U Hrvatskoj te ljudi zovu kući na kafu ili pivo, a u Švicarskoj te zovu na antidepresiv!

D.D., Dubrovčanin koji prema istraživanjima živi u najsretnijoj zemlji svijeta

Godinama po medijima možemo čitati kako kolone Hrvata napuštaju zemlju: deset tisuća liječnika napustilo je rodnu domaju, pet tisuća konobara, osamnaest tisuća medicinskih sestri, osam tisuća inženjera, dvadeset tisuća kuhara i biatlonac Jakov Fak.

Svi su oni pošli, jer su u Hrvatskoj skapali od gladi i osušili se kao marihuana u albanskom Lazaretu. Gledajući te medijske naslove, čovjeka začudi kako itko živi u zemlji koja ne nudi ništa.

S druge strane, u rubrici T-portala koja piše o strancima koji su došli živjeti u Hrvatsku, jedno je zajedničko – svi hvale kvalitetu života i govore kako Hrvati nemaju pojma gdje žive.

Tko je u pravu?

Za prvi primjer uzet ćemo vodu. Nedavno su u Dubrovniku održani lokalni izbori i jedna od najvažnijih stavki izborne kampanje bilo je pitanje pročistača za vodu. Naime, u Gradu vlada nezadovoljstvo, jer kad padne jaka kiša, voda iz slavine se ne može piti. Takvih je otprilike nekoliko dana u godini. Dubrovčani kukaju, jer tih par dana moraju vodu ili prokuhavati ili kupovati u marketima.

Nisu ni svjesni da gotovo u čitavom svijetu ljudi vodu iz slavine ne mogu piti nikad. Nedavno sam boravio u Južnoj Americi i cijelo sam vrijeme imao želučane tegobe upravo zbog vode. O okusu da vam i ne pričam. Lakše je čovjeku popiti konjak od Zvečeva, nego tamo vodu iz slavine.

Kad smo već kod Amerike, treba spomenuti i sigurnost. Hrvat nikad ne razmišlja hoće li ga netko opljačkati čim izađe iz kuće. Vani je to normalno – ljudi nose dva novčanika, jedan za sebe, jedan za pljačkaša.

Sad ćete reći, pa to je Amerika, ali što je s primjerice Švedskom ili Njemačkom? Tamo je sigurno bolje živjeti nego u Hrvatskoj. Da, postoje tamo neke stvari koje su bolje nego kod nas, ali ima i puno onih koji žiteljima stvaraju svakodnevne glavobolje. Uzmimo klimu. U Švedskoj, pričali su mi Dubrovčani koji tamo žive, highlight dana tijekom zime je gledati dva sata dnevnog svjetla. Skupe se zaposlenici po prozorima ureda i gledaju sunce koje je izašlo u podne i zašlo dva sata poslije. Sunce doslovno iskoči i uskoči u horizont. Ljeti je obratno – prozori se zatvaraju zavjesama i škurama kako bi se samo malo zaspalo.

Njemačka pak, nećete to u hrvatskim medijima čitat, donosi neke potpuno nebulozne i bolesne zakone kakve napamet ne bi pale ni da Hrvatsku zajedno vode HDZ i Kukuriku koalicija. Nijemci su željeli smanjiti emisiju stakleničkih plinova, pa su donijeli zakone koji sufinanciraju sadnju kukuruza kako bi se povećala proizvodnja bioenergije. Prije toga nisu donijeli dobro napravljenu Studiju o utjecaju na okoliš.

Na kraju balade ispostavilo se da su napravili katastrofu. Sama sadnja kukuruza zahtijeva ogromnu utrošnju energije i zagađivanje atmosfere, a nju ne može nadomjestiti ni krajnji proizvod. Kada se pogleda input i output utrošene i proizvedene energije jasno je da su se Nijemci zeznuli. Osim toga, krčili su šume kako bi se polja kukuruza što više proširila, te su na taj način narušili floru i faunu. Neki orlovi su se zbog toga pobunil. I umrli.

Najrazvijenija zemlja svijeta SAD svojim građanima omogućuje kupnju oružja, gotovo pa u supermarketima. Onda se čude kada netko dođe u školu i poubija pola razreda. A Hrvatska nedavno prošla rat, a oružja već ni za lijeka.

U Europskoj Uniji je na snazi direktiva koja propisuje da se hrana koju supermarketi, restorani ili hoteli žele donirati siromašnima, jer će ionako propasti, mora oporezivati. Također, cijeli koncept Europke Unije i jest u neku ruku apsurdan. Primjerice, Europa pokušava provoditi nekakvu poreznu politiku dok u isto vrijeme, samo nekoliko metara od njenih institucija u Luksumeburgu, cvatu porezne oaze.

Korupcija također, i tamo buja, možda ne na niskim razinama kao kod nas, ali zato se na onim višim okreću cifre koje se u Hrvatskoj ne mogu ni zamisliti. Dovoljno je pogledati Silvija Berlusconija, bivšeg premijera države koja pripada G8, odnosno najrazvijenijima na svijetu.

Hrvatska ima Zdravka Mamića, a zaboravlja da Španjolska ima Real i Barcelonu kojima se opraštaju dugovi na račun poreznih obveznika. Ili da Juventus namješta utakmice, da članove uprave Bayerna odvode u zatvor, a da su skandinavski navijači isti huligani kao i hrvatski.

O nacionalizmu, mržnji prema imigrantima, crncima, muslimanima i slično, nećemo ni govoriti.

Ovo su samo neki od primjera prema kojima se svijet ne čini tako bajno mjesto kao što hrvatski mediji pišu. Naravno, nekome je u inozemstvu bolje. Jakovu Faku za njegov posao nužan je snijeg, pa je logično da će otići u zemlju koja ima veće vrhove.

Kada se sve zbroji i oduzme, nije Hrvatska tako loše mjesto za živjeti, iako ima brojne mane. Ali mane imaju svi, samo je poanta u tome hoće li čaša biti napola puna ili napola prazna.

Na kraju krajeva, u Hrvatskoj čovjek uvijek može popiti vode i zuriti u sunce bez da ga itko napadne i ubije. Budistički redovnici kažu da za život više ništa ni ne treba.

Ionako je sve u glavi. A ima nešto i u skromnosti. Bolje gladnjickav na plaži, nego bogat u polarnoj noći!