Tisuće školaraca ovog tjedna ponovo je otišlo u rat. Naoružani teškom vojničkom opremom na leđima i debelim Bertama, pardon debelim knjigama, odlaze nanovo u školske rovove gdje će ih profesori bombardirati biološkim, kemijskim i svim drugim predmetima koje moraju svladati prije nego potpišu Versajski mir na maturi.

Mnogi školarci u tom nesmiljenom ratu dobiju PTSP, i umjesto da nakon pročitanih tisuću knjiga iz lektire, oni nastave uživati u književnosti, događa se obrnuti proces – knjigu mogu vidjeti samo na lomači, a najbolji film im postaje Spaliti nakon čitanja.

Pošto je Dubrovački dnevnik tolerantan i mrzi svaki oblik rata – pa tako i bombardiranja besmislenim znanjem na prvim linijama školskih ploča – danas vam donosimo našu reformu školstva na primjeru gimnazije, odnosno promjene koje bi trebalo poduzeti kako bi se školarci rasteretili gluparija koje uče, a da s druge strane usvoje prave vrijednosti.

HRVATSKI JEZIK

Jedna od prvih knjiga s kojom se srednjoškolci susreću u lektiri je Homerova Ilijada, pisana arhaičnim i izumrlim jezikom kojeg ni mamuti ne bi razumjeli. Nakon što učenik uspije pročitati Ilijadu u nekoliko mjeseci, isti dan se upiše u odred Hitlerjugenda za spaljivanje knjiga – eto koliku mu je traumu ostavila grčka ostavština.

Lako da je to jedina knjiga takve vrste – poslije dolaze Ana Karenjina i slične na hiljadu strana gdje stari, dobri Tolstoj na prvih čerdeset strana djetetu Twittera opisuje kako izgledaju ljubičaste zavjese u 19. stoljeću, a ovaj je naviknuo da se na društvenim mrežama sve tajne svijeta mogu kazati u manje od četiri riječi.

Zamišljam tu zbunjenu facu dok prolazi tisuće strana ruske stepe razmišljajući nije li Tolstoj mogao napisati roman ovako: Ana Karenjina, Kurnikova, kako li se već zove ta zgodna Ruskinja, je nesposobna tenisačica bez osvojenog WTA turnira, koja voli muškiće i odlazi od muža s Enriqueom Iglesiasom Vronjskim. Kraj priče.

Umjesto da se djeci da literatura koja će im razviti ljubav prema čitanju, u srednjoj školi se sve poduzme kako bi djeca zamrzila čitanje.

LATINSKI JEZIK

Mučiš se učiti jezik koji nitko na svijetu, osim Ćira Blaževića, ne govori. Može li veći apsurd?

GRČKI JEZIK

Mučiš se učiti jezik, a kad ga naučiš, ponosno odeš u Grčku da se malo pokažeš s znanjem, ali, gle čuda, Grci te ne razumiju, jer to nije grčki, već starogrčki, i nitko ga na svijetu ne govori. Osim Ćira Blaževića.

GLAZBENI

Umjesto da se u školama uči umjetnost Pink Floyda i Radioheada što je blisko i zanimljivo učenicima, ne, tamo se mora nabiflati je li Beethoven napisao petnaestu simfoniju u c-molu, ili Koncert za klavir i orkestar br. 4 u d-duru.

Zvuči kao neki riblji meni. Imaš brojeve i imaš mola. Valjda broj znači koliko eura košta mol. Simfonija mola na gradele – devet eura. Što taj ludi Beethoven nije normalnim imenima nazvao te svoje skladbe? Recimo – Bižuterija. Ili Romanzu za violinu i orkestar br. 5 u F-kijerni je mogao nazvati – Ostala si uvijek ista.

LIKOVNI

Zna li itko zašto se to uči u školama? Dijete koje zna crtat, zna crtat, a ono koje ne zna, nikad neće naučit. Naravno, nije kod slikarstva sve u crtanju, nešto je i u gledanju. Ali za poći gledati vrhunske slike Dalija u Kataloniju, trebaš imat novca, a učenje likovnog ti to sigurno neće omogućit.

POVIJEST

Sedmogodišnji, stogodišnji, nogometni, proljetni, jesenjski, prvi, drugi, treći svjetski, balkanski, križarski, konkvistadorski, indijanski, građanski, HAŠK, Dinamo Zagreb, Croatia, civilni, punski, grčko-perzijski, avarski, hunski, mongolski, gotski, vandalski, Asterix, Obelix, Gali, Boutros-Boutros Ghali, korejski, anglo-saski, vikinški, turski, otomanski, kauč-surferski, saracenski, hladni, topli rat, brat, pederi, homoseksualci, židovi, crnci, Kinezi, Arapi, Pakistan, Afganistan, Turkmenistan, Kazahstan, Tadžikistan, Uzbekistan, stan, kuća, nekretnina, međa, tamo neđe iza velje međe, kolonijalni, indijski, afrički..., a u pičku materinu, tko tu koga, kada i zbog čega?

Tko bi sve ove ratove naučio i stavio ih u normalan povijesno-vremenski kontekst? Od silnih ratova, učeniku se zavrti u glavi, i jedino što iz povijesti nauči je da je rat najveća kulturna tradicija i ostavština čovječanstva, jer zašto bi se inače toliko učilo o nečemu lošem i zašto bi se rat svako nekoliko mjeseci iznova vodio, ako to nije dobro?

ZEMLJOPIS

Profesor zemljopisa muči učenika da na karti nađe Boru-boru, Uskršnje otoke, Haiti, Tahiti, Pivu-piti, a što će njemu to znanje, kad je siromašan i nikad nije bio na Mljetu, a kamoli će ikad vidjet oceanski atol.

FIZIKA

Ova grana znanosti svakim danom sve se više razvija i došla je do zaključka da materija uopće ne postoji, kao ni prostor, ni vrijeme, ni vi, ni ja, jer sve je - da maksimalno pojednostavimo - u biti samo energija koja se ukazuje kao atom.

Ali naša djeca u školama uče o materiji, vremenu i prostoru, kao nečemu apsolutnom, iako je to učenje vrijeme odavno pregazilo. Ali čekaj, kako je vrijeme to pregazilo, kad vrijeme ne postoji kao takvo, kako ga mi doživljavamo, već se sve događa u sadašnjosti?

Jegiga, vrijeme kvantne fizike i fizike koja djeca uče u školama bitno se razlikuje. Ali nema veze, zašto djeca još malo ne bi bila opterećena tim zaostalim znanjem?

VJERONAUK

Ovaj izborni predmet je sjajan temelj za podizanje zidova kod učenika. Nisi ni zakoračio u život, a već ti nameću podjele: Mi i Oni. Mi katolici idemo u raj, a svi Oni u pakao, jer je Isus Krist umro za Nas, ali ne i za Njih.

Umjesto da se u obaveznom predmetu (nazovimo ga Duhovnost) zajedno, uz meditaciju, uče važne misli Isusa, Muhameda, Lao Tsea, Bude i svih ostalih velikih osoba  – jer svi oni govore jedno te isto – u školama se odmah vrši podjela. Dio učenika uopće ne ide na vjeronauk, a oni koji tamo idu, uče samo biblijske zapise ostajući uskraćeni za velike misli i ideje isto tako velikih ljudi kao što je bio Isus. Ali Crkva bi vas prije besplatno pokopala, nego dopustila Isusu i Budi da se druže na satu Duhovnosti u dubrovačkoj gimnaziji.

INFORMATIKA

Ovaj predmet je kraljica apsurda školskog sustava. Danas kada je sve informatika - kada se moraš ulogirati u zakonitu ženu da je ne bi spamovao vođenjem ljubavi, kada moraš downlodirati odjeću i obuću prije spavanja, kada ti pop-up reklama blagosljiva kuću za Božić – djeca u gimnazijama uče informatiku samo u prvom srednje. Ej, ponovimo još jednom – samo u prvom srednje.

Umjesto da se izbace svi ti besmisleni predmeti poput zemljopisa i jezika koje nitko, osim Ćira, ne govori, i uvede svakodnevni četverostruki sat informatike, ona je zadnja rupa na svirali Beethovenove riblje simfonije.

Što li ta djeca samo uče na toj informatici, da mi je znat? Kako očistiti kacavitom glavu Komodoru 64 i ubaciti disketu u Amigu?

EPILOG

Poanta priče je da su djeca preopterećena besmislenim gradivom. Umjesto da im se razvija kritičko mišljenje i vještine koje bi im mogle biti korisne u životu, oni vrijeme gube na Stogodišnje ratove i pronalaženje vulkana po svijetu.

Ako ih naučiš kritički razmišljati i usadiš im ljubav za etikom i umjetnošću, lako će oni sami kasnije gledati dokumentarce o zemljama i ratovima na National Geographicu. Mnogi učenici, koji su u srednjoj školi mrzili razne predmete, kasnije ih zavole.

Zato ih ne treba opterećivat pregrštom informacija dok su mladi, već im prikazati važne životne vještine na zanimljiv način – naučiti ih ljubavi prema drugom i drugačijem, besmislenosti rata, zaštiti okoliša...

Siguran sam, da im se primjerice iz fizike, samo pusti serija Cosmos – Odiseja u prostorvremenu, da bi svi zavoljeli taj predmet. Ovako ga mrze. Razlika je samo u zanimljivosti prezentacije.

Ali bolje da umre kozmos, nego običaji.

Maro Marušić