PET GODINA OD ODLASKA MARA ŠEHOVIĆA, LEGENDE GRADA 'Ljudi ne kontaju što je smrt'

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Facebook
Prije pet godina prerano nas je napustio Maro Šehović, veliki dubrovački umjetnik i dobra duša Dubrovnika, kakve se rijetko sreću. Iza njega ostale su knjige poezije, skulpture, velike, iskrene izreke i nezaboravni zarazni osmijeh

Prije točno 5 godina, u lipnju 2012. godine prerano nas je napustila legenda Grada Maro Šehović. Otišao je iznenada, nakon kratke bolesti upale pluća, i ostavio veliku tugu za sobom, jer najtužnije su one smrti kada mladi čovjek ode odjednom, nenajavljeno. Samo tako, u trenutku, i nema ga više.

Ali, iako je Maro otišao prerano, iza sebe je ostavio bogato naslijeđe, koje prosječan čovjek ne napravi ni u više života. On je bio iskonska umjetnička duša, kakve se rađaju na kapaljku, bez obzira je li nam se obraćao preko kiparstva, slikarstva, poezije, ili 'samo' izrekama, koje je točno, iskreno i oštro, baš onako poput Tome Bebića, odapinjao iz svog srca.

-Ajmo, muškarčine, idemo na Žuju, Bljesak i Oluju. Lakše je to nego nekome reći da ga voliš! – rekao je jednom prigodom.

Nije li ta rečenica iz Marovih usta najbolji presjek društva u kojem živimo – gdje su ti sve muškarčine najbolji prijatelji kada je dobro, kada se loče Žuja, a kada imaš neki problem, nikoga nema da je blizu, da ti kaže da te voli. Nažalost, i naš dobri Šeh često je puta na svojoj koži osjetio kako društvo nije tu kada mu je bilo najpotrebnije, nego je na Žuji (sreća da mu je njegova dobra obitelj uvijek bila pri ruci).

Ne samo da u tim teškim trenucima nema prijatelja, ni društva u cjelini da ti olakša teret, nego nema ni medicinske struke, kojoj bi to trebala biti dužnost, a za to je i plaćena.

-Ima tableta pedera, pederskih tableta – genijalna je Marova izreka u kojoj sažima dobar dio medicine, koja na čovjeka gleda kao na krajnji problem, a ne cjelinu, koja liječi posljedicu, a ne uzrok, i najvažnije im je dati tablete, i tako (in)direktno povećavati profit farmaceutskim megakorporacijama (koje im zauzvrat rješavaju besplatna putovanja na seminare u egzotične zemlje). Često puta te pederske tablete, umjesto da pomognu, pacijentu zbog ubitačnih nuspojava, dodatno zagorčaju život. A nekad, ako ne i uvijek, umjesto da doktori propisuju raznobojna sranja, koja svojim nuspojavama izazivaju bljesak i oluju, bilo bi sigurno puno bolje da zagrle svog pacijenta i pokažu suosjećanje. Da mu iskreno kažu kroz smiješak: „Opusti se, sve će biti bolje“, pa čak i kada pacijent umire pred njihovim očima.

kako je lijepo
umirati
pred tvojim očima
jahati gromove
proklizavati na bridovima postojanja
upaljivati zvijezde
u kvazare
kako je lijepo
gađati mrak padalicama
slamati se nebesima
orati život i dušu
ožiljcima i solju
i smijati se
od srca
smrti
životu
kako je sve to lijepo
pred tvojim očima
tvojim
oborenim očima

I baš zato, usprkos i unatoč svemu, umjetnička duša Mara Šehovića smijala se od srca smrti i životu pred našim oborenim očima. Za razliku od brojnih sugrađana, Šeh je bio svoj, išao je svojim putem, neopterećen sistemom, društvenim i institucionalnim dogmama, suludim, besmislenim okvirima, baš onako kako žive najčišće umjetničke duše. Ponekad teško, ponekad sretno, ali uvijek čista, iskrena i neiskvarena srca. Onako kako to djeca rade.

Maro je iza sebe ostavio dvije zbirke pjesama – „Osiromašeni uran“ još za života, te mu je poslije smrti izdana zbirka pjesama pod nazivom Teška voda. U njegovom pjesničkom izričaju, koji me u brojnim aspektima podsjeća na Tina Ujevića, vidi se njegova svakodnevna egzistencijalna bitka, s kojom se nekad teško nosi, a nekad joj se smije – jer na kraju krajeva ča je život vengo šaka suza, vrića smija. Uzmimo kao primjer ovu njegovu sjajnu pjesmu, koju itekako mogu zamisliti kao školsku lektiru:

lako je imati
slavoluke obelikse
trijumfalne kapije
teško je nemati
zid plača

Ne samo da nam je iza sebe ostavio poeziju, koja nas iznova i neprekidno oduševljava, nego je komunicirao i svojim prekrasnim skulpturama. Nezaboravne su njegove kiparske izložbe u Klub mladih Orlando i Lazaretima, koje je predstavio na svoj osebujan način, nimalo opterećen ljudskim egom i njegovim lažnim sjajem.

To je bila njegova najveća vrlina i briljantna životna pobjeda, to što je pobijedio svoj lažni ja, i što mu nije bio važan. Mi ostali, iz petnih se žila trudimo zadovoljiti druge, biti što veći u njihovim očima, a Šehu to nikada nije bilo važno, iz jednostavnog razloga, jer to ni nije važno.

Svemu tome učila nas je ova velika umjetnička duša, kakvih Dubrovnik u čitavoj svojoj historiji nije imao previše, i tek sada, poslije njegove smrti vidimo koliko je njegova ostavština velika i koliko pogađa u onu pokvarenu srž naših malograđanskih života, pokušavajući ju, baš poput njegovih skulptura, preobraziti u nešto bolje, važnije i smislenije, bez uzimanja pederskih tableta koje su prazne i samo stvaraju zid plača.

A koliko je ta Šehova duša neopterećena egom, besmislenim zemaljskim natjecanjem i našim bezveznim svakodnevnim identitet sudarima, najbolje pokazuju ovi njegovi besmrtni stihovi gdje kritički propitkuje i ono što mu najbolje ide u životu. Umjetnost i poeziju.

zar je pjesnik
taj što rimu ganja
da bi raji nametnuo
sebe i ta svoja sranja

Nažalost, to je često tako – ne znamo koga imamo, sve dok ga ne izgubimo. A Maro je bio naš svjetionik, koji nam je svijetlio poruke o ljubavi, dok smo bili omamljeni ovozemaljskim prizemnim glupostima, pederskim tabletama i Žuji, izgubljeni u ego bljesku i oluji – a kada je umro pred našim oborenim očima smijući se životu i smrti, tek tada smo tužni zastali i poslušali što nam veliki dubrovački intelektualac i umjetnik ima za reći.

A on nam je nesebično i iskreno poput nevinog djeteta, upravo onako kako je radio čitava života, otkrio veliku tajnu koju znaju samo probrane duše među nama.

Ljudi ne kontaju koliko
smrt sadrži
besmrtnost

Maro Marušić

comments powered by Disqus

Popularni Članci