Lažni život i lažni moral – temelji dobrog facebook profila

Autor: Davor Novevski
Sjećate se onog „skandala“ kad je Marko Grubnić, umjetničkog imena Modni Mačak fotošopirao slike ubacujući svoj sitni nakvarcani lik u različita ekskluzivna okruženja, od ultra skupih restorana na Petoj aveniji preko pješčanih plaža na Maldivima do romantičnih malih perivoja Pariza i Milana. 

S tim da je riječ fotošopirao očito pretjerivanje jer ono je, u najboljem slučaju, odrađeno u nekoj demo verziji painta. Ali to nije poanta ove priče. 

Svi smo mi Modni Mačak

Poanta je u tome da smo se svi složno zgražali i sprdali s nesretnim Grubnićem kao da i sami svaki dan ne radimo isto. Ok, ne baš isto jer većina nas je ponešto pametnija i pokvarenija pa neće uzeti vlastitu fotografiju, „pribiti“ je na palubu Titanica i u opisu napisati Uživanje na kruzeru, #summertime #nofilter. Ali da ćemo jaaaako paziti kakav dojam ostavljamo na društvenim mrežama, to je sigurno. 

A pazimo zato jer, htjeli to priznati ili ne, strašno nam je bitno kako nas netko doživljava. Nije ovo nova tema, upravo suprotno, ali je aktualna svakog dana, svakog sata i svake minute još od pojave facebooka, a pogotovo instagrama. Nekada su se ljudi sređivali pred odlazak na posao, fakultet kavu ili, u nešto rijeđim i „snobovskijim“ slučajevima u trgovinu i tih sat ili dva prošetavanja u gradu bilo je rezervirano za ostavljannje dojma pred ostalima. Danas je sve prešlo na višu razinu. Ili se spustilo na nižu, ovisno kako na to gledate.

SVE, ali baš sve što danas radimo u virtualnom svijetu podređeno je ostavljanju dojma. Statusi koje pišemo, fotografije koje postavljamo, poveznice koje lajkamo i grupe u koje se učlanjujemo – sve su to mehanizmi upregnuti u samo jednu misiju, a ona se odnosi na imresioniranje ljudi koji, zamislite, rade to isto.

Pa je tako sasvim moguće da  tip koji inače sluša Mitra Mirića i Bobana Rajovića postavi neki bljutavi Balaševićev stih u nadi da će zbariti curu koja, iako je zadnja knjiga koju je pročitala bila Tri medvjeda i gitara, uredno postavlja citate Paula Coelha. To što je većina citata koji se mogu naći na facebooku pogrešna ili je barem pripisana pogrešnom autosru, cijeloj stvari daje još jednu notu poremećenosti i bizarnosti. 

Svi znaju da su društvene mreže oaza laži i preseravanja. Pa zašto ih onda koristimo?

Dobro pitanje. Što nas to tjera da posjećujemo profile ljudi čije će nas fotografije ili statusi u naboljem slučaju iznervirati, a u najgorem učiniti ljubomornima i natjerati da se zapitamo jesmo li stvarno toliki jadnici kad si ne moćemo priuštiti put u London, fotografiranje uz Tower Bridge i status I love rainy nights in London <3.

Životi običnih ljudi pretvorili su se preko noći u živote celebritya koje smo nekada gledali u Red Carpetu i sličnim trash emisijama za koje smo se kleli da ih ne pratimo. Nekada je smo javno dijeljenje svojih misli, emocija ili intimnih fotografija smatrali u najmanju ruku čudnim dok je danas to isto teški maintream, a iza svega, mišljenja sam, stoji stanoviti mazohizam i voajerizam (kada to pratimo), odnosno želja za pozornošću i potvrđivanjem (kada smo oni koji te sadržaje postavljaju).

Vrijeme je da si priznamo da nam obitelj i šačica prijatelja jednostavno više nisu dovoljni, trebamo lajkove i onih ljude koje vidimo rijeđe nego Kerum knjižnicu.

Mali uzdignuti palac postao je moćno oruđe. Lajk je postao sredststvo kojim spašavamo gladnu afričku djecu, ugrožene dupine i karijeru Seše Lozara, ali prije svega naša ultimativna želja i cilj. Ovisni smo o lajkovima kao o sredstvu priznanja i prihvaćanja, malom znaku da smo u moru istih baš mi posebni i bitni. A nismo. Berem ne većini koja nam lijepi lajkove na statuse i slike samo i jedino jer očekuju istu gestu od nas.

Pokušajte se oduprijeti...ako se usudite

Situacija je, da se poslužim drevnim latinskim izrazom SJEBANA i nema naznaka da će biti bolje. Društvene mreže se razvijaju munjevitom brzinom nudeći nam svako malo neki novi alat kojim ćemo, u pokušaju da budemo drukčiji, ustvari još više nalikovati na sve ostale. 

U svijetu punom lažnih osmjeha i mlahavih zagrljaja teško je biti iskren i autentičan. U društvu u kojem ljudi ne razgovaraju s vama nego po inerciji klimaju glavom čekajući da oni duđu na red za priču nije lako biti zaista iskren i ne upasti u neki od klišeja koji nas na svakom koraku vrebaju kao kakve sekte (ili u zadnje vrijeme stranke) koje jedva čekaju da ti uvale svoju ideologiju.

Ipak, promjena mora od nekud krenuti. Ako nećete izbrisati facebook/instagram profil, a budimo iskreni, samo rijetki to zaista i naprave, onda barem pokušajmo skupiti muda i ne paziti baš na svaku sitnicu.

Ajmo za promjenu ne napraviti 40 slika i onda birati na kojoj smo najbolje ispali. Ili priznajmo sebi i ostalima da ne provodimo svaki petak navečer u klubovima u kojima boca stocka košta ko polovna Opel Corsa. Ili da ne jedemo svaki dan quiche, suši ili steak u umaku od brusnica, naranče i suza bijelog jednoroga već da su nam hrenovke i kajgana puno češća opcija. Ili da su one skripte, markeri i knjige koje smo stavili na fejs uz hešteg #ispiti ustvari teška laž jer je večer umjesto na učenje otišla na gledanje treće sezone Breaking Bada.

Nije lako, znam. Ali biti će to mali korak za čovječanstvo, ali veliki za naše samopoštovanje. 

Popularni Članci