PRIČA O MOKOŠICI Ona je gadna, ružna, divlja, i baš zato je volimo

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Petar Ipšić
Nova Mokošica je centar teatra apsurda

Život je patnja! Mnogi veliki duhovni učitelji i filozofi, od Siddharthe Gautame pa do Alberta Camusa objašnjavali su da je život patnja, i kako se protiv nje treba boriti. Čitavo Siddharthino učenje, nakon što je postao Buda, može stati u jednu rečenicu – put do okončanja patnje.

Camus je bio još depresivniji. On ide toliko daleko da se pita treba li čovjek zbog besmislenosti života počiniti samoubojstvo? Međutim, u odgovoru koji daje nije toliko radikalan. Koliko god život bio apsurdan, Camus kaže da „ta bolna borba u kojoj smo svi primorani sudjelovati je jedino za što znamo i zato nemamo drugog izbora“, odnosno on tvrdi da treba živjeti patnji usprkos, ili bolje rečeno, u inat.

Veliko je pitanje kakvi bi bili stavovi francuskog filozofa apsurda da se rodio kojih tisuću i pol kilometara istočnije, u Novoj Mokošici, i bi li se u tom slučaju olako riješio samoubojstva kao rješenja patnje i besmislenosti života?

Mokošica je, naime – iako nema kazalište – svjetski centar teatra apsurda. Još otkako je bezgrešno, duhom arhitektonskim začeta u prostornom planu Dubrovnika, istaknula se kao važno središte apsurda na svjetskoj egzistencijalnoj mapi. Iako na seizmološki trusnom području arhitekti se nisu previše zamarali činjenicom da bi jedan jači potres, čitavu Novu Mokošicu sa svim njenim neboderima, strovalio u rijeku. Kakav apsurd.

Također nitko od projektanata nije previše gledao u budućnost – pa nisu oni vidovnjaci  - i tako je Mokošica zauvijek ostala bez dovoljnog broja parkirnih mjesta, trgovina, kulturnih sadržaja, igrališta za djecu, tržnice i svega ostalog što jedan veliki kvart čini kvalitetnim za život. Napravljen je veliki kvart bez osnovnih sredstava za život i to na mjestu čija je priroda zaštićena. Kakav apsurd.

Ogromne zgrade koje su niknule bile su sve samo ne lijepe i kvalitetno napravljene, pa je Mokošica, kao prvi kvart na svijetu, ponudila svojim stanovnicima teatar apsurda uživo, gdje su, zbog loše izolacije, svaki dan na programu najluđe moguće premijere -  stanar trećeg kata, koji je upravo jedinicom došao s posla zapakiran u autobusnu neklimatiziranu konzervu s drugim oznojenim i smrdljivim sardinama - čuje susjede sa četvrtog kako stenju seksajući se, dok ih prati žestoki ritam Sepulture onog dugokosog tinejdžera metalca s drugog kata, a muž s petog kata jebe kurvu gospu svojoj ženi, jer mu je zaboravila posoliti tikvice.

Gledajući svakodnevno takve i slične premijere teatra apsurda, teško je pojmiti da je Mokošica kvart najbogatijeg grada u Hrvatskoj gdje svake godine hrle milijuni turista i eura. Ali to je još samo jedan apsurd u nizu Mokošice – iako je zvanično dio Dubrovnika, štoviše njegov najnaseljeniji kvart, niti vidi turiste, niti vidi eure.

Ljudi koji tamo žive najsiromašniji su u čitavom Biseru Jadrana. Njihove nekretnine i najam njihovih apartmana manje vrijedi nego u bilo kojem drugom dubrovačkom kvartu, uključujući Nuncijatu, a kada još znamo da su stanove za vrijeme bivše Jugoslavije tamo dobivale radničke obitelji koje su u Dubrovnik došle trbuhom za kruhom, bez nekih nasljedstva i imetaka, jasno je da mokoška djeca nemaju neku pretjerano optimističku budućnost.

-Eh, što bi da nam je dosadno? – to je legendarni mokoški grafit koji je godinama najbolje opisivao perspektivu mladosti Mokošice.

Međutim, ako dublje shvatimo tog legendarnog anonimnog pjesnika, dokučit ćemo da iza dosadne bez perspektivne svakodnevnice stoji pozitivan stav i neuništivi duh mokoškog filozofa egzistencijalizma.

Iako im je život pun patnje, oni će vedro živjeti nevoljama u inat, baš kako to radi onaj ludi Sizif u esejima Camusa.

Pa će tako, kaže legendarna priča, prestati čekati gradske oce da im saniraju malonogometni teren na kojem su im puknule bare, te će srediti 'tamića', skoknuti do Pomorske škole i od tamo ukrasti nogometne golove.

Legendarna je i priča o Mokošaninu koji je često znao reći „Eh da barem imam sto i tri i pol kune“

-Zašto baš sto i tri i pol kune? – pitali bi ga.

-Sto da se puknem pizom trave, i da poslije za tri i pol kune popijem Kaltenberg!

Kad smo već kod pive, valja kazati da je davno u Mokošici postojala Ulica čepova, kako su je u žargonu prozvali. Nalazila se nedaleko jednog mini marketa gdje se piva pila po cijele dane i noći, priča kaže da bi vlasnik pivopijama znao ostaviti ključeve butige, pa bi oni pili čak i kada se trgovina zatvori, a koliko bi se popilo najbolje bi mogli posvjedočiti mravi, koji su od čepova gradili potporne zidove svojih mravinjaka.

Zanimljivo da ni policija godinama nije previše zalazila u mokošku favelu, kao ni druge institucije. No, jednog dana, pričalo se po Mokošici, pauk je naumio uzeti koju kintu od nepropisno parkiranih auta – a više-manje u Mokošici su svi nepropisno parkirani, jer su oni bezgrešni arhitekti u svojim vidovnjačkim projekcijama parking smatrali nebitnim  - i nedugo nakon što se postavio za podignuti vozilo, pauk je kamenovan i morali su pobjeći. Kada je sljedeći put u Mokošicu dolazio uzeti harač siromašnim stanovnicima, pauk je bio u teškoj pratnji policije.

Zanimljive su i priče s livade ispod vrtića. Tamo bi ekipa znala popiti koju i u skladu s filozofijom mokoškog apsurda – eh, što bi da nam je dosadno – poredala bi se poviše ravnice po kojoj gaseri jurcaju, te bi blicala foto-aparatima zajebavajući vozače kao da je riječ o policijskoj kontroli.

Vrhunac mokoške zajebancije i življenja patnji u inat izveli su - a tko će drugi – nego pripadnici Torcide Mokošica. O njihovom legendarnom pothvatu krađe kuhara ispred Macole, čak su snimani i TV prilozi. Što bi oni da im je dosadno na gostovanjima Hajduka?

Iako u ovom djeliću nabrojenih legendarnih situacija (kojih je naravno znatno više) ima i devijantnih ponašanja, koja nisu preporučljiva vlastitoj djeci, kako zamjeriti akterima? Kako ih kritizirati kada nikad nisu imali mogućnost treniranja nekog sporta u Mokošici, nisu imali dovoljno malonogometnih i košarkaških terena i kulturnih sadržaja, tržnicu, knjižnice i sve drugo? Poslijeratno razdoblje u razorenoj i opljačkanoj Mokošici posebno je bilo teško i siromašno, pa ne čudi da su stanovnici srušili stablo i onesposobili ulazak u naselje kada je Gotovina uhićen.

Mokošica je i dan danas, dvadeset i kusur godina od rata, ružna i divlja, ali nesalomljivog duha, i ne mogu joj ništa ni najveće životne poteškoće i patnje. Camus, da se rodio u Mokošici, bio bi ponosan na njenu ulogu u teatru apsurda i filozofiji egzistencije i sigurno joj ne bi preporučio samoubojstvo.

Ona je dubrovački uljez bez turista i eura, bez vaterpolskih momčadi u Divljoj ligi i vaterpolista u Juga, dubrovačka favela zaboravljena od sviju, bez kupališta i fensi kafića, bez restorana i parkirnih mjesta, bez trgovina, kazališta, šetnica, ribarnice, bazena, bez dovoljnog broja parkirališta za invalide i rampi za njihov nesmetani prolazak (o trotoarima koji na brojnim mjestima ne postoje, da i ne govorimo)…

-Eh što bi da sve to imamo, bilo bi nam dosadno – eto tako zamišljam neki novi grafit anonimnog mokošičkog umjetnika bez svijetle budućnosti, ali s veselom, zajebantskom sadašnjošću.

I zaista, da Mokošica nije takva kakva jest, ne bi imala ludi pozitivni duh, ponekad sluđen depresijom, ali odmah potom spreman na akciju i kreaciju, na uživanje u sitnicama, na običnom svakodnevnom trenutku – i baš zato je volimo.

Jer živi život patnjama u inat!

Popularni Članci