Iako je širenjem interneta, lakše vidjeti sredozemnu medvjedicu u Jadranu, nego novinara na terenu, ovo nije bio takav slučaj – nijedna, doslovno nijedna hrvatska redakcija nije preskočila ovaj događaj bez svog osobnog izvjestitelja. Ne samo da su se skupile sve hrvatske medijske redakcije, nego i one svjetske – bio je tu BBC, Al Jazeera, Reuters, a pred ulazom u hotel Dubrovnik Palace svako toliko uživo se za program CNN-a javljala slavna Christiane Amanpour Jr.

Gužva je bila neopisiva, kao da je u dubrovačkom hotelu ubijen američki predsjednik. Velika kongresna dvorana hotela Dubrovnik Palace, koja je u prošlosti bila dovoljna čak i za summite, koje je vodio američki dopredsjednik Dick Cheney, bila je isuviše minijaturna za sve znatiželjnike.

Točno u podne, pred brojnu novinarsku elitu i najviše hrvatske političare, zakoračio je capo di tutti capi Lukšić grupe, Andronico Guillermo Davor Guiterez Rodriguez Damir Jimenez Lukšić, koji je samo za ovu prigodu osobnim avionom doputovao iz Santiago de Chilea promijenivši pet vremenskih zona.

-Mujeres y senores, voy a estar muy corto. Eso hombre aqui esta el mejor de los mejores – reče Lukšić na španjolskom, valjda da čitav događaj poprimi napetost meksičke sapunice, te pokaže rukom prema dubrovačkom konobaru Milutinu, a čitava dvorana ga pozdravi gromoglasnim pljeskom.

Milutin se teškog, drhtećeg koraka uputi ka uzvišenoj pozornici, kao onomad Muhamed Ali noseći olimpijsku baklju u Atlanti, a šefica ljudskih resursa hotela Palace pridržavala ga je da slavljenik ne padne pred mnoštvom.

-Zašto se trese?  - upita Amanpour hrvatsku kolegicu.

-Ima Parkinsa – odgovori ona.

Milutin se na jedvite jade uspeo na pozornicu gdje ga je dočekao premijer Hrvatske Watroslav Win Orešković smješkajući mu se poput drugara iz djetinjstva. Stari konobar teško je disao, ali Wina Oreškovića to nimalo nije omelo u protokolu.

-Ladies and gospodo – reče hrvatski premijer – Lot of you nije mislilo da je ovo possible, but in front of us je evidence – reče Win, a mnoštvo ga prekine novim pljeskom na riječ 'dokaz'.

-You see – nastavi hrvatski premijer na materinjem – kada je hrvatska Vlada 2016. godine donijela zakon da se u penziju ide s 67 godina, da bi kasnije Vlade korigirale taj number sve do današnjih dana, kada iznosi 102 godine, everybody su se smijali da nijedan Hrvat neće dočekati penziju i da će svi umrijeti na poslu. Novinari su te projekte Vlade posprdno zvali 'S posla u smrt', no today vidimo kako je Vlada odradila very big job. Produženjem radnog vijeka, smanjili smo javni dug, a radnici i dalje mogu uživati u mirovinu. Milutin je čisti evidence toga!

Veliki pljesak odjekne velikom kongresnom dvoranom hotela Dubrovnik Palace. Milutin se htjede nasmijati, ali Parkins mu je toliko zgrčio lice da je odustao.

-Milutin je kao konobar u hotelu Palace, počeo raditi 2004. kao dvadesetogodišnjak. Danas je, nakon, osamdesetdvogodišnjeg radnog staža za šankom hotela Palace, stekao sve uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, kao prvi Hrvat, kojemu je to pošlo za tacnom u posljednjih pola stoljeća.

Novi aplauz zagrmi prostorijom dok se konobar Milutin teškim i sporim korakom približavao sitnom mikrofonu.

-Hvala vam svima, jedno veliko hvala – reče Milutin primajući dijamantnu medalju za ovaj nevjerojatan i nezapamćen doseg u Hrvata – Mogu samo reći da su mi te 82 godine na poslu u hotelu proletjele u hipu. Bilo je to najbolje, i u biti jedino razdoblje moga života, jer za ništa drugo nisam imao vremena. Ne žalim za ničim, osim što možda nisam nikada u životu posadio pomadoru, kao neke starije generacije, koje su prije išle u penziju.

Premijer Win sa smiješkom na licu prekine slavljenika.

-Ali sada imate vremena za sadnju tomatoes. Zato penzija i služi – reče prvi čovjek hrvatske Vlade starom, oronulom slavljeniku koji se tresao poput tek iznikle stabljike rajčice na jakoj buri.

-Neće ovaj dočekati popodne – reče prisutni novinar Dubrovačkog dnevnika sebi u bradu.

Nažalost, i bješe u pravu. Milutin je popodne na Gornjem Konalu htio zasaditi pomadore, ali od kopanja se oznojio, a strašni dalmatinski propuh ga je dohvatio – znaju svi u Dalmaciji da propuh nikada ne prašta pogotovo kad je čovjek oznojan ili mokre glave – konobaru hotela Dubrovnik Palace, naposljetku, umjesto neizlječivog Parkinsa, presudila je još gora bolest – nevidljivi ubojica koji vreba u hladu vrtova i u hodnicima domova gdje se ne zatvaraju vrata.

Bio je to još veći breaking news u medijima od dodjele dijamantne povelje, jer su neki komentirali da je propuh, ustvari, bio najobičniji plaćeni ubojica. Najpoznatiji hrvatski istraživački novinar Velirat Buja Nec First Service temeljito je istražio slučaj – navodno su Milutinove posljednje riječi prije odlaska u vrt i sadnje pomadora bile „Idem ubiti popodne“. Prema zaključcima Velirata, popodnevu se nije svidjelo što ga Milutin hoće ubiti, pa je, predostrožnosti radi, popodne nagovorilo propuh - možda i platilo -  da ubije starog konobara. Velirat Bujanec je na kraju teksta zaključio „kako bi konobar Milutin bio još uvijek živ da nije otišao u penziju. Milutin je, odlaskom u penziju imao previše vremena, te se zakačio s djelom dana poznatim kao popodne, kojeg je htio ubiti, a ovaj mu se osvetio. Da je nastavio raditi u hotelu Palace, ne bi bilo potrebe za ubijanjem popodneva, i nikakva se tragedija ne bi dogodila“, pametno je zaključio istraživački novinar.

Veliko slavlje oko prvog hrvatskog odlaska u penziju nakon 50 godina pretvorilo se tako u veliku tragediju. Premijer Orešković bio je shrvan. Još do maloprije Win je imao win-win situaciju, a sada je veliki slavljenik, umjesto u penziju i svoj vrt na sadnju pomadora, otišao na Nebeske pašnjake.

Odmah je odlučio djelovati. Sazvao je hitnu sjednicu Vlade na kojoj je izglasana i puštena u hitnu saborsku proceduru izmjena zakona oko godina odlaska u starosnu penziju. Umjesto s 102 godine, granica će biti pomaknuta na 115 godina.

-Slobodno popodne motherfucker, nećeš više građevinama jebati mater dok sam god ja premijer.  – uzvikne slavodobitno Win Orešković s desnom rukom visoko u zraku.

-Tako je, gospodine premijeru! Rad oslobađa!  - vikne ministar kulture Hasko Zlatanbegović, pa doda - Još od Drugog svjetskog rata.

 Maro Marušić