Živi u Dubrovniku jedna Maja koja ima 35 godina, posao, muža, dvoje djece i prosječnu hrvatsku plaću. Kao i svaka druga Maja, Ivana ili Sanja koja živi u Hrvatskoj, jedva krpi kraj s krajem, čeka 15. u mjesecu kao ozebli sunce. Nema apartmane nego radi naporan posao kod nekog privatnika, ustaje svako jutro da bi tokom mjeseca mogla kupiti hranu za svoju obitelj, zadaće svojoj djeci, higijenske uloške i sredstvo za pranje prozora. Stigla je jesen i djeci trebaju nove čizme, a trebaju i njoj, i njenom mužu pa što ne uspiju od plaće, sredit će karticom.

Maja jako voli svog muža, a i njen muž voli nju pa onda imaju spolne odnose više puta tjedno. Na vjeronauku je možda čula kako je glavni smisao braka reprodukcija, ali ne pridržava se toga pa ima spolne odnose i onda kad želi djecu, ali i onda kad više djece nije htjela jer ima dovoljno dnevnih obveza, a s druge strane nedovoljno novca za sve svoje potrebe i potrebe njene obitelji pa na još jedno dijete i ne pomišlja. Uostalom, na satovima biologije je učila, još u osnovnoj školi, da je čovjek seksualno biće i da je potreba za seksualnim odnosom visoko na listi ljudskih potreba, jednako kao što je to potreba za hranom, pićem i spavanjem. Potreba za seksualnim odnosom dodatno se pojačava kad nekoga voliš, kao što Maja voli svog muža, pa za nju to ima i emocionalnu, pa ako ćemo biti do kraja patetični, i duhovnu dimenziju, a ne samo onu tjelesnu. Ipak, Majin test za trudnoću pokazao je kako nosi treće dijete i nakon duge i teške rasprave sa samom sobom i sa svojim partnerom, Maja se odlučuje na abortus. I ovako jedva sklapa kraj s krajem i još jedno dijete si jednostavno ne može priuštiti. Maja je imala brojne dvojbe, dugo je plakala, razmišljala i donijela svoju tešku i mučnu, ali konačnu odluku.

ZAŠTO S TRANSPARENTIMA NISU POŠLI PRED ZGRADU VLADE?

Zaputila se Maja prema Općoj bolnici Dubrovnik kako bi obavila abortus. To je vjerojatno bio jedan od njenih najtežih dana u životu, jednako kao što je to s većinom žena koje se odlučuju na abortus. Vjerojatno nakon neprospavane noći i vjerojatno pod velikim stresom i tremom, pred bolnicom ugleda nekoliko vjernika koji s transparentima poručuju kako mora biti jaka i kako joj oni mogu pomoći. Na jednom od transparenata stoji broj telefona na koji se može javiti kako bi dobila pomoć, ali se pita kolike su šanse da će se s druge strane javiti osoba koja će joj davati dodatne mjesečne prihode kako bi mogla svom budućem djetetu pružiti život dostojan čovjeka ili koja će nekim čudom natjerati njenog šefa da joj smanji obim posla ili prekovremene sate jer se zbog umora vrlo često ne može dovoljno posvetiti ni djeci koju već ima. Naravno kako joj takav prizor stvara dodatni pritisak i traumu pa se nakon toga pita: 'Zašto, pobogu, nisu primjerice pred zgradom Vlade sa svojim transparentima?' Jer da ima veća primanja i da ima manje posla i više slobodnog vremena, vjerojatno se na takav čin ne bi ni odlučila.

Maja je, naravno, izmišljen lik, ali s druge strane, ona je tipičan profil Hrvatice koja se odlučuje na abortus. Prema podacima Zavoda za javno zdravstvo DNŽ, najčešća dob u kojoj žene abortiraju je od 30 do 39 godina. Osim toga, na pobačaj se češće odlučuju žene koje su već u braku, a koje imaju dvoje ili više djece, nego one koje nisu udate.

Utoliko je vrlo jednostavno zaključiti kako je riječ o ženama koje jednostavno nemaju uvjete za podizanje još jednog djeteta što svakako nije moralno, nego egzistencijalno pitanje. Zašto onda, na nijednom od transaprenata koji se mogu vidjeti ispred bolnice, ne stoji natpis koji bi uputio oštru kritiku prema Državi, Vladi ili prema poslodavcima? Navedene su samo poruke namijenjene ženama koje 'moraju biti jake', ali se onda postavlja pitanje što će biti s njima i njihovom djecom nakon tog trenutka kada odluče biti jake i roditi dijete? Tko će brinuti o njima?

NA MJESTU BOLESTI I TUGE VRŠE PRITISAK NA ŽENE

Osim logičkog pitanja oko toga zašto nitko ne proziva Državu, postavlja se logičko pitanje s kojim pravom netko ispred ustanove u koju ljudi ne idu zadovoljni i sretni, nego tužni, ožalošćeni i bolesni, može mjesec dana vršiti pritisak na žene koje su donijele svoju odluku, na koju imaju zakonska i ostala prava i ionako traumatičan događaj činiti još traumatičnijim. Na dubrovačkom području ima sasvim dovoljan broj crkvi i vjerskih zajednica u kojima se može 'moliti za spas nečije duše', ukoliko pojedinac smatra da je takvo što potrebno, jer Bog je ionako milostiv i oprostit će svakome tko se iskreno pokaje. To je ono što bi ekipa kolokvijalno nazvana 'markićevci' trebala znati.

Osim što bi 'markićevci' trebali moliti u za to predviđenim prostorijama i eventualno mahati transparentima ispred institucija na kojima u većini slučajeva leži stvarna krivnja zašto se žene odlučuju na pobačaje, trebali bi eventualno svoj argument koji glasi 'to nije prirodno' primijeniti na sve situacije. Ukoliko ne podržavaju homoseksualne odnose jer 'to nije prirodno' i ukoliko ne podržavaju abortus jer ni 'to nije prirodno', onda se ne bi trebali zalagati za predbračnu čistoću, kao ni za seksualne odnose jedino u svrhu reprodukcije jer takvo što također nije prirodno. Naime, žena je seksualno biće i ona to postaje puno prije 27. godine, kad se, prema statistikama, većina njih odlučuje na brak, barem u katoličkoj Hrvatskoj.

KONTRACEPCIJA KAO GRIJEH

'Markićevci' će reći kako je i kontracepcija grijeh, no ukoliko se u obzir uzme kako je seksualni odnos ljudska potreba i kako se sve ostalo tretira kao poremećaj, tada se može doći do zaključka kako je to još jedan u nizu nelogičnosti. Međutim, kontacepcija je u Hrvatskoj ipak nešto nedostupnija, a i nije ni osobito jeftina pa bi to eventualno bio još jedan povod mahanju transparentima ispred zgrade Sabora.

Možda bi se broj pobačaja smanjio ukoliko bi žene bile informiranije o kontracepciji, no 'markićevcima' očito ni to nije osobito važno. Jer da im je važno, tada se ne bi trudili iz petnih žila minirati uvođenje zdravstvenog odgoja koji bi djevojkama od malih nogu vrlo vjerojatno usadio zdrave poglede na seksualnost i na svoje tijelo i vrijednosti kako abortus ne treba koristiti kako kontracepcijsko sredstvo, ali ostale slobodno mogu kako do abortusa ne bi ni došlo. Kako je takvo što uistinu potrebno svjedoči broj maloljetničkih trudnoća, ali i pitanja koja mladi postavljaju u tinejdžerskim časopisima i kojima se gotovo svakodnevno smijemo kad ih netko postavi na društvene mreže, a zapravo su u svojoj srži žalosna.

FILOZOFIRAJU MAŠUĆI SA ZLATNIM KRIŽEVIMA

Možda Maja ne bi abortirala da je imala dovoljno novca da bi prehranila svoju obitelj. Možda Ivana ne bi abortirala da je u školi imala zdravstveni odgoj gdje bi naučila da žena može ostati trudna čak i ako joj je to prvi seksualni odnos. Možda Sanja ne bi abortirala da na seminaru prije braka njen suprug nije usvojio mišljenje kako je kontracepcija grijeh. Jer lako je moralizirati iza zatvorenih vrata, gdje su križevi i oltari optočeni u zlato. U zemlji u kojoj je i sama riječ 'seks' tabu, a žena vrlo često primorana donositi odluke koje možda u pravednijem i boljem društvu ne bi morala.

Mara živi u Dubrovniku. Mara ima 25 godina. Mara ima dečka, ali živi u predbračnoj čistoći sve do njihovog vjenčanja. Sa svojim budućim suprugom će imati spolni odnos samo onda kada želi imati djecu i neće koristiti kontracepciju jer je kontracepcija grijeh. Mara je tipičan profil Dubrovkinje kakav zagovaraju 'markićevci' i obzirom na sve navedeno, vjerojatno nikada neće doći u situaciju da uopće pomisli na abortus. Mara guši svoje ljudske potrebe i svoju seksualnost. Dragi 'markićevci', je li takvo što prirodno?