Jer, kako poštovati nekoga tko na pitanje o ljekovima za sedmoro teško bolesne djece koja umiru u bolnici u Klaićevoj upravo dok ja ovo pišem, a vi uživate na produženom vikendu, odgovori da će se u svrhu rješavanja njihovog problema osnovati POVJERENSTVO.

Znate vjerojatno za onu izjavu Winstona Churchila o povjerenstvima, ali ako slučajno niste čuli, stari je Britanac davno rekao da, ako ne želite riješiti neki problem, jednostavno osnujete povjerenstvo. Što se mene tiče, to je sasvim u redu kada se radi o nekoj „prebitnoj“ stvari kao što su ustaški pozdravi koji premijeru eto nisu do kraja jasni pa je oformio povjerenstvo u kojem je uhljebio desetak stručnjaka koji će mu cijelu stvar malo pobliže razjasniti. Ili neće, koga briga. 

Kada se radi o djeci s malignim bolestima, dakle s tumorom, stvar je toliko jednostavna da bi je razumio i vaš stranački kolega Stevo Culej – njima ne trebaju povjerenstva, trebaju im lijekovi.

Kažete da su lijekovi skupi (desetak milijuna kuna, ako se ne varam), ali budimo iskreni, trošili smo mi i još uvijek trošimo na svakakva sranja puno vrijednija od tih deset milijuna kuna. 

Evo, recimo, jedan od onih borbenih helikoptera o kojima predsjednica tako uzbuđeno priča košta mnogo više od deset milijuna kuna. Ma, ne mora, jebiga, biti ni borbeni. Onaj Todorićev, koji mu služi za ove kraće ture jahta – posao – wc, isto košta više od deset milijuna. Ajmo mu ga lijepo zaplijeniti, staviti na e-bay i skupiti tu lovu. Bio bi to populizam najniže vrste, ali nismo vam mi Hrvati baš previše pametni, tako da bi vam to vjerojatno donijelo i koji glas više. 

Trošimo mi, kad već nabrajam, i na razne udruge, zadruge i sportske klubove na čijem je čelu redovno neki Zdravko Mamić koji onda te novce uredno preusmjeri u fond akronima KAJ – kurve, auti, jahte. 

Vidite, ministre, i ja sam, na žalost, korisnik (ne)pogodnosti hrvatskog zdravstvenog sustava i prepreke s kojima se ja susrećem samo su tisućiti dio onoga što prolaze ova djeca i njihovi roditelji. 

Njih je malo, njihove bolesti su rijetke i oni nemaju šatore, oružje i plinske boce s kojima će se boriti za svoja prava. Sjećate li se šatora ministre? Tada niste bili ministar, nego predsjednički kandidat i pohodeći slavni šator u Savskoj, niste predlagali nikakva povjerenstva. Tražili ste rješenje odmah i sad!

Ova djeca u Klaićevoj i njihovi roditelji, oni nisu tako glasni, oni pate u tišini i čekaju da država, kojoj uredno plaćaju porez, napravi nešto za njih. A ona ih ostavlja na cjedilu. Ili osniva povjerenstva što je jednako grozno, ali malo bolje izgleda kad se napiše ili izgovori. 

Znam da zvuči pretenciozno da ja, mali kolumnist malog portala, pišem otvoreno pismo jednom ministru, ali osjećam da je to jedino što u ovom trenutku mogu napraviti. Ne znam hoćete li ovo pročitati, jer, poznavajući vaše afinitete, prije bih dopro do vas pišući za Narod.hr, Direktno.hr ili neki sličan portal (ekstremno) desnog predznaka, ali nekako sumnjam da bi oni objavili ovo moje obraćanje. 

Ipak, s nadom da ćete ovo pročitati i umjesto osnivanja bespotrebnih povjerenstava doista mrdnuti guzicom i naći tih pišljivih deset milijuna, srdačno vas pozdravljam.

Davor Novevski