To da je pomorcima sjajno u životu, skoro da je postala poslovica u Dubrovniku – „Lako je njemu, on ti je pomorac“. Koliko ste samo puta u neformalnom razgovoru čuli tu konstataciju? Vjerojatno nebrojeno.

Prosječni dubrovački kopnenjak otprilike ovako vidi život prosječnog pomorca – dubrovački moreplovac je osoba, koja je na jedvite jade završila osnovnu školu i nije mogla ništa drugo upisat nego pomorsku. Potom je na jedvite jade završila i pomorsku školu, pa je na još jedvitije jade položila ispite na dvogodišnjem fakultetu i nakon nekoliko godina, evo je kao brodskog časnika s vrhunskom plaćom, iako u školi nije znala gramatički pravilno napisat ni kako se naziva osoba koja živi i radi na kopnu.

Nadalje, dubrovački pomorac - smatra dubrovački kopnaš - na tom brodu ništa posebno ni ne radi, nego ga on i druga časnička ekipa bez veze vozaju po svjetskim oceanima, pa onda kad im dojadi, stanu u neku luku gdje su ponajbolje svjetske prijateljice noći i zabavljaju se do ranih jutarnjih sati trošeći lako stečene dolare.

Ali to nije sve, mišljenja je prosječni dubrovački kopnenjak – dubrovačkom pomorcu, naime, nije sjajno samo na moru, nego i na kopnu. Nakon što se tri mjeseca nauživao noćnog života po svjetskim lukama i nagledao turističkih znamenitosti po svjetskim draguljima - poput Rio de Janeira, Fortaleze, Bore-Bore ili Amsterdama - naš se pomorski junak vraća kući gdje ima puna tri mjeseca godišnjeg odmora.

Ako primjerice naš heroj s mora ima ugovor tri-tri, to znači da sveukupno u godini ima čak šest mjeseci godišnjeg odmora, što je za šest puta više nego li ga imaju oni po kopnu, izračunao je naš prosječni dubrovački kopnenjak ili kopnaš, ne znam kako se pravilno kaže, iako sam išao u gimnaziju, a ne pomorsku.

-Nakon što se iskrcao na kopno - objašnjava prosječni dubrovački obalaš u žučnoj raspravi na zidiću ispred kvartovskog kafića ispijajući gutljaj mlake pive i motajući već drugi joint – pomorac sada po cijeli dan može piti i zezati se s ekipom, a kada mu to dojadi, ode kupiti neki stan, čisto da se nađe, jer se njegova plaća za razliku od obalskih, mjeri u tisućama eura.

-Lako je dubrovačkim pomorcima, oni imaju i puno para i puno vremena, što je gotovo nespojiva kombinacija – zaključuje debatu prosječni dubrovački dokaš, dopaš…, kako li se već gramatički pravilno zove prosječni besposličar koji konzumira drogu po napuštenim dokovima?

A prava istina je - što mnogi dubrovački dokaši prečesto zaboravljaju – da je život pomorca zaista kruh sa sedam kora.

Dok mi obalaši, nakon posla i druženja s obitelji, ispijamo pivo i gledamo natpis Qatar Airways na prsima igrača Barcelone, dubrovački pomorac gleda natpis Qatar Airways na svojoj boarding karti, i hvata šestosatni let iz Zagreba u Dohu, gdje ima layover od čak sedam besmislenih sati, a iz dosadne Dohe hvata novi šestosatni let u još sterilniji Singapur, odakle ga raspadnutim tuk tukovima lokalni vozački manijaci prebacuju u omanji pier, koji se nalazi 142 kilometra istočno od Singapura – u pički lijepe materine - na teritoriju oko kojeg se još uvijek spore Singapur, Malezija, Bruneji, Indonezija, iako tamo nema ničega osim banana, majmuna, komaraca, ultraotrovnih box jellyfish meduza i broda na koji se ukrcava naš pomorski časnik -nakon što je putovao ni manje, ni više nego 28 sati - od čega je tri sata proveo slušajući panična vrištanja putnika zbog jakih turbulencija nad Indijskim oceanom, od kojih je čak poispadala ručna prtljaga iz pretinaca u avionu. Da ima pravde na ovoj planeti, već bi za taj podvig maratonski dugog i stresnog putovanja trebao dobiti punu tromjesečnu plaću i vratiti se doma.

Ali avantura tek počinje. Iako je putovao dan i pol, putovanje, iako je teoretski gotovo, u praksi nije. Naime, sada se danima treba boriti s jebenim jet lagom, jer je naš drugi časnik palube promijenio čak sedam vremenskih zona, a njegov biološki ritam u mozgu nije se tako brzo prešaltao. Nema za to lijeka, a osjećaj je i više nego glup. Dok su svi budni, tebi se spava, a dok svi spavaju, ti si budan i ne znaš što ćeš sa sobom. Dubrovački pomorac u godini takve neprirodne amplitude prođe otprilike četiri puta, a oni koji imaju ugovor mjesec za mjesec, a rade na dalekim off shore kompanijama taj ludi ritam prolaze i češće.

Evo našeg junaka kako široko otvorenih očiju usred noći tupo bulji u točku na zidu, jer ne može spavati i razmišlja o onom roju komaraca koji ga je izjeo na onom kretenskom nevažnom teritoriju oko kojeg se natežu Singapur, Malezija, Bruneji i Indonezija, a ni Tajland u vezi njega nije bio hladan dok mu je kralj Bhumibol Adulyadej još do prije koji mjesec bio živ. Je li neka komarska jedinka koja ga je poput haubice žvajznula, možda imala malariju? Ili dengue groznicu? Možda žutu groznicu? Jebiga, sve su to tropska područja, gdje kad te komarac ujede možeš zaraditi čitavu paletu boleština, nije li prošle godine kapetan njegovog broda u brazilskom Belemu umalo napustio ovaj svijet, jer ga je visoka temperatura danima tresla?

Ali ne samo da možeš ćapati strašnu bolest od letećih objekata, nego možeš najebati i od jedaćih subjekata. Sve te banana-zemlje poznate su po nehigijenskim uvjetima s brojnim bakterijama i parazitima u hrani – primjerice jaja se ne drže u frižideru, iako je temperatura viša od 30 stupnjeva. Vjerojatno ne znate taj statistički podatak, ali proljev je drugi uzrok smrtnosti u svijetu, odmah poslije kardiovaskularnih bolesti. U tim banana zemljama, kolera je još uvijek uobičajena, a europska probava se s takvim poteškoćama nije nosila još od strašnog Srednjeg vijeka.

A našem dubrovačkom časniku kuhar je Filipinac, koji ruke nije oprao nikad u životu, jer je još od svoje stare filipinske none čuo da takva rabota skida kožu s ruku, pa te strašno tropsko sunce na tom mjestu može spržiti. Čak i ako našeg časnika filipinski kuhar neće otrovati, nije mu uvijek lako pojesti sve te curry, garlic i black pepper spačke. Pa je li uvijek, baš uvijek ti Azijci moraju jesti spicy? Jesu li čuli za lešo i maslinovo ulje? Naravno da ne.

Daleka je to i strana kultura Europljanima, pa im s Azijcima nije nimalo lako raditi. Recimo, pričao mi je prije neki dan jedan backpacker, neki šanić na kojeg je nabasao na zadnjem putovanju po Jugoistočnoj Aziji, ima street food štand i miksa voće u ukusni napitak. Pa tako mu, na tom njegovom šanerskom štandu, piše da miksa ananas i papaju, ananas i mango, bananu i mango, bananu i ananas, ali ako ga pitate da vam izmiksa papaju i mango, reći će da ne može. Kad ga pitate zašto ne može, „pa ista je procedura miksanja i banane i ananasa i drugog voća“, reći će da jednostavno ne može. I nema tu objašnjenja. Jednostavno su nefleksibilni i groze se improvizacije kao Europljani tajlandskog ladyboya s HIV virusom.

Kada svemu ovome što smo napisali o prosječnom pomorskom životu, pridodamo i neredovito viđanje vlastite obitelji i djece koja rastu bez vas, pa isto tako navegavanje po uzburkanom moru i rtovima poput Horna - koja ne biste voljeli gledati ni u dokumentarcima, a kamoli prolaziti njima – pa onda klaustrofobični boravak s istih dvadesetak debila koja morate gledati 24 sata na minijaturnom prostoru iz kojeg ne možete pobjeći, pa potom mogućnost dobivanja raznih egzotičnih boleština, a najbliža bolnica vam je udaljena tisućama kilometara, te brojnih drugih peripetija, možemo samo kazati da život pomorca ne samo da nije lak, nego je to kruh sa sedam glutena, a najpoznatija hrvatska nutricionistkinja Anita Šupe može vam osobno posvjedočiti kako je takav kruh opasan po zdravlje.

Dubrovački i hrvatski pomorci zaslužuju svaki dolar koji zarade. Oni su i važan hrvatski izvozni proizvod, uz turizam možda i najvažniji. Zarađuju novac na stranim kompanijama i donose ga u Hrvatsku, te na taj način potiču povećanje BDP-a. S druge strane, iako su itekako važni za punjenje državnog proračuna, političari ih žele porezima još više zgaziti.

Da je biti pomorac izuzetno teško zanimanje, najbolje dokazuju sami pomorci. Gotovo svi sanjaju o posljednjem ukrcaju, nakon kojeg će prestati. Ali nije se lako ni zauvijek iskrcati.

Kao što prosječni obalaši često idealiziraju život prosječnih pomoraca, tako i pomorci pretjeruju u idealiziranju života na kopnu, iako negdje duboko u podsvijesti znaju da nije lako ni dokašima.

Radiš danju, radiš noću - za gradsku čistoću, a s mjesečnom plaćom nikad ne možeš očistiti policu supermarketa, na kojoj nevino leže integralni tostevi, krekeri i beškoti  sa sedam glutenskih kora.

Maro Marušić