Mnogi učenici iz gimnazije, uključujući i mene, odlaze iz zgrade Austro-Ugarske gotovo bez ikakvog znanja. Da nema legendarne profesorice latinskog Jadranke Bagarić, ne bismo znali ništa (da se razumijemo, nisu profesori krivi, već sustav) – bili bismo tabule rase. No, Bagarićka nas je naučila mitsku latinsku poslovicu, koju do kraja života nećemo zaboraviti – Penis bonus, pax in domus – što bi u prijevodu značilo dobar pišo, mir u kući.

Ne znam je li draga Jadranka predavala gradonačelniku Andru Vlahušiću, ali čini se da i on vrlo dobro zna tu poslovicu, doduše u nešto izmijenjenom izdanju – Proračun bonus, pax in gradska vijećnica.

Da bi proračun bio dobar, što znači donio mir u vijećnici, Vlahušić je radio mnoge ustupke oporbi. Na kraju, svi su se tijekom sjednice lijepo smijali, dogovarali, razgovarali, uostalom Vlahušiću, Frankoviću, Kristiću i Vićanu najvažnije su, dobro znamo što -  fotelje. Prolaskom proračuna, fotelje su sljedeće dvije godine, više-manje, svi dobili i sad idemo dalje.

Da su im fotelje najvažnije najbolje se vidjelo prilikom izglasavanja, točnije neizglasavanja točke o sufinanciranju osiguranja predstave Elementarne čestice s 650 tisuća kuna kada su svi bili jednoglasni. Znamo svi kako je počeo taj problem – župan Nikola Dobroslavić započeo ga je, a u gradskoj vijećnici najglasnija u izbacivanju predstave s repertoara Ljetnih igara bila je Sanja Putica. Kad se slučaj otvorio, Vlahušić je podržavao izvođenje predstave i pomoćnicu intendanta za dramski program Mani Gotovac, da bi na kraju prevario jadnu ženu sa stajalištima Sanje Putice.

Naravno, Vlahušić nije protiv održavanja predstave kao HDZ, već se samo dogovorio sa Sanjom Puticom i ostalim HDZ-ovcima da Grad Dubrovnik neće sufinancirati osiguranje, čija je cijena nakon istupa Dobroslavića znatno skočila. Međutim, osiguranje nekog događaja je sastavni dio tog događaja. Zamislimo da primjerice Grad Dubrovnik neće sufinancirati sigurnost prilikom posjeta njemačke kancelarke, ili da u gradskoj vijećnici nema osiguranja prilikom važnih događaja. Svatko bi mogao ući i raditi što ga je volja.

Zamislimo na trenutak, iako je to nemoguće, da je Dubrovnik dobio domaćinstvo Olimpijskih igara. Svi znamo da teroristi najviše vole takve, svjetski praćene događaje. Bi li i u tom slučaju Nikola Dobroslavić zatražio sigurnosnu provjeru, Putica ga podržala, a Vlahušić mrtav-hladan odbio sufinanciranje osiguranja najboljih svjetskih sportaša?

E pa izvođenje Houllebecqa u Dubrovniku je upravo takav, svjetski događaj. Starije generacije pamte kako su za vrijeme Jugoslavije na Ljetnim igrama, Hamleta igrali holivudski glumci Rade Šerbedžija i 'Posljednji Mohikanac' Daniel Day Lewis, a da su festival pohodili najbolji pisci tog vremena poput Eugenea Ionesca, dok su u muzičkom djelu nastupale najveće svjetske zvijezde kao što je Ravi Shankar.

Od rata, pa naovamo, Dubrovačke ljetne igre postale su dosadna, zatvorena manifestacija gdje glumci ljetuju u Dubrovniku i uzimaju honorare za milijun puta izvođene Marina Držića i Williama Shakespearea (svaka njima čast, ali promjena je dobrodošla).

Prije par godina, nova ekipa Ljetnih igara počela je stvari mijenjati nabolje, posebno u dramskom programu. Mani Gotovac je odradila puno posla, i u grad je počela ponovo dovoditi etablirana hrvatska, ali i svjetska imena moderne književnosti.

Vrhunac je trebao nastupiti ove godine s izvođenjem Elementarnih čestica. Houllebecq je, uz Jonathana Franzena, vjerojatno najbolji pisac 21. stoljeća i bez obzira što u privatnom životu govori razne gluposti (i Mani Gotovac govori gluparije, poput slučaja Edite Majić, ali ne treba miješati umjetnost s privatnim istupima), trenutno je ponajveći svjetski umjetnik na području književnosti.

Predstave poput Elementarnih čestica s titlovima na engleskom trebale bi biti glavne na Igrama – pa pobogu ne igraju se valjda samo zbog Dubrovčana, gdje su tu stranci? – i tek što je dramski program krenuo u tom, pravom smjeru, miniran je sa svih strana. Umjetnik Slaven Tolj, inače blizak Srđevcima, rekao je da se Igre bez Elementarnih čestica ni ne trebaju održati. I bio je u pravu. Gradsko vijeće, poput Poncija Pilata, pere ruke i govori evo vam 8 milijuna kuna, ali nećemo vam platiti nužno osiguranje koje je zakuhao Dobroslavić. Ne treba onda ni tih 8 milijuna, jer ovogodišnje Igre bez Elemenetarnih čestica su kao grčka salata bez sira.

Predstave poput Elementarnih čestica propitkuju gdje se danas nalazi čovjek 21. stoljeća, i to bi realno trebala biti misao vodilja suvremene umjetnosti. A ako netko s tim ima problema, poput Dobroslavića i Putice, to nema veze s umjetnošću, već politikanstvom. Dante je mogao biti spaljen na lomači zbog Božanstvene komedije, ali se je usudio propitkivati dogme onog doba. Zato bi ga i danas profesorica književnosti Sanja Putica, da nije ravnateljica, trebala predavati, ali briga nju za književnost i umjetnost pored udobne fotelje.

Ista stvar je sa Srđevcima koji ne osporavaju umjetničko djelo Francuza, ali i oni ne žele sufinancirati osiguranje predstave, iako čak i utakmice GOŠK-a u dvadeset šestoj nogometnoj ligi, moraju imati sigurnosne mjere. Pa upravo zbog što veće potencijalne opasnosti, treba uložiti u osiguranje, iako u ovom slučaju sigurnosnih problema uopće nije bilo sve dok Dobroslavić nije teroristima pokazao da na svjetskoj karti postoji Dubrovnik. Najlakše bi bilo ukinuti zrakoplovne letove, a ne plaćati njihove sigurnosne mjere, i pritom imati strah od terorista.

No shvatili ste već sve – briga svih njih za umjetnost i kulturu pored svojih pozicija. Jadranka Bagarić je, zanimljivo, predavala i Sanji Putici. I ona je dobro upamtila poslovicu o pišu. Bolje mir s Dobroslavićem u županijskom HDZ-u (je li on pravi šef njoj, Frankoviću i Potrebici?), nego neka tamo umjetnost, bez obzira što je – o kojeg li apsurda!  -  to njena struka.

Ali, što Sanji Putici, pored udobne fotelje, znači činjenica što je završila književnost? Ništa, isto kao što Elementarne čestice ništa ne znače Vlahušiću koji se busa u prsa što je Dubrovnik ušao u hrvatsko polufinale za izbor prijestolnice kulture. Hoće li gradonačelnik i tamo, ako dobijemo taj važni kulturni događaj, odlučiti da neće sufinancirati osiguranje suvremene umjetnosti, koja propitkuje i kritizira, ili će izvoditi za današnje doba dosadnog Držića, čije tekstove ni Hrvati ne razumiju, a kamoli turisti?

Sve je to nebitno. „Fotelja bonus, pax in Dubrovnik!“, uzviknuli su zajedno Sanja Putica i Andro Vlahušić varajući skupa Mani Gotovac koja je naivno mislila, kada je dolazila ovdje raditi, da se u gradu kulture, kakvim se Dubrovnik smatra, politika ne može miješati u umjetnost.

O lijepa, o draga, o slatka slobodo, prodala si se Nikoli Dobroslaviću za 650 tisuća kuna.