Prekjučer su odigrana dva velika finala – ono wimbledonsko i finale Eura u nogometu. Pobijedili su Andy Murray i Portugalci. Ljudi diljem svijeta u tim će pobjednicima vidjeti životne uzore, odnosno način na koji treba živjeti.

Svaka čast Škotu i Portugalcima na uloženom trudu, odricanju i višegodišnjem napornom radu – ali oni nam ne trebaju biti životni primjeri. Njihovi uspjesi splet su nevjerojatnih okolnosti – ogromne upornosti u kombinaciji s talentom, ali i doze sreće. Recimo, Mario Ančić, koji se također strašno trudio i bio ogroman talent zaustavljen je u sportskoj karijeri zbog niza bolesti. Da su se stvari drugačije posložile, a on na njih nije mogao utjecati, možda bi prošlu nedjelju, on bio taj koji bi podignuo veličanstveni wimbledonski trofej.

Stoga velike sportske veličine ili, primjerice, Mark Zuckenberg nam ne trebaju biti životni uzori, iako im treba skinuti kapu na svemu što su učinili. Pa tko nam to može poslužiti kao životna inspiracija, ako ne ljudi za koje je čuo čitav svijet?

Pravi inspirativni primjeri su svuda oko nas, samo ih trebamo vidjeti. Evo recimo nedavno je završena škola za djecu neplivače na Jugovom bazenu. Mlade poletarce plivanje su učili Jugovi treneri Joško Turk, Andrej Drobac i Ivan Bilić (oprostite, ako sam nekog trenera ili trenericu izostavio).

Tri sam tjedna svakodnevno dolazio na Jugov bazen i gledao trenere kako rade s djecom. Prvi dan djeca su skeptično gledala veliki Jugov bazen s očima punim straha. Obuka je počela u malom bazenu, a u tom trenetku nitko od mališana nije znao plivati.

U tri tjedna Turk, Drobac i Bilić su s nevjerojatnom dozom strpljenja, poticanja, ohrabrivanja i pozitivne enrgije bez ikakvih vikanja i nervoze, od djece koja bi se za manje od četiri sekunde utopila, napravili male tuljaniće koji bez problema mogu preplivati 14 metara nakon skoka u duboki bazen.

Reći će sad neki, pa kakav je to podvig Jugovih trenera i zašto bi nam oni trebali biti životni primjeri kada samo rade svoj posao, ali tu i leži poanta – istina je, oni samo rade svoj posao – ali rade ga s ljubavlju. To je ogromna razlika od pukog odrađivanja radnih zadataka.

Nevjerojatno, ali istinito je kakvo su povjerenje stekli kod djece u rekordnom roku. Dobro je poznato da mališima treba određeno vrijeme da se naviknu na novu osobu, ali Jugove trenere su zavoljeli od prvog dana. Brojna djeca, prije dolaska u školicu, nisu željela ući u more ni s roditeljima, a kamoli s osobama koje nikad u životu nisu vidjeli. Ali, bez pogovora i ikakvog plača, slušali su upute trenera o zagrijavanju, skakanju, ronjenju, i pravilnom plivanju. Da nisu osjetili puno ljubavi kod trenera, sigurno bi dio djece odustao od dolazaka na bazen. Koliko ja znam, nijedno dijete nije odustalo od plivanja, a što je to nego ogroman uspjeh Ivana Bilića i ostalih.

Fascinantno je koliko su samo puta Jugovi pedagozi viknuli 'Bravo' i na taj, pozitivan način potaknuli dijete da po prvi put u životu funda glavu i(li) skoči u duboku vodu. S uzbuđenjem sam gledao čitav taj proces napretka djece kroz koji su ih, poput najboljih očeva, vodili Jugovi treneri.

Osmijesi na licima djece sve su govorili, a, složit ćete se, trenerima nimalo nije lako držati na oku desetero malih neplivača pored dubokog bazena. Velika je to odgovornost i obveza koju Turk, Drobac, Bilić i ostali sa smješkom na licu i ljubavlju u srcu obavljaju.

To su ljudi koji su životni primjeri i inspiracija. Jugovi treneri, kao i medicinske sestre koje tuku čitavu noć, ali sa smješkom na licu dodaju pacijentu čašu vode, iako su neispavane poput lenjivca u Amazoni. Ili oni učitelji koji djeci što im se gomila gradivo strpljivo, po tko zna koji put, objašnjavaju tajne predmeta veseleći se njihovu i najmanjem napretku.

Ili roditelji koji nesebično brinu o djeci s posebnim potrebama. Ili konobarica koja ljubazno pozdravlja goste i ne krade poslodavca. Ili kuhar koji gostima kuha s toliko ljubavi, kao da priprema ručak ljubavnici.

Iako sve to izgleda kao normalno i samo po sebi razumljivo – oni samo rade svoj posao, što je tu toliko inspirativno - nipošto nije tako. I najmanja gesta začinjena s ljubavlju i pozitivnom emocijom velika je kao djetetu Jugov bazen. Ako meni ne vjerujete, zaustavite polaznika Jugove škole za neplivače i pitajte ga što misli o svom treneru.

-Super je moj trener – reći će vam svježi plivač pokazujući diplomu u ruci.

A sutra će možda, isto to dijete, završiti u nedjeljnom finalu na Olimpijadi i osvojit će zlatnu medalju. Svi će se diviti Vlahu Draganji iz Dubrovnika i njegovom svjetskom rekordu na 50 metara slobodno. Bit će uzor i inspiracija polovici svijeta, baš poput Murraya i Cristiana Ronalda.

I nitko se u tom trenetku neće sjetiti da je malog Vlaha Draganju iz Dubrovnika osnovama plivanja učio Jugov trener Joško Turk.

Pun strpljenja i s osmijehom na licu.