O karijeri najtrofejnijeg i najboljeg hrvatskog sportaša u povijesti Mihovila Španje sve se manje-više zna – osvojio je pregršt medalja na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima rušivši pri tom sve moguće rekorde. Sportaš, osim ako se ne zove Michael Phelps, teško može u svojoj karijeri napraviti više od Španje.

Međutim, sve te silne medalje – koje ne mogu stati u nijedan Ikein ormar – i svi ti svjetski rekordi nisu ni blizu najvećeg uspjeha kojeg je mali iz Obuljenske ulice ostvario u svom dosadašnjem životu. Jedino što je veće od Španjinih medalja je Skrivena strana (tih istih) medalja.

Još u prošlom desetljeću Španja i njegov trener Dean Kontić došli su na ideju o snimanju dokumentarca o mukotrpnom sportskom putu kojeg su zajedno prolazili. Ali znate kako je s idejama – dođu i prođu – a rijetko koja ugleda svjetlo realizacije, pogotovo kada je riječ o tako kompleksnim projektima poput snimanja dokumentarca. Dok je ideja još bila svježa, njih su se dvojica obratili dubrovačkoj firmi VSP Video Zvonimira Bašice, koji im je za snimanje dokumentarca udijelio montažera i snimatelja Miša Sorića, kreativca bez granica, hrvatskoj javnosti najpoznatijeg po vrhunskim imitacijama Zdravka Mamića, Luke Modrića, Jasmina Repeše i brojnih drugih poznatih ličnosti.

Poslije će se ispostaviti da je dodjela Miša Sorića bila čista Božja providnost.

Naime, da bi se snimio vrhunski dokumentarac potrebni su novac i logistika, a Španja i Kontić nisu imali ni jedno, ni drugo. Ali imali su Sorića, čovjeka koji je u projekt ušao rasparanih gaća, ali s puno ljubavi. Nešto ga je iznutra tjeralo da, unatoč svim poteškoćama na koje će nailaziti, nikad ne odustane, jer pozadinska priča o Španjinom životu mora ugledati svjetlo dana.

A prepreke su bile goleme. Subota, 9 ujutro, Sorić ima let za Španjolsku gdje će snimati kadrove s posljednjih Španjinih priprema pred Paraolimpijadu u Londonu. Sve bi to bilo lijepo i krasno da Sorićeva žena nije trudna. Kakav tajming, kao za inat, trudovi počinju noć prije polaska u Španjolsku. Mišova žena je u bolnici, a on ujutro ima let. Očinska ljubav, druga je najjača ljubav na planetu Zemlji, odmah poslije majčinske, ali Sorićeva ljubav prema priči koja mora biti ispričana, u tom je trenutku jača i od očinske, pa naš junak, odmah nakon poroda daje brzi poljubac supruzi i djetetu, te hita u Čilipe, jer priča ne može čekati (naravno, ovdje treba pohvaliti i Mišovu suprugu, jer da je oženio neku rošpiju, pitanje je bi li ikad Skrivena strana medalja došla do kino dvorana).

Pripreme su brzo prošle, Paraolimpijada je pred vratima, pa naš junak leti za London, gdje ga čekaju nove prepreke, kao da nije riječ o Mišu Soriću, nego Mosesu Kiptanuiju, kenijskom trkaču na 3000 metara sa preprekama. Mišo, što je odlika svakog prosječnog pozitivca bez logistike, ili naški rečeno šanića, nema pojma o birokraciji, niti ga ista zanima, pa na londonskom aerodromu nije uzeo akreditaciju koja mu je potrebna da bi ušao u Olimpijsko selo. Ali svaki dobri šanić, nekako se već snađe, pa tako i naš Mišo Šanić, koji šarmira volontere na ulasku u Selo, te ga puštaju mimo svih sigurnosnih procedura.

Evo ga već na olimpijskom bazenu u Londonu, gdje Španja ima finalnu utrku, ali i Mišo tamo ima onu svoju, sad već poznatu trku na 3000 metara s birokracijskim zaprekama. Naš šanić nema nikakvog iskustva sa snimanjima s velikih sportskih natjecanja, pa tako ni gdje treba stati, ni odakle pucati kadrove, pa ga onako smušenog s akreditacijom na prsima na kojoj piše VSP Video, ugledaše organizatori i na njegovu opću zaprepaštenost, obrate mu se.

-You are video guy? – reču mu ugledavši onu akreditaciju na kojoj stoji naziv dubrovačke firme.

-Yes – izusti Mišo i pomisli od smušenosti i straha da će ga sad, iz nekog neobjašnjivog razloga, protjerati s bazena, Londona, Ujedinjenog kraljevstva i Commonwealtha, dole u šupak Europske unije odakle je stigao.

-Come here – narede mu.

I Mišo već u sljedećoj sekundi stoji nacrtan pored ekipa BBC-ja, CNN-a i drugih najvećih svjetskih televizijskih kuća, nedaleko snimatelja koji su prošli na tisuće sličnih sportskih nadmetanja i drugih velikih priča s predznakom Breaking Story. Njihove kamere toliko su velike i moćne da izgledaju poput bacača balističkih projektila, a cijena im je upravo onolika, koliko Sorić neće zaraditi u cjelokupnom sadašnjem životu plus još četiri i pet sljedećih reinkarnacija.

Mišo iz svoje nepresušne kolekcije šaneraja izbacuje novi biser - vadi svoju jeftinu, polovnu kameru koju selotejpom pričvršćuje za stalak kako se ne bi mrdala. Njegovi kolege s BBC-ja i CNN-a skeptični su prema čudnovatim selotejp radnjama – jesu li negdje čitali da ljudi na Balkanu selotejpom muče druge - jer nikad to u svom televizijskom životu nisu vidjeli, pa ne znaju je li riječ o snimatelju ili teroristu. Potom vadi i fotoaparat s kojim paralelno snima, ako mu ona njegova polovnjača od kamere otkaže. Organizatorima je također sumnjiv, gledaju ga što radi s onim fotoaparatom, pa mu govore, ako slikava, da se to radi s drugog mjesta, ali Mišo im nevino govori kako snima, a ovima ništa nije jasno, pa ga puštaju na miru.

Međutim to je sve ništa prema najšanerskijem potezu u povijesti svih svjetskih šanića, točnije onome što je Mišo napravio u intervjuu s prvim čovjekom Međunarodnog paraolimpijskog odbora Sirom Philipom Cravenom. Na intervju je, naime, došao sam. Nikad, ama baš nikad, u povijesti televizijskog novinarstva do Miša Šanića Sorića nije zabilježeno da je na važni intervju snimatelj došao sam - bez novinara - ali kako je novinar mogao doći kada je cjelokupni budžet dokumentarca o životu Mihovila Španje toliko mali da jedva postoji snimatelj. Mišo je elegantno slagao da je novinarka, koja je trebala doći, trudna i da se ne osjeća dobro, pa je sam, iza kamere, postavljao pitanja velikoj faci Philipu Cravenu, koji je popušio priču.

Shvatili ste već da je, unatoč svim teškim preprekama, ljubav Sorića prema priči koja mora biti ispričana bila kolosalna, ali moramo vam reći još jedan nevjerojatan detalj koji to ponajbolje opisuje - onda kada je otišao toliko daleko da je kontaktirao skladatelja Zacka Hemseya, odnosno Ennija Morriconea 21. stoljeća, čovjeka koji je radio glazbu za najveće serije i filmove poput Game of Thrones i Inception - da bi ih zamolio da ustupe glazbu za dokumentarac. Kada je kontaktirao njegov tim, pitali su Sorića koliko su novca u budžetu predvidjeli za muziku, a Mišu je bilo malo neugodno reći da nikakav novac nisu predvidjeli, ali naposljetku, dogovor je za neku smiješnu cifru pronađen, te je ponajveći svjetski skladatelj filmske muzike dozvolio korištenje svoje glazbe za Skrivenu stranu medalja. To je otprilike, kao da se kontaktira Eminem da dođe nastupati na finalu Divlje lige u Portu, a on, luđak, pristane.

Ostatak muzike u filmu skladao je dubrovački glazbenik Žarko Dragojević. Čim je čuo o kakvom se projektu radi, Žarko se bacio na posao ne pitajući ništa o cijeni. Rezultat je fascinantan – kada pogledate dokumentarac nemate pojma što je skladao Hemsey, a što Dragojević. To je sigurno najveći kompliment koji možete udijeliti samozatajnom Žarku, čovjeku za kojeg bi čitava Europa znala da ima veći ego. Slušajući njegovu filmsku glazbu, nimalo ju nije teško zamisliti u najvećim holivudskim blockbusterima. Dragojević je, jednostavno rečeno, skladao filmsko remek djelo, niti malo lošije od Hemseya.

Sve te mukotrpne i teške sate, dane, mjesece i godine skladanja, snimanja, akreditacija, lijepljena kamera selotejpom, sugovornika bez novinara, trudova supruge i drugih peripetija, na kraju je u filmsko remek djelo nazvano Skrivena strana medalja uobličila sjajna redateljica Antonia Dubravka Carnerud. Taj dokumentarac zasigurno će postati najveća i najbolja moguća ostavština Mihovila Španje i Deana Kontića.

Toga ćemo biti svjesni tek za 20 ili 30 godina, kada ovaj film, u što ne sumnjam, pomogne u rušenju stereotipa osoba s invaliditetom i potakne ih na bavljenje sportom. U ovom trenutku, mi Dubrovčani nismo svjesni, da su naši sugrađani – vođeni jedino i isključivo ljubavlju bez novca i druge logistike -  napravili remek-djelo koje bi svojom kvalitetom bez problema moglo pobijediti na svim svjetskim filmskim festivalima.

Ali nije bitno ako se to ne dogodi. Ovaj dokumentarac, da promijeni život barem jednoj osobi s invaliditetom, puno je učinio, iako siguran sam, njegove posljedice će biti puno šire. Eto do kakvog se rezultata dođe kada se nesebično uloži ogromna pozitivna energija i vrijeme, unatoč svim problemima koji će se množiti na putu, i kada te nije briga hoćeš li što zaraditi.

Prepreke ne postoje, one su samo u glavi, o tome najbolje svjedoči kadar sklepane jeftine kamere video-guya bez novinara, kako – pored svih onih skupocjenih projektila zemlja-zrak BBC-ja i CNN-a – uz taktove Zacka Hemseya, pardon Žarka Dragojevića - hvata veliki trenutak osvajanja još jedne olimpijske medalje Mihovila Španje.

Trenutak poslije, Mišo Sorić u mješavini veselja zbog medalje i straha je li najvažniji kadar snimljen, gleda bespomoćno u onu svoju jeftinjozu, a kamera mu namigne preko ofucanog, starog selotejpa:

-Hoću, mogu, znam!

Maro Marušić