Može li i čovjek u kolicima nekad biti stoka?

Autor: Davor Novevski Autori fotografija: Wheellove.ca
„Brat od babine mi zaove pozna jednog tipa koji je bio u kolicima, ali je onda naučio hodati“. Ili: „Čuo sam da ima jedan rehabilitacijski centar u kineskoj pokrajini Sečuan gdje te nauče opet hodat.“ Ili: „sve je to u glavi. Moraš se puno trudit pa ništa nije nemoguće.“ I meni osobno najdraža: „daće bog. Treba samo vjerovat.“

Piše: Davor Novevski

Gornje izjave nisu izmišljene, osobno sam ih čuo nebrojno puta kao uostalom i svatko tko je ikada sjeo u invalidska kolica. Koliko god s vremenom otupiš na to, svejedno se ponekad iznerviraš klimajući glavom uz neizostavane odgovore; Aha, eee, hvala. Pogotovo što takve izjave rijetko daju moji bliski prijatelji, a puno češće ljudi koje sam tek upoznao, a koji iz nekog razloga misle da sa mnom nešto nije u redu i da mi treba pomoć. Oduvijek me fascinirala, a kad kažem fascinirala, mislim raspizđivala ta potreba ljudi da ti daju savjet punih pet minuta nakon što su te upoznali. 

Hoće li tako tipa od sto i pedeset kila nakon tri minute razgovora upoznavati s novom čudotvornom dijetom, a ženu s krivim nosom s plastičnim kirurgom? Ne vjerujem. E, onda nemojte ni mene s raznim terapijama. 

Ljudi nisu zlonamjerni, shvaćam ja to. Vide nekoga u kolicima i pretpostave da ti je hodanje prva misao s kojom liježeš na počinak i ujutro ustaješ, ali to jednostavno nije točno. Vjerovali ili ne, ne trošim svaki slobodan sat i svaku zarađenu kunu na rahabilitacije, lijekove i posjete privatnim klinikama i mutnim likovima koji liječe bolesne, dižu nepokretne, spajaju zavađene partnere i proriču rezultate Bundeslige, sve za tisuću eura plus pe de ve. 

Umjesto toga, vrijeme i novac ulažem u što i 99 posto svojih vršnjaka, dakle u kurve i kokain - knjige i sladoled. 

Pišem ove kolumne već neko vrijeme, ali temu invaliditeta potežem jako rijetko. Jednostavno ne želim da me ljudi gledaju kroz tu prizmu. Jer nisam i ne želim biti nikakva inspiracija, uzor i tip koji će držati motivacijske govore u kojima će reći da unatoč svom invaliditetu pokušava živjeti najbolje što može i bla bla bla bla...Kao da imam nekog izbora. 

Živim dan za danom kao i svi ostali i nema baš ničega inspirativnoga u tome. I isto kao što ne želim da me se diskriminira u negativnom kontekstu, ne želim ni da mi se gleda kroz prste samo zbog kolica. Jer i čovjek u kolicima može biti gad, govnar i stoka i žestoko povrijediti ljude oko sebe. I osoba u kolicma jednako se glupo osjeća i kada mu budala ostavi auto na mjestu za invalide kao i kada ti ne žele naplatiti kartu samo zato jer si u kolicima. By the way, zato volim naše taksiste: bio ti gluh, u kolicima ili zdrav ko dren, oni će te jednako brutalno oderati. To se zovu jednaki kriteriji.  

Još jedan razlog zbog kojeg pišem ovu kolumnu je video koji kruži bespućima facebooka, a prikazuje svadbu momka koji je nedavno ostao u kolicima i njegove zaručnice tj. supruge koja ga, vidi čuda, nije napustila nego se odlučila vjenčati za njega. I sad su svi razdragani, suza ko u pola sezone Esmeralde i samo čekaš da od nekud izleti Enrique Iglesias pa da, dok on pjeva, ovi na krilatom jednorogu odlete u suton.  Ali nije to sporni dio. Komentari ispod videa u kojima joj se dive kako je dobra i hrabra su ono što je mene iznerviralo.  

Kao s prijedlozima raznih liječnika, tako i ovdje; znam da ljudi koji to lajkaju i dijele imaju najbolju namjeru, ali mislim da totalno pogrešno tumače situaciju. Zašto bi cura koja se udala za invalida bila primjer dobrote, požrtvovnosti i plemenitosti? Valjda ona ima neke druge razloge što se udala osim pukog sažaljenja. I valjda taj njen tip ima dovoljno drugih kvaliteta koje će „zamaskirati“ činjenicu da ne može hodati. 

A što se čudotvornog lijeka za hodanje tiče, on će jednom sigurno doći. Znanost grabi naprijed krupnim koracima i iako smo mi u Hrvatskoj još u 1941. godini, ostatak svijeta se nenormalno brzo razvija pa tako i medicina svako malo izbaci neko novo revolucionarno otkriće. Lijek će dakle doći, prije ili kasnije, ali dozvolite da u međuvremenu osobe s invaliditetom žive svoj život najbolje što mogu, s istim brigama, strahovima i nadama kao i svi ostali. 

Ima nešto oslobađajuće kada rečete  'Ko ga jebe!' i prepustite se životu sa svim njegovim lijepim i ružnim stranama ne razmišljajući o onome što će se dogoditi za pet, deset ili dvadeset godina. 

Znam da je teško, pogotovo za roditelje koji će sve učiniti da olakšaju svojoj djeci, ali moja je jedina poruka: ne dozvolite da, čekajući magično ozdravljenje, život proleti pored vas. 

comments powered by Disqus

Popularni Članci