili su mali zatvoreni prostori, ili su dosadni.

Dubrovnik, tragično, ali istinito, nema nijedan veliki muzej iz kojega bi gost nakon barem dva, tri sata tumaranja izašao zadovoljan da je nešto vidio i naučio. Pojedine dubrovačke muzeje trebalo bi okrupniti i postaviti ih u neki veliki prostor, primjerice u Lazarete. Kad smo već kod Lazareta, tragedija je da ni karantenu  – dubrovački izum koji je spasio srednjovjekovnu Europu – nismo u stanju zanimljivo i kvalitetno prezentirati turistima.

Međutim, najveća je katastrofa, ili bolje rečeno glupost jimcarreyovskih i jeffdanielsovih razmjera što mi u Dubrovniku, osim vrhunskih postojećih resursa za pričanje turističke pripovijetke, imamo i one spektakularne koje uopće nismo ni pokušali iskoristiti, a za koje bi Venecija i ostale mediteranske ljepotice popušketale Gradu.

Imamo, recimo, nevjerojatnu priču Duška Popova, Srbina koji je odrastao u Dubrovniku i koji je čitav život naglašavao da je Dubrovčanin, a ne znamo što bi s njom. Koliko moraš biti glup da ne iskoristiš Dubrovčanina po kojemu je napravljen lik Jamesa Bonda? Pa London, koji ima ukupno 4264 muzeja, i gdje ne znaš u koji ćeš prije, ne bi se olako riješio Muzeja Jamesa Bonda.

Ne samo što je po njegovom nevjerojatnom životu napravljen fiktivni lik Jamesa Bonda, nego je taj dvostruki špijun Drugog svjetskog rata Amerikancima javio da Nijemci i Japanci rade izvide oko Pearl Harboura, te da bi moglo doći do napada. CIA i FBI ga nisu poslušali, te je naposljetku u napadu na Pearl Harbour poginulo 2500 ljudi. To je jedan od dva velika napada koja su se u čitavoj historiji dogodila na američkom tlu, i koji i dan danas bude osjećaje američkih građana. A Dubrovčanin je bio taj koji je prvi upozorio Amerikance na veliku katastrofu koja im se sprema. Da su ga poslušali, žrtava bi bilo znatno manje (doduše, američki predsjednik Roosvelt nije ni želio spriječiti napad Japanaca, ali to je neka druga priča, isto tako zanimljiva kao i ova naša).

Koliko moraš biti glup da u Dubrovniku nemaš Muzej Duška Popova, i da američkim gostima, koji su nam među najvažnijima, ne ispričaš ovu spektakularnu priču, plus bla-bla u muzej ubaciš i onu storiju o priznanju SAD-a od strane Republike?

Koliko moraš biti glup da u Dubrovniku nemaš Muzej Nikole Primorca, dubrovačkog kapetana koji je u barci dvaput preplovio Atlantik u vrijeme kada to nije bilo jednostavno ni s puno većim brodovima?

Priče o Dušku Popovu i Nikoli Primorcu (ima ih sigurno još sličnih) bi se mogle ispričati na nevjerojatno lijep način, a turisti bi za vrijeme zime i kiše zadovoljni izlazili iz muzeja, jer su naučili i doznali toliko genijalnih zanimljivosti, kojih se ne bi olako riješili ni ponajveći svjetski gradovi. Naravno preduvjet za bilo kakav zimski turizam u Dubrovnik su avionske linije, koje su puno manji problem od činjenice da gosti tijekom lošeg vremena nemaju previše toga za raditi u gradu.

Velikim i zanimljivim muzejom, u kojem bi napokon svoja mjesta zasluženo našli Duško Popov i Nikola Primorac, Grad bi napravio značajan korak prema turizmu čitave godine.

Ali, koje li ironije, umjesto da se za dolazak gostiju zimi  borimo s dvostrukim tajnim agentom, mi pokušavamo privući turiste s nekim smiješnim i smrdljivim adutima.

-Što da radimo u Dubrovniku? – pitat će se oni rijetki zalutali turisti u prosincu ove godine.

Tarifa Bukingić će ih pogledati, a smiješak će joj se razliti licem.

-Baš imate sreće – reći će zadovoljno – Tu iza ugla ima vam kućica sa kobasicama.

Turisti će krenuti prema smrdljivom junk-foodu, ali Bukingić i Bajić odjednom će nešto sinuti, pa će početi trčati za posjetiteljima.

-Oprostite mojoj kolegici, ona je malo glupa – reći će zadihano Bajić - Mislim da vam je bolje da idete na jedno drugo mjesto. Vidite, tri milje odavde vam je kafić na Batali, gdje možete slušati narodnjake.

Maro Marušić

Popularni Članci