U ono vrijeme – a bilo je to doba dok još blog kao internetska forma nije izumro – reče gospodin Romano Bolković učenicima svojim okupljenim oko tastature:“Kratak je put od pičke do Hegela!“

Ja sam tada bio mlad kao rosa – što hoće reći bez pameti, jer odlika mladosti je život bez mozga – i nisam najbolje razumio što veliki filozof hoće reći. Smatrao sam da je Bolković možda mislio na hrvatsku klizačicu Idoru Hegel – kratak je put od pikice do Hegela – pa normalno da je tako, kad naša Idora ima ženski spolni organ i preziva se Hegel.

Ali nisam previše gubio vrijeme na razmišljanje, što će ti mišljenje u dvadesetima – istu večer pjevala je Jelena Rozga, a pošto sam ja bio mlad i bez mozga – otišao sam se zabavljati na njen koncert. Tamo je cilj bio samo jedan – naći neku pijanu žensku i odvesti je u krevet. Da, vrijeme mladosti je ciklus kada osobom upravlja donja glava, a ona gore služi samo za figuru i alat da zadovolji onu ispod.

No vrlo brzo, zabava, koncerti i ono najvažnije – švalerisanje sa ženama - počeli su se prorijeđivati, a obveze i dužnosti povećavati.

Iz one Bolkovićeve pikice sad je izašlo gladno dijete kojem je trebalo davati paštete. Eto ti ga na sad vraže – nemam posao, a trebam se financijski brinuti za potomka. Dobro je govorio Stari zavjet – „Tko se pikice lača, od pikice i pogiba!“ Život je tako preko noći poskupio, poslovi se udvostručili, zabava nestala, a ja sam se nalazio pred starim dobrim hrvatskim puknućem engleskog naziva – burn out.

Kako to brzo prođe – nekoć sam ima samo burn out donjom glavom, a sada se sve to popelo pola metra gore.

Da ne uzmem pušku i ne postanem hrvatski Breivik, počeo sam čitati knjige tražeći životni smisao – Bibliju, Kuran, Vede, reinkarnaciju, hipnozu, filozofiju, taoizam... Jednoga dana  - blog je tad već odavno izumro - u rukama mi se našla knjiga Georga Wilhelma Friedricha Hegela Fenomenologija duha i otvorivši prvu stranicu na pamet mi je pala velika filozofska rečenica Romana Bolkovića: „Kratak je put od pičke do Hegela“.

Imao je stari Romano pravo – od jurcanja za suknjama žena u mladosti do traženja smisla u životu odraslih – dogodio se samo treptaj oka. Brže je to prošlo od odluke novog/starog hrvatskog prvaka u nogometu, brže od potonuća hrvatske u recesiju, brže od leta čiopa poviše Straduna u toplo ljetno predvečerje.

Nije prošlo ni tren, a već sam umoran od života, nervozan od nesigurnosti egzistencije i povećanja rata kredita s tupim pogledom u budućnost kako za sebe, tako i za dijete. Kako sam došao do ovdje, gdje sam to pogriješio?

Potom nabijem Hegelovu knjigu, jer ni tamo ne vidim smisao, te otvorim Slobodnu. Naslov se protegnuo stranicama Slobodne poput oblaka koji nose obilnu kišu: „Pedeset Solinjana zatražilo člansku iskaznicu HDZ-a“.

Nisu Solinjani ludi – znaju oni dobro tko će biti novi premijer Hrvatske – Tomislav Karamarko. Znaju da će upisom u stranku, sutra bez problema naći posao i napredovati. Nije bitno koju si školu završio, nije bitno što znaš radit, bitno je samo da imaš mali papir uokviren plastikom gdje je tvoje ime i logo stranke.

Zamišljam tu grupicu od pedesetak ljudi  - još jučer su slušati alterntivu, zalagali se za anarhiju, prezirali sistem i borili se protiv njega dok su pod okriljem pijane noći barili mlade atlernativke u odrpanim crnim majicama s natpisom Punk is not dead i rebatinkama s rupama velikim kao proračun Republike Hrvatske. Starke ili marte nećemo ni spominjati

Prodavali su im priču, želeći ih na kraju večeri vidjeti gole, da svijet treba izgledati poput hipi koncerta – Make love, not war – da treba širiti ljubav, i biti nepotkupljiv, bez obzira na posljedice.

One su zaneseno slušale priče svojih hrabrih junaka, koji bi radije bili gladni, ali sa stavom i travom, nego pristali biti siti i Don Perignon piti, kad dođu na neku političku funkciju, a naposljetku bi tim svojim neustrašivim prinčevima dali pikicu, jer zaslužli su s takvom dobrotom i dosljednošću. Vrijedi se boriti za ideale, pa neka im prvi korak na tom teškom putu bude seks s njima.

Ni zamah leptirovim krilima nije prošao, a oni su odrasli i odavno su prestali sanjati svijet pun ljubavi i mira. Mijenjanje sistema je predigra za slatke, male djevojčice, a vođenje ljubavi, a ne rata, scenarij za neuspješne novele.

Evo ih sad tu s kemijskom u ruci i poštanskom markom na omotnici šaljući molbu središnjici HDZ-a, u kojoj pišu da su još od malih noga i puberteta vjerovali u ideologiju najveće hrvatske stranke, da su lijepili postere Franja Tuđmana poviše kreveta sanjajući dan kad će postati punopravni članovi „organizacije koja jedina istinski voli Hrvatsku“.

Kratak je put od mladosti do zrelosti, od pičke do Tomislava Karamarka. Još jučer, pljuvali su Karamarka kako bi Solinjanin Marko mogao karati onu zgođušnu hipstericu. Danas, ne samo da ostavljaju stavove i ideale pokopane u parama alkoholnih noći, već izdaju i ženski spolni organ, smisao svoje mladosti, jer dobro znaju da tko se pikice lača od nje i pogiba - ne samo da te ona neće nahraniti u životu, već će ti donijeti i još nekoliko gladnih usta.

Na kraju balade i ja popustim. Neće mi knjige dati duhovni smisao, već novac i sigurna egzistencija. Napišem tako zahtjev za članstvo u sve hrvatske stranke – kao da je bitno čiji si član, ionako će međusobno koalirati – te se uputih prema pošti.

Dođem do šaltera, tik pred kraj radnog vremena, a ljubazna službenica u srednjim godinama me upita kako mi može pomoći.

-Možete otići sa mnom na pivu – ni sam ne znam odakle se stvori ta rečenica i zašto, jer mi uopće nije bila zgodna.

-Može – doda ona nasmiješeno iznenadivši me što je pristala

Dok ju čekam, zgrčim kuverte sa zahtjevima za članstvom i bacim ih u smeće. Poslije u kafiću pričamo o Hegelu. Ona mi spominje jedan njegov citat:

- Hrabrost koja se bori bolja je od slabosti koja traje! – reče službenica koja dnevno provodi osam sati na šalteru objašnjavajući korisnicima kako promijeniti bukete Evo TV-a i zašto im nitko nije rekao da se HBO i Cinemax počinju naplaćivati 55 kuna mjesečno nakon godinu dana od uključenja televizije Hrvatske pošte.

Maro Marušić