Iako  u dva odvojena osvrta, pisali su o istoj temi, razvoju i budućnosti Dubrovnika. Kristić priznaje da je Dubrovnik danas razvijeni Grad, ali svojom malom analizom investicija pita se kakav je to danas Grad.

''Imamo šetnicu u Uvali koja nas vodi prema izgrađenim velebnim hotelima usred prirode. Niz nekakvih građevina. Dobro, ajde, treba kapaciteta hotelskog smještaja svim posjetiocima. Živimo od turizma, je li tako? '- slavodobitno se pita ovaj nekada pročelnik pa savjetnik u odjelu za turizam Županije. Istom onom odjelu koji je raspisao natječaj za Uvalu Lapada, jedinu investiciju u ovom dijelu Lapada posljednjih godina. O tempora, o mores! Je li mogao to zaustaviti, ako mu se ne sviđa, kad je bio u prilici?!

''Uputimo se prema Babinom kuku, ali ne s autom, jer kao građanin nećete ga moći parkirati nigdje baš u blizini, jer je to sve vlasništvo hotelskog lanca. Ali dobro, oni su izgradili da se Dubrovnik razvije za turiste, ove koji dođu prespavati.'' - bubnuo je Kristić i ostao živ.  Pitanje je zaista tko još u Dubrovniku osim Kristića ne zna da su svi hoteli na Babinom kuku, ako se izuzmu nadogradnje, izgrađeni u Jugoslaviji i bili su društveno vlasništvo. Svaki slobodni metar tada je bio javan, a javnost poželjna. Istina je da se danas Babin kuk razvija kroz  gomilu zatvorenih resorta, a nadogradnje postojećih kapaciteta devastiraju okoliš. Jedina prava borba za javno na Babinom kuku odvija se na sudu, u procesu kojega je 2009. pokrenuo Grad na čelu s Androm Vlahušićem za povrat stotine tisuća kvadrata javnog zelenila Dubrovčanima, kvadrata koji nikad ne bi smjeli pripasti postprivatizacijskim investitorima, jer nikad nisu ni bili ništa drugo nego javni prostor.  Baš šteta što Kristić, samoprozvani stručnjak za turizam i javno to ne zna.

Kristić nastavlja o golfu, pa spominje i tvrđavu koja je 'simbol obnove rata Grada Dubrovnika'. Ima li tko pismen u Grizliju, PR agenciji zaslužnoj za peglanje imidža mostovaca, da Kristiću pregleda ove sadržajne nebuloze? 'Simbol obnove rata!' Pobogu Maro, tko bi želio igdje i ikada simbol obnove rata?! Pa zna se da je u Dubrovniku obnavljanje i promoviranje mira uvijek bila i ostala svetinja. Mira, a ne rata. Plus, kad smo kod savjeta Grizlija, neka nauče Mara Kristića glagol biti. Ni jednom još nije ga u javnom govoru i pisanju upotrijebio kako treba. 'BIT ĆE', a ne 'BITI ĆE'. To se uči u nižim razredima osnovne škole. U ovoj kolumni Kristić je isto pogriješio čak dva puta.

Sa Srđa se Maro spustio na Stradun. ''Imamo suvenirnice. To je dobro. Ipak smo mi stranci u našem gradu. I mnogi će reći protiv projekata...Bez da sekunde razmisle kakvih projekata... kakvog razvitka? Budućnost se gradi danas. Ono što mi danas sagradimo, biti će sutra budućnost ovog grada.'' - piše Kristić. Bit će Maro, bit će. Napiši 10 puta - Bit će.  I bit će! Zapravo budućnost će biti ono što sad ne prodamo, a ne ono što sagradimo, jer naša katastrofa, počevši od Straduna, ne leži u gradnji, nego rasprodaji. Prostora i nekretnina na Stradunu. Posljednjih javnih parcela na Babinom kuku. Rasprodajom inih zemljišta Dubrovkinje, Atlasa i Hotelskog, a za što su najzaslužniji oni koji se u hrvatsku politiku vraćaju na velika vrata, isključivo zahvaljujući Kristićevom Mostu.

Na istu tu temu u Glasu Grada nadovezao se agent za nekretnine Frano Bezić. On pak kuka i plače kako neki, tko zna koji, 'pod krinkom ljubavi, Grad uništavaju.'

'Od početka do kraja godine, uključujući i ove blagdanske dane, sve se svodi na zaradu i priču o zaradi. Koliko posto više cruisera, koliko posto više noćenja, koliko posto više... Nažalost malo se gleda koliko je Grad postao prljav i neprohodan za turiste i domaće. Moram priznati da imam dosta povjerenja u mlađu generaciju koju sve češće i češće vidim da dolaze u Grad i šetaju. To je jedina nada da će se ponovno život vratiti u ovaj naš Grad i da će ponovno zasjati u punom sjaju i s pravim imenom koji zaslužuje. Biser Jadrana.' - zaključuje u svojoj Boga pitaj kojoj novinarskoj formi  trgovac nekretninama Frano Bezić. O tempora, o mores....

Neće se, Beziću, život nikada vratiti u Grad, jer ste Grad u zidinama rasprodali  u naletu nekretninskog buma.  Koliko posto više, za koliko više...  Ne bi ljudi prodavali prostore i stanove na Stradunu da im se vaša struka nije potrudila toliko napuhati cijenu za strane nove vlasnike, danas strance vlasnike, kojih tu nema, a nema ni naših ljudi, a čime život u Gradu umire.

Nekretnine su u Dubrovniku majka svih bitaka. Zbog nekretnina su uništeni deseci tisuća radnih mjesta, sve što je ikada išta vrijedilo.  Zbog nekretnina se ratovalo i ratuje.  Najvažniji cilj Dubrovnika je spašavati što se  spasiti da, ako se još išta može spasiti.  A to je kupnja nekretnina, zemljišta i zgrada koje moraju biti javne. Moraju biti tu s ciljem  da Dubrovnik bude grad za Dubrovčane.

A to se Maro Kristiću ne postiže tako što se blebeće o stvarima o kojima ništa ne znaš i bori samo protiv golfa, privatnog projekta na privatnom vlasništvu, nego tako što se vodi puno veće bitke za prostor ovoga Grada.  Tako što se javnim novcem kupuje zemljište, u Sustjepan, na Rašici, na Nuncijati, Petrovom selu, Pobrežju, gdjegod... Tako što se ratuje za preostali Babin kuk. Za žičaru. Za zidine. Samo ove bitke mogu vratiti Grad u poziciju da diktira svoja pravila i kupuje, umjesto da prodaje. I samo je to, Frano Beziću, pod najvećom odgovornosti i vaše struke, uništilo ovaj Grad i život u njemu!

O tempora, o mores... Dubrovnik se ne spašava konstantnim rušenjem proračuna, nego upravo suprotno! Njegovim jačanjem da Grad dođe u poziciju da kupuje i da se spašava.

I zato je isključivo Maro i dalje Papak koji s interesom Dubrovnika nema baš previše zajedničkog. Ne zbog prezimena, kako ga prozivaju anonimni na društvenim mrežama, nego zbog konstantnog blebetanja i javnog djelovanja u potpunosti suprotnog od interesa Dubrovnika i Dubrovčana. Možda je vrijeme da shvati kako je borba za Babin kuk, zidine, žičaru i visoki proračun najveći interes svih koji vole Grad. Zato možda njega  ne vole, nego neke druge. Sram ih bilo, papke.