'RADIJE ĆU SUZAMA LIJEPITI TAPETE' Dubrovkinje ne bi trebale izgledati kao Sandra Azija pardon Afrika

Autor: Toni Volarić Autori fotografija: screenshot, YouTube
Naime, problem nastaje kad cure, djevojke, majke, žene, bake i ljubavnice žele izgledati kao te pevaljke. I izgledaju. Neke.

Super mi je ona pjesma od Bekute”. “Da?”, nisam imao pojma o čemu žena na kavi u “Culta” govori. Našli smo se poslovno, nešto oko smještaja ljudi koje ugošćujemo u Dubrovniku. Prva asocijacija na to ime bila mi je krema Bekutan, kojom su nekad mazali bebine guze. I onda, uvijek isti trik, kad ne znaš o čemu sugovornik priča, izvališ: “Al’ ima ona još pjesama…” “Da, slušala sam ju dosta, super mi je.” Gledam u tu ženu, zgodna, profesionalno visoko pozicionirana, simpatična. A priča o temi o kojoj pojma nemam. Kao da dolazi iz svijeta s kojim moj nikada nije bio u doticaju. Na Faceu sve češće ugledam linkove s Youtubea s nekom Radom Manojlović i sličnim romantičnim ženstvenim imenima. Onda shvatim da ulicama najljepšeg grada na svijetu i ostalih hrvatskih gradova šetaju Radine obožavateljice, barem kad je stil odijevanja u pitanju. Tko su ti ljudi, kakva je to glazba i zašto to zgodne i školovane cure i dečki u Hrvatskoj slušaju?


Priznajem, mozak mi na spomen cajkaške glazbe šalje koži uputu da se naježi, ponekad taj signal otputuje i do želuca pa mi nije baš najbolje. Ali, ne možeš ljude osuđivati zbog glazbenog ili nekog drugog ukusa. Nju veseli Bekuta, tko god to bio. I Sandra Azija, sorry, Afrika. Imaju cure i dečki pravo vlastiti život ispuniti svime što ih veseli. Ali zašto ih takav melos, takve karnevalske spodobe, među kojima ima uplakanih udovica pravih ratnih zločinaca koje očajno loše pjevaju, veseli? Dosta sam se u životu bavio glazbom, prilično ozbiljno i u nekoliko sam navrata u različitim društvima raspravljao o tom fenomenu. Većina će vam psihologa, skladatelja i sociologa reći slično. U teškoj gospodarskoj situaciji, neizvjesnoj budućnosti, nepravednoj borbi za opstanak u hrvatskoj verziji kapitalizma, ljudi se boje. Da, u strahu su. Vide da je dobar dio prvobitne akumulacije kapitala obavljen nepravedno i kako se sada sve glasnije govori, kriminalno. Podijelili stranački prvaci s rukom na srcu rođacima i prijateljima sve što je vrijedilo. Ili barem većinu toga. Dečki i cure s početka priće osjećaju se malenima kad vide kako su neki dokazano krađom zgrnuli milijune, kad vide kako im većina političara prodaje maglu i sjeti ih se samo par dana prije izbora. Kad dožive da ih policajac kažnjava jer su prešli cestu pola metra od zebre, a neki debeli macani obrijanih glava jure BMW-ima dvostruko brže od ograničenja i parkiraju gdje hoće.
A i riječi tih pjesama pisane su za sve njih, obespravljene, ostavljene, razočarane. Jer, ili je u pjesmi njega ona ostavila i sad s drugim uživa, a on još sanja njezine usne i sve ostalo, ili nije u životu uspio, siromah je od rođenja, pa umjesto da radi i bori se, pjeva kako je to kleta sudbina kojoj se pobjeći ne može. Tješi se čovjek što nije uspio. I ne pomišlja radom, voljom i trudom situaciju promijeniti. Riječi tih pjesama doživljava kao da je tekstopisac u dugoj zimskoj noći, uz petrolejku, baš njegov život opisivao. Dakle, linija manjeg otpora, zapravo. Što ljudima i ne treba zamjeriti. Pa nitko nije superman, osim samog Supermana. Imaš pravo biti slab i prepustiti se žalovanju. Ritam je jako važan čimbenik u popularnosti te glazbe, onaj koji tjera krv brže. Onaj koji “žrtvi” daje osjećaj da lebdi, koji joj, bez obzira na to što je možda pravi antitalent za pokret i ples, daje osjećaj da prati, da mu bubanj ili ritam mašina pogađaju ritam otkucaja srca. Srca koje pati. Za njom. Ili njim. I ne želi drugog. E, tu se Bekutan i Azija dobro uklapaju.


Jako je važan čimbenik i navodna opće društvena neprihvatljivost tog melosa. Posebno u gradovima, većina će vam ljudi reći da im je to nešto prljavo, nisko i odbojno i daleko je od naše kulturne, pa i glazbene tradicije. I je. Ali je baš zato mnogima, posebno mlađima, zanimljivo. Kao droga, kao prevara, nešto sakriveno i tajno, nešto nedopušteno i sexy. Kažu mi neki koji često posjećuju takva mjesta da se ondje može sresti mnoge poznate menadžere, direktore većih ili manjih poduzeća, pomoćnike ministara, manekenke i ostale, koji si mogu priuštiti izbor gdje će se i kako zabaviti. Pa izaberu, namažu se Bekutanom, podignu ruke, neke i noge u zrak i kao u nekom kolektivnom transu zabranjene sekte, grle se i skaču po stolovima. Sve u stilu, samo se mi dobro razumijemo, oni koji preziru nas i Aziju ne znaju kakvu slobodu i neobuzdanu zabavu zalivenu niskim strastima, skupim pićima i tjelesnim izlučevinama, propuštaju.


Ali, naravno da ima ali. Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama, kontaktirajte svog liječnika ili ljekarnika. Naime, problem nastaje kad cure, djevojke, majke, žene, bake i ljubavnice žele izgledati kao te pevaljke. I izgledaju. Neke. E, to je već problemčić. Azije i Bekutani prema ženi koju ćete na pauzi za ručak usput sresti u npr. Gružu, nisu niti freske. Mogu im eventualno otić u DM po kremu i ostavit ju pred vratima naše Dubrovkinje, da ju ne mora gledati i kvarit si raspoloženje. E, pa zašto bi onda naša cura izgledala kao gore spomenute? A neke koje srećemo po gradu izgledaju. Hvala Bogu, većina još uvijek ne. Da, samo za informaciju, onom s početka koja sluša Bekutu, nisam se namazao. Sorry. Radije ću suzama lepiti tapete…

Toni Volarić

Popularni Članci