Prvi je to put da smo odlučili otići u Crnu Goru iza rata – bila je prva polovica prošlog desetljeća. Penjemo se starom, uskom Napoleonovom cestom s mora prema unutrašnjosti, jer kakav je to posjet Crnoj Gori ako se nećeš našopati njeguškog sira i pršuta.

Potom ulazimo u rodno selo Petra II Petrovića Njegoša i bacamo crnogorske viceve.

-Znaš li ti koliki je crnogorski rekord na 100 metara?

-30 metara.

Smijuljeći se ulazimo u neku konobu i odmah megalomanski naručujemo tri porcije pršuta i sira. U dvorištu konobe sjedi stari Crnogorac s štapom i zavijenim brkovima, kao da je upravo izašao iz najbizarnijih crnogorskih viceva. Kada smo počistili plate, pita nas kako je bilo, jer je on, ima biti, gazda ovog lokala.

-Super – odgovaramo, a on se baci na stvar skontavši da smo iz Dubrovnika po registraciji.

-Jesu vas bombardovali, ha?

Mi se u čudu pogledasmo, što li ovaj ludi Crnogorac trkelja, valjda je stari prijatelj s Alchajmerom, pa mu se sve odavno pomiješalo. Čuj ti njega, Crnogorca, govori nam da su nas borbardirali. Oni. Tko su oni? Pa ti si nas čovječe bombardirao, a ne oni, promislili smo.

-Baš su vas izbombardirali – zaključi starac nakon kratke stanke, a mi se nismo mogli suzdržati, nego smo ga pitali.

-Tko su ti koji su nas gađali?

-Pa, četnici – kratko kaže, i lijeno se, poput pravog Crnogorca, uputi na popodnevni počinak.

Nismo se htjeli s njime dalje raspravljati, pusti starog prdonju, neka govori, što mu je milo, mi ćemo oderati pršuta i sira, i sve će biti lijepo.

Tek poslije nekoliko godina, kada sam izašao iz životnog perioda zvanog mladost – a mladost nije ludost, već glupost – shvatio sam da onaj stari Crnogorac nije bio pod zapovjedništvom Alchajmera, već potpuno ubrojiv. Da, i ja sam u toj mladosti-gluposti, poput većine Hrvata, potpao pod utjecaj pojma koji ovaj svijet i život čini paklom.

Generaliziranje, to je taj pojam. Još od devedesetih, smatrao sam da su Dubrovnik napali Srbi i Crnogorci. Svi. Doslovno svi. Od Slobodana Miloševića, preko generala Veljka Kadijevića, pa sve do Žarka Paspalja i Dejana Savičevića koji je u to vrijeme – ruku bih otkinuo da nije tako – pucao sa Žarkovice po dubrovačkoj Barceloni i hrvatskom branitelju na golu Blaugrane Andoniju Zubizarreti.

Da, svi su ti Srbi i Crnogorci četnički zločinci koji su željeli uništiti i osvojiti moj grad. Međutim, nijedna stvar se u životu ne smije generalizirati, pa tako ni ova.

Dok sam ja mrzio sve Srbe i Crnogorce čitave devedesete godine, isti su ti Crnogorci u zimu 1992. – u jeku ratnih razaranja Dubrovnika i Hrvatske – izašli iz svojih domova u Cetinju i Njegušima i pokazali veća muda, nego onomad Milan predvođen Dejanom Savićevićem zvanim Il Genio protiv strašne, nepobjedive Barcelone u finalu Lige prvaka u Ateni.

Pod vodstvom Liberalnog saveza Crne Gore, tisućama Crnogoraca nije bilo lijeno, unatoč stereotipima iz viceva o njima, izaći iz svojih kuća na hladni cetinjski trg i zapjevati pjesmu, od koje se još uvijek ježim.

-Za Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče. To su bili sve četnici, Momirovi plaćenici...!

No, nije im ovo bio prvi antiratni prosvjed. Tri dana prije najvećeg napada na Dubrovnik – 3. prosinca 1991. – više od deset tisuća Crnogoraca, isto tako pod vodstvom Liberalnog saveza, prosvjedovalo je protiv agresije na Dubrovnik i Hrvatsku.

Svaka vam čast Crnogorci na hrabrosti. Trebalo je imati muda, kao Savičević u onom lobu Zubizarreti – mogli su ih Momir Bulatović i Milo Đukanović sve pohapsiti i strijeljati, ne bi nikako bilo prvi put da se s dezerterima tako postupa. A jedan od čelnika Liberalnog saveza Slavko Perović otišao je korak dalje i održao sad već antalogijski govor.

-Miloševiću, nije ti Crna Gora prćija, niti može biti zakrpa na prljavoj halijini tvoje politke – kazao je, a dok je spomenuo ime Miloševića, okupljeni su ga pozdravili žviždukom.

Ni stotinama kilometara sjeveroistočnije, u Beogradu, dio Srba nije mirovao. U Pionirskom parku održan je prosvjed protiv napada na Dubrovnik pod nazivom 'Prekinimo mržnju da prestane rat', koji su predvodili glumci Rade Šeberdžija i Mirjana Karanović pjevajući pjesmu 'Ja ne mogu protiv druga svog'. Organizirano je potpisivanje peticije protiv razaranja Dubrovnika, a među ostalim, u njihovom provođenju sudjelovali su profesori i studenti s Filozofskom fakulteta u Beogradu. Nakon skupa, prosvjednici su bili toliko hrabri da su otišli u Generalštab, pokušavajući uvjeriti vojsku u besmislenost rata.

Na skupu su isticali kako su Dubrovčani tijekom Drugog svjetskog rata pomagali Srbima u Hercegovini, te isto tako da su ih tijekom povijesti primali na području Konavala kao izbjeglice. Roker  Milan Mladenović iz skupine EKV na svojim je koncertima minutom šutnje pozivao publiku da oda počast bombardiranom Dubrovniku i njegovom stanovništvu. I drugi glazbenici iz skupina Električni orgazam i Partibrejkersi su bili protiv rata i okupljeni u inicijativu 'Manje pucaj, više tucaj'. Ivan Stambolić glavom je platio podršku mirovnom pokretu.

Iako nemaju veze s Dubrovnikom, još neki postupci odlično dokazuju činjenicu da je dio Srba i Crnogoraca bio nevjerojatno moralan i hrabar tijekom rata. Tako je rezervist Vladimir Živković odvezao tenk s bojišnice na Vukovaru sve do Beograda, gdje ga je parkirao ispred Savezne skupštine u znak prosvjeda protiv rata. General JNA na Visu Vladimir Barović, inače Crnogorac, ubio se , jer nije mogao izdati naredbu za napad na dalmatinske gradove.

Naravno, nisu ovo bili jedini primjeri – bilo ih je znatno više – ali dovoljni su da nas mogu puno toga naučiti. Nikad ne valja generalizirati, i ne samo to, već se hrabrim Srbima i Crnogorcima treba zahvaliti. Hvala vam ljudi što ste u najtežim trenucima pokazali ljudskost. Mogli ste se praviti da se ništa ne događa, da ništa ne vidite, ali vi ste djelovali ne osvrčući se na moguće posljedice.

A onima drugima, koji su sudjelovali u agresiji treba oprostiti. Rekao bi onaj stari ludonja iz Galileje: 'Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine'. Mnogi od njih nisu znali, i treba im oprostit. Čak i onima koji su znali. Samo istinsko opraštanje i razumijevanje, koliko god teško bilo, sagradit će čvršće mostove u budućnosti.

Ne budite kao Maro Marušić koji je umalo slomio pičku jadnom starcu s štapom i brkovima, samo zato jer nije znao što čini, u Njegušima, u prvoj polovici prošlog desetljeća, punih deset godina iza rata, ali i antiratnih prosvjeda na istom tom mjestu.

Maro Marušić