Prvi vjesnici nove turističke sezone nisu ni kruzeri, ni prvi hotelski gosti. Prvi vjesnik turističke sezone je kad neki nacionalni medij objavi račun iz nekog dubrovačkog luksuznog ugostiteljskog objekta, nad čime se cijela Hrvatska počne zgražati. Dubrovnik na temelju takvih tekstova i računa svake godine dobiva etiketu razvikanog i izrazito skupog turističkog središta. 

Ove godine takvo što je poprimilo nezapamćene razmjere, a tekstovi i fotografije redovno su popraćeni negativnim komentarima građana iz cijele Hrvatske koji tvrde kako 'oni gladuju dok se u Dubrovnik ulaže i dok se Grad razvija'. I čini se kako cijelu priču razumiju samo Dubrovčani ili barem oni koji su proputovali dio svijeta i cijene usporedili s onima koje se mogu vidjeti u Dubrovniku. 

Dubrovnik se razvija, a ostali gladuju, kažu oni, ne znajući valjda da se Dubrovniku ništa nije dalo, a da se nije barem trostruko vratilo u državni Proračun. Od onoga što je Dubrovnik stekao kroz povijest, a to su zidine, prirodne ljepote i kulturna baština, a ne što mu je Država dala, puni se državni Proračun iz kojeg se isplaćuju plaće, mirovine, doplatci i različiti dodaci svim stanovnicima Republike Hrvatske. Prema podacima HNB-a, Hrvatska je prošle godine od turizma uprihodovala 7,4 milijarde eura, a veliku ulogu u navedenom prihodovanju odigrao je i Dubrovnik. 

Još jedan dokaz kako od Dubrovnika korist imaju i ostali Hrvati jest činjenica kako u njega stiže više radne snage no što je stopa nezaposlenosti. Neki od njih dolaze raditi tokom sezone, a svakako ima i onih koji ostaju tokom cijele godine, dio njih zapošljavajući se kod nekoga, dok dio otvara svoje vlastite obrte.

Dvije su to glavne stavke koje pobijaju komentare o tome kako se 'u Dubrovnik ulaže, dok ostatak Hrvatske gladuje'. Naime, ostatak Hrvatske ima itekakvu korist od Dubrovnika dok Dubrovnik, ruku na srce, uspjeva zbog sebe samog, a ne državnih ulaganja. 

Svi oni koji su barem jednom prošetali po Gradu i zavirili u njegove ulice te pogledali u nekoliko cjenika, mogli su vidjeti kako će na Stradunu na nekim mjestima platiti cijenu kave od 15, 20 kuna, a ponegdje i 40 kuna, što je i dalje niža cijena no što ćete to platiti na glavnim trgovima i ulicama destinacija kojima Dubrovnik može slobodno stati uz bok. Možda u luksuznom dubrovačkom restoranu koji poslužuje vrunska jela i kojeg je posjećivala ili posjećuje svjetska elita, od pape Ivana Pavla II. do Eve Longorie će račun iznositi više stotina kuna, no svakako unutar povijesne jezgre, a i oko nje, mogu se pronaći jela za svačiji džep. Sjedeći u takvim restoranima, dvoje ljudi se za 150 kuna, s pogledom na zidine ili kulturne znamenitosti, mogu itekako najesti. Isto tako, u Dubrovniku se samo pet metara od Straduna može popiti kava za 10 kuna, što je povoljnije nego u nekim mjestima koje nemaju posebnu kulturnu ni turističku vrijednost. Za takvo što ćete u svjetskim turističkim destinacijama ipak izdvojiti nešto veću svotu novca.

Govoreći o cijenama karata za znamenitosti u Dubrovniku, godinama se vodila bitka između Grada Dubrovnika i DPDS-a oko cijene ulaznice za zidine. Društvo je tako smatralo kako je cijena od 120 kuna za zidine previsoka, no dogovor je ipak postignut te će navedena cijena vrijediti od sljedeće godine. Za usporedbu, gradonačelnik Andro Vlahušić na službenoj je Facebook stranici objavio koliko se to naplaćuje ulaz u Petru, stari grad na području današnjeg Jordana.

'Evo kako se cijeni sebe. Dnevna ulaznica u Petru stoji 90 JD-a. Jedan jordanski dinar je 1.25 eura ili 9.4 kune, što znači da ulaz naplaćuju 850 kuna. Cijena za žičaru je 108 kuna! Nijedna naša znamenitost, ni zidine, ni muzeji, ni rezervat Lokrum nemaju veće cijenu ulaznice od žičare. Pitam vas trebaju li? Moj odgovor znate. Vinjeta za iskrcavanje gostiju od 12.000 kuna godišnje, koju predlažu agencije i određeni vijećnici, iznosi otprilike 1 kunu po prevezenom gostu koji stvara gužvu. Jesmo li na to spremni pristati? Koliko onda cijenimo samo sebe? Pogledajte malo cijene za Petru,' napisao je.

Neki će kazati kako je Petra ipak grad bez ljudi i kako se stoga ne može uspoređivati s dubrovačkim zidinama. No, ima još primjera. Tako ćete ulaz na prazan nogometni stadion San Siro platiti 22 eura, stadion koji je podignut u kratkom vremenu te se nikako ne može usporediti s kulturnom baštinom koju posjeduje Dubrovnik. Ukoliko se želite uspeti na vrh Eiffelovog tornja, takvo što ćete platiti 15,50 eura te nerijetko čekati satima. Iako simbol Pariza, Eiffelov toranj je, za usporedbu s dubrovačkim zidinama, ipak umjetna konstrukcija nastala u 19. stoljeću. Slično se može kazati i za 'Londonsko oko' gdje ćete ulaz platiti vrtoglavih 19,10 funti.

Ukoliko bilo tko misli kako bi ulaz na stoljetne zidine trebao biti povoljniji no što je to slučaj sa željeznim konstrukcijama nastalima u novije doba, tada zbilja ne zna vrijednost svega onog što smo naslijedili od svojih predaka i što bismo trebali cijeniti i poštovati.