Svi će članovi, svaki pojedinac, majka, dijete, pa i beba, dokazati svijetu da s nama šale nema, da tuđe nećemo (osim povremeno), a svoje ne damo. Proslavit će ova ponosna i napaćena zemlja Dan pobjede i domovinske zahvalnosti dostojno i junački. Kako i zaslužuje. Svijet će gledati u nas toga dana.
Samo, bilo bi dobro da svijet taj dan ne gleda dalje od trase mimohoda, jer bi mogao vidjeti svašta. Lijepu zemlju u kojoj nije uopće bilo pretvorbenog kriminala. Barem tako ispada prema odlukama najvišeg suda. A u taj se sud nije moglo političkom linijom ili stranačkim dogovorima. A ne. Samo stručnošću i profesionalnim uspjesima. Pogledajte samo članove. Ili, ako je bilo nekih malih kriminalnih nepodopština, one se više ne mogu procesuirati. Kako bi rekao simpatični vozač onog “uskrsnog” autobusa, Ko je jamio, jamio je. I svi se od srca nasmijaše. I podijeliše lovicu. I brzo vratiše ruku na srce.

E, sad će, nakon slijedeće rečenice bit prijepora, pa i psovki. Jer to pravi novi Hrvat ne govori. Naime, čini mi se da su jedini koji zaslužuju slaviti Dan pobjede, odavno pod zemljom. Jer su kao više ili manje mladi, povjerovali da ima smisla ne živjeti život koji stoji pred njima, kako bi spasili neovisnu državu od haubica i tenkova sličnih onoj s početka teksta. Svi mi drugi – smo jbn zakazali. Jer, da nismo, kako bi bila moguća pretvorbena pljačka, kako bi bilo moguće da generala u bijelom netko ne zaustavi u namjeri da pretvorbu provede usred rata, dakle dok glavno tkivo ove zemlje krvari? Kako bi bilo moguće da moja, sad već stara mama, izleti na nogi iz izdavačke kuće Mladost jer ju je, hipotekom na tvrtku koju kupuje, preuzeo neki Kovačević? Kako bi inače bilo moguće da gotovo svaka druga tako privatizirana tvrtka propadne ili rasproda nekretnine i tako napuni džepove poslušnika i klimavaca? Kako bi do mjesta premijera došao potrčko iz Ministarstva vanjskih poslova i bivši izdavač soft pornografije, pred kojim su kasnije strepili mnogi, posebno vlasnici agencija, jer su svi računi morali ići preko agencije njegova poslušnika i lošeg dopisnika iz Varaždina? Ili je to, šuška se u pravosuđu, bila velika zabuna i lepi dečko Dalmatinac zapravo nije krao.

Zato bi ova gospođa haubica koju smo preko računa i bez provizije platili naručitelju, trebala prvo otići na dijelove hrvatskih groblja na kojima leže tijela heroja. Mi kukavice i šutljivci i u toj ćemo situaciji gledati kako gospođa haubica preorava grobove. A onda ćemo otići na kavu i tamo psovati Vladu, stranke i generala u bijelom. A habicu će netko oprati I urediti da čeka rat. Kojeg nema i neće biti. Naime, narodu je netko slučajno zaboravio reći da nas nitko ne može ugroziti. Tko? Tko će krenuti svojim haubicama na naša sela u kreditima? Tko? Na zemlju članicu NATO saveza netko će poslati što? Svi oko nas žele biti članovi Europske unije ili NATOa, pa se napad na neku od članica nekako baš ne čini dobrom idejom. Ili? A, znam, četnici, ekstremisti svih boja, vjekovni neprijatelji neovisne hrvatske države ne spavaju. Nemaju drugog posla nego ostaviti kosti na nekoj hrvatskoj livadi, kao nedavno. Sad će vojni stručnjaci reći da povremeno treba pokazati snagu, vidi Moskvu. Da, stvarno, vidi Moskvu. Ali, možda smo lovicom za tetu haubicu mogli izgraditi pokoji vrtić, ili u već postojećima, kao u onom zagrebačkom u koji ide mali Volarić, dati klincima bolju hranu. Pa da možda roditelji ne moraju kupovati slatkiše, toaletni papir i sapune kako im djeca ne bi dobila difteriju. A, znam, ta su djeca sigurnija ako ih čuva 4 milijuna eura vrijedna haubica. Mirno spavaju, anđeli mali. Jer haubica je ta koja nikada ne spava. Pa, za 4 milje i ne bi smjela.

Nego, ne čini li se vama, dragi ljudi, da smo došli do apsurda? Politika se izdvojila, udaljila od ljudi, od stvarnih stanovnika i glasača ove lijepe zemlje. Najveći dio medija iz najrazličitijih interesa pomaže im održavati sliku neophodnosti i navodnog kaosa koji bi nastao da političara nema. Putuje se okolo s ministrima, prenosi se svaka njihova riječ, za besplatnu će zakusku dobar dio novinara (čast iznimkama) napisati što god organizator takvog prejedanja želi. Za redovita će mjesečna primanja novinar, kao i svi pritisnut kreditima stranih banaka, pisati i govoriti što treba. Jer, kažu mi mnogi koje poznajem, ako neću ja, ima ih stotine koji će uskočiti na moje mjesto. Odmah vam kažem većina takvih kolega će i na ovaj tekst odmahnuti rukom, pričati da je bez veze ili ga potpuno ignorirati.Da urednik, postavljen nerijetko od stranke ili nekog ekonomskog središta moći, ne bi vidio njegov”Like” na Faceu. Pusti, nije se s rogatima za bost. I tako prođe radni vijek, tako prođe život. I još na ovim prostorima imaš jbn sreću ako te ne pošalju u neki novi rat. Ili te ne proglase izdajnikom, nedržavotvornim Hrvatom. A tko? Isti oni koji su devedesetih pod radnu obavez krenuli u crkvu, pa, na moje oči, panično tražili listiće s riječima božićnih pjesama.

A možda ćemo haubicu koristiti u borbi protiv mafije, za koju sama policija, nakon tzv. istražnih radnji i postupaka, kaže da se regionalno umrežila i da krade. I drži mnoge u strahu i reketu. Kažu, opasni su to dečki s kojima nema šale. Dobar ih je dio bio u ratu, poznaju oružje, nije im problem ubiti. A je ti buraz muka bit mafijaš kad znaš da ti onaj koji jedini ima zakonsko pravo koristiti silu, neće ništa. Strašan si frajer. Čekajte malo! Pa što bi ta strašna mafija, vična oružju rekla kada bi, kao u “Thrileru” Michaela Jacksona, prema njima, odmaknuvši nadgrobne ploče, krenuli naši hrabri heroji isto tako vični oružju, oni koji su doslovno skakali na tenkove, borili se kao zvijeri? Zamislite da, kao u Gospodaru prstenova, u borbu za dostojanstvo ove umorne zemlje, u zadnje trenutku uđu duhovi naših hrabrih anđela. Da se stušte s brda i zgaze sve koji dugo gaze viziju Hrvatske za koju su umirali? Zamislite tu sliku. Dečki za kojima obitelji i svi mi plačemo, evo 20 i nešto godina, u istim onim uniformama, s istim onim mladenačkim žarom u očima,s istim osmjesima koje smo voljeli, uz glazbu uz koju su plesali, jure na sve koji su njihovu svetu zemlju opljačkali!!!!! Šta biste onda?

A oni će vam doći, ako ništa, u san. Oni su htjeli da im djeca žive u bogatoj i na poštenju temeljenoj zemlji, umrli su za tu viziju, dali su sve. I znate, upravo zbog njih, mi ćemo ovih dana slaviti, zbog ljudi koji su vjerovali u dobro. Slavit ćemo, pa I malo zaplakati u zdravom domoljubnom zanosu, žaleći za svakom nevinom žrtvom na svim stranama. Ispovijedajući grijehe svih tzv. naših, koji su atavističke porive, u zanosu pobjede, iskaljivali na starcima i ženama po selima koja su imali pravo osloboditi. Oprostite nam svima, dragi hrvatski junaci, oprostite nam do neba, što smo ovo dopustili, što smo propustili još jednu priliku da utemeljimo zemlju na stvarnim vrijednostima. Dižem ovu čašu za sve mlade I stare junake koji leže pod našom zemljom, za prave i stvarne borce, ne reketaše. Plačem, gledajući u dragu zastavu, nad sudbinama svih kojima je ova i ovakva država nanijela nepravdu. I za kraj. Molim onoga koji jedini može oprostiti sve grijehe, da to i napravi, makar radio i prekovremeno.

A tebi, draga prelijepa zemljo, želim da ti naša djeca budu bolji gospodari, da te više vole i poštuju, da nekim čudom, postaneš zemlja čije će ime u svijetu izgovarati s poštovanjem. To ti je ona Hrvatska, puna obrazovanih i pametnih ljudi koji su odjedanput, kad je sve izgledalo besmisleno, odlučili uzeti stvari u svoje ruke, formirali poštenu političku snagu koja je svakoj žrtvi njezinih junaka, dala smisao. To je najljepša zemlja na svijetu, moja Hrvatska.

Toni Volarić