Kada prvi put uživo vidiš Smrt, zauvijek ti se zareže u sjećanje, teško taj trenutak i opaki Alzheizmer može izbrisati. Još do maločas život je sjajio u svojoj punini, a već trenutak kasnije – sve je gotovo, nema više ništa. Smrt je došla, hladna kao sibirska anticiklona i ostavila za sobom pustoš. Tugu u srcu, težinu u grlu, škripu u grudima, suze u očima…

Nikada neću zaboraviti taj dan, ma od koje god demencije u budućnosti obolio, taj dan kada sam prvi put u svom životu vidio Smrt svojim vlastitim očima – bio je, još mi je svježe pamćenje - 6. ožujka 2010. godine. Nakon što sam svjedočio Dami u crnini bez kose kako je kosom uzela još jednu žrtvu, samo sam tupo buljio u južnu stranu svijeta.

Južna strana stadiona Olimpico pripada najžešćim ultrasima Rome, momcima čije se majke po susjedstvu srame što su ih donijele na svijet. Nemaju ti najradikalniji navijači Giallorossih nikakvih emocija, nikakvog suosjećanja, dobrote… - takvi osjećaji u njihovim svjetovima ne postoje, one su laž. Jedini smisao njihova življenja je potući se u pravednoj uličnoj šutki – njih 20 na osamljenog protivnika i po mogućnosti zabiti bodež u tijelo navijača Lazija. Dobro, vole oni zariti nož i u leđa navijača Juventusa, nije samo Lazio u pitanju. Prije će zapljeskati mrtvom ocu na sprovodu, nego protivničkom igraču, ma iz kojeg god kluba dolazio. Ali taj dan Curva Sud, prirodno stanište rimskih probisvijeta, pljeskala je igraču mrskog Milana Ronaldu de Assisu Moreiri, a da utakmica 27. kola Serie A još uopće nije počela.

Ronaldinho se na travi legendarnog Olimpica zagrijavao pred početak prvenstvene utakmice Roma-Milan, a ja, skupa sa šezdeset jednom tisućom i trideset šest navijača na tribinama, nisam mogao vjerovati što čovjek izvodi i jesu li ti pokreti za čovjeka uopće fizički izvodljivi. Prvo je nestašnu žuto-ljubičastu loptu Serie A pepao ramenom, kao da u spoju ruke i tijela ima nekakav feder s magnetom koji ispaljuje i privlači loptu – potom je nedaleko od šesnaesterca na južnoj strani Olimpijskog stadiona u Rimu otvorio Studio za arhitekturu i urbanizam, gdje je suigračima projektirao i prodavao tunele. Legenda kaže da tvrtka Skladgradnja, inače glavni sponzor i vlasnik nogometnog kluba Split, u svojoj bogatoj arhitektonskoj karijeri žali samo za jednim – što nije postigla dogovor s Ronaldinhom o bojanju svih tunela koje je bez cjenkanja uvaljivao jadnim braničima od Porto Alegrea pa sve do Portorika, gdje su jednom zgodom gostujući navijači, pričalo se poslije po cijelom San Juanu – nakon što im je dugokosi Brazilac montirao dva tunela i tri vijadukta - pjevali jadnim, osramoćenim karipskim žiteljima „Ajojojojojoj Puertorico“. Bilo bi posla s Ronaldinhovim tunelima, sigurna je Skladgradnja, više nego s HDZ-om.

Nakon što je Luci Antoniniju, Mathieu Flaminiju i Massimu Ambrosiniju prodao tri Sveta Roka, dvije Male i četiri Velike Kapele, Ronaldinho je zatvorio svoj arhitektonski studio, ali je i dalje nastavio nuditi svoje proizvode u maniri nepopravljivog brazilskog trgovca, koji vam na Copacabani hoće prodati pijesak za gradit kule. Evo sad je na centru Olimpica izbacio štand s ogromnom ponudom sombrera. Iako je nad Rimom odavno pala noć i nije bilo nimalo toplo, Ronaldo de Assis Moreira prodao je po dva gigantska šešira Mareku Jankulovskom i Giuseppeu Favalliju, a Ronaldinhov suigrač i ikona parfema David Beckham, koji je nadgledao transakciju, palcem prema gore dao je svoj modni sud o dizajnu sombrera.

Nakon svega nekoliko minuta Hitna pomoć, uz gromoglasan pljesak s tribina Olimpica, vodila je igrače Milana na brzi pregled zbog uznapredovalog mantranja, izazvanog prekomjernom konzumacijom Ronaldinhovih proizvoda. Njihov trener Leonardo viknuo je nešto u smjeru svog nestašnog igrača, valjda da ne dribla (pre)više suigrače, jer će mamurni dočekati dvoboj. Ronaldinho se smijao, a rimska publika bila je u deliriju. Do maločas sam bio razočaran što neću uživo gledati Francesca Tottija, koji je zbog ozljede preskočio dvoboj, ali nakon što sam na zagrijavanju vidio zubatog Brazilca, zaboravio sam na Il Capitana. Klasična priča o varanju, što ćeš.

Sudac Paolo Tagliavento zviždukom je označio početak utakmice, a ja, iako tada još uvijek zagriženi navijač Rome, potajno sam krajičkom oka po terenu tražio Ronaldinha pokušavajući odgonetnuti što bi sada čarobnjak mogao izvesti – hoće li iz šorca izvaditi zeca, pa i njega pepati ramenom? Čak sam u trenutku klasične ljudske slabosti promislio super grešnu misao – uf, kako bi bilo dobro da Ronaldinho zabije neki spektakularan gol Romi, pa da mogu pričati unucima kako sam uživo svjedočio o prvom čudu na planetu Zemlji nakon smrti Isusa Krista.

Andrea Pirlo presjekao je jednu akciju Crveno-žutih, i onako kako samo on to zna, pogodio u trepušku Ronaldinha, koji je blizu centra primio loptu, nježno k'o kad majka prima dijete, pa je lažnjakom - kakva varka za Casettija Marca - izbacio iz igre desnog beka Rome, namagarčenog i srditog k'o majka kada prima kilograme tijekom dijete. Odnekud se tu sada stvorio i drugi bek Rome, ali Ronaldinho je fintom u stranu nadmudrio i John Arne Riisea, ostavivši ga za sobom ljutog k'o risa. Potom je na bok gurnuo prema Danielu Boneri, a ja, skupa sa šezdeset jednom tisućom i trideset šest navijača Rome, samo što nisam pao u trans zavapivši prema Nebu „daj Bože da ga Milan iz ove Ronaldinhove akcije zabije Našima.“

Ali trener Leonardo nije bio oduševljen ovim bravurama svog sunarodnjaka. Gestikulirao je nešto prema igraču s brojem 80 na leđima. Nije se s tribina čulo što mu je govorio, ali vidjelo se da je bio nezadovoljan. Ronaldinho je skinuo smiješak s usta i nervozno mu odmahivao rukom. Što je ovo, o čemu se tu radi, pitao sam se zbunjeno, krvnik Davida Seamana nastavlja s trgovačko-ugostiteljskim majstorijama – evo sad u svojoj paleti eko gluten free proizvoda nudi i slanje po ćevape na centru Olimpica – ali trener je nezadovoljan njegovom velesajamskom predstavom. Zašto, nije mi nikako bilo jasno.

Onda je u jednoj akciji na Ronaldinha naletio Vučinić – „pazi Mirko metak“, reče mu Slavko Perrota -  ali već je bilo kasno. Brazilac ga je nabrzinu trznuo desnom nogom, kao da će u desnu stranu, ali onda je naglim pokretom zgloba, dao loptu sebi u for lijevo – klasični elastico koji ego protivničkog igrača pretvara u prah. Crnogorski junak osramoćen se strovalio na travu – s Lovćena vila kliče, šta si pao Vučiniće! - ali trener Leonardo, umjesto da se pokloni ovom umjetničkom djelu najljepšem još od doba njegovog imenjaka, opet je popizdio na svog igrača. Što li je ovom luđaku, gledao sam ga smušeno s velikim upitnikom poviše glave.

A onda mi se u momentu sve razbistrilo, sve mi je postalo jasno, doživio sam uvid, nogometno prosvjetljenje. Elem, trener je nezadovoljan s Ronaldinhom, jer on driblajući na centru lijevo-desno, ostavlja dovoljno vremena ostalim protivničkim suigračima da se vrate u obranu. Umjesto da Milan, kada presječe loptu, opali brzu kontru, on na centru zabavlja navijače svojim sombrerima, elasticom, tunelima, ćevapima, rabonom… Eto zato ga trener Leonardo viče. Ne žali da igra za raju i da zanemaruje taktiku, jer će završiti karijeru u nižerazrednom Atleticu. Dobro Leonardo zna da u ovom modernom nogometu, u ozbiljnim Bet at Home i Poker Stars momčadima nema mjesta za romantike poput Roberta Prosinečkog, Milka Đurovskog i Ronalda Asiškog, koji izvaljaju protivnika, pa ga pričekaju da se podigne s trave, pa ga povaljaju još jednom, pa ga opet pričekaju, pa ga opet bace dole dok raja gore pada u delirij, bez da je kapljicu popila. Treneri, a posebno bogati vlasnici klubova danas strogo zabranjuju otvaranje trgovačkih centara na centru igrališta, a prijestupnici poput Ronaldinha dobiju dvije godine zatvora na klupi ili tribinama, uvjetno devedeset minuta. Ronaldinho je na utakmici s Romom, nakon opomene suca Leonarda, prekršio devedeset minutnu uvjetnu kaznu, pa ga je trener vrlo brzo poslao dvije godine na klupu – u strogo čuvani zatvor - odakle će Ronaldinho, zbog lošeg vladanja i noćnih izlazaka, biti otpušten za manje od godinu dana. Preći će bez puno halabuke iz Milana u Flamengo – bezobzirno najuren od zahtjeva modernog nogometa, koji se sad zove atletika s loptom - a kada i tamo bude igrao za raju, zanemarujući taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Atleticu.

Iz Mineira.

Iako se zvanično, veliki brazilski mađioničar umirovio tek ovih dana, u biti on je poslan u penziju još onog ožujka 2010. godine, u vrijeme kada su bogate razmažene guzonje, u slobodno vrijeme vlasnici klubova, preko svojih marioneta trenera, počeli svojim igračima predstavljati novi nogometni Kazneni zakon, koji strogo brani driblanje i zajebanciju na terenu, a koji je u navijačkim krugovima prozvan Lex sombrero.

Kada prvi put uživo vidiš Smrt, zauvijek ti se zareže u sjećanje, teško taj trenutak i opaki Alzheizmer može izbrisati. Još do maločas nogomet je sjajio u svojoj punini, a već trenutak kasnije – sve je gotovo, nema više ništa. Emiratski šeici, američki naftaši, kineski hohštapleri i katarski mufljozi su došli, hladni kao sibirska anticiklona i ostavili za sobom pustoš. Tugu u srcu, težinu u grlu, škripu u grudima, suze u očima…

Nikada neću zaboraviti taj dan, ma od koje god demencije u budućnosti obolio, taj dan kada sam prvi put u životu vidio Smrt. Doktori su kirurški precizno zabilježili točno vrijeme njenog pojavljivanja - 6. ožujka 2010. godine, stadion Olimpico, utakmica 27. kola Serie A Roma-Milan. Uzrok Smrti Nogometa, ostalo je zapisano u liječničkom kartonu, je zabrana prodavanja Ronaldinhovih suvenira zloglasnim zakonom Lex elastico.

Niti dva mjeseca od Smrti Nogometa i gadljivog mobbinga bivšeg kralja Katalonije na radnom mjestu, dogodio se još jedan veliki nogometni ekces, samo jedan u nizu incidenata kakvi će se redati u ovom desetljeću. Finale Lige prvaka igrao je Milanov gradski rival Inter protiv Bayerna, a grande giocatorea Samuela Eto'a, šef Jose Mourinho, inače najpoznatiji provoditelj zloglasnog nogometnog Kaznenog zakona, poslao je na mjesto beka da tamo iskopava kostobrane Nijemcima. To je otprilike isto kao da Nikolu Teslu pošaljete u Pevec na odjel elektronike da prodaje produžne kabele.

Nogomet od te nesretne 2010. godine nikad više neće biti isti – prekrasna igra, da baš igra, koje su se djeca sa smiješkom na licu igrala baš onako poput Ronaldinha, igra u kojoj je bilo moguće da papa beatificira Matthewa Le Tissiera i proglasi ga najvećim svecem od svih svetaca iz Southamptona, gdje su nevini centarhalfi poput Vinnieja Jonesa i Terryja Butchera zanemarivali taktiku igrajući za kiropraktiku, prekrasni sport gdje su mama i tata s ushićenjem isčekivali kako će igrati Baka i Dida, odnosno hoće li Baka Slišković opet pijan iz kornera direkt tući po golu Brazila na kojemu je stari, dobri Dida? Ali odjednom su došli zločesti dundi iz arapsko-američkih naftnih pripizdina i - baš poput šumara iz vica što je potjerao partizane i Nijemce -  nepovratno nam iz naših života najurili zanimanje za nogomet. Nogometu se prije osam godina, preko one proklete hladne ožujske noći, dogodila smrtna ozbiljnost, kao da je odjednom ušao u ružni svijet odraslih – mjesto uvijek mrkih, namrgođenih lica koja se nikada ne smješkaju i kojima je jedino važna lova, čak i pod cijenu parkiranja autobusa u svom šesnaestercu. Postao je to sport u kojem talentiranoj djeci iz Porlo Alegrea i Portarika više nije dozvoljeno otvaranje Studija za arhitekturu i projektiranje tunela – postao je atletika s loptom, gdje se cijene igrači poput Marija Mandžukića, koji uopće ne znaju driblati, ali zato trče kao lokomotiva iz Križevaca Branko Zorko.

I uvijek kada mi je teško, a pogotovo kada mi umre bliski član obitelji kao što je to nogomet, uzmem Bibliju kako bi potražio riječi utjehe. I ovaj put me poruka iz Evanđelja oraspoložila. Čim sam je pročitao, na lice mi se vratio Ronaldinhov osmijeh.

-Oh, vi bogati vlasnici klubova, ako se ne obratite i ne postanete nasmijana djeca  kao Franjo Asi…, pardon Ronaldo Asiški, nećete ući u Kraljevstvo Nogometno – rekao je Isus, a zapisao Marko Evanđelista Cafu – Završit ćete u finalu Lige prvaka s Joseom Mourinhom i kroz škrgut zubi ćete tužno pjevat Ajojojojojojoj Portoparkiro….autobus ispred gola.

Maro Marušić