Podsjetimo, Općinski sud u Dubrovniku donio je pravomoćnu odluku prema kojoj je devetogodišnje dijete pripalo ocu na odgoj i čuvanje. S druge strane, majka ga ima pravo viđati, kako je pojasnio odvjetnik Željko Vidović kao njen punomoćnik, ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom u vremenu od 15.00 do 19.30 sati te svaki drugi vikend u razdoblju od petka, u 16.00 sati do nedjelje, u 19.00 sati, pola ljetnih i zimskih praznika te svaki drugi blagdan. Općinski sud u Dubrovniku, u odgovoru na upit Dubrovačkog dnevnika o samom postupku, naglašava kako se ne provodi ovrha nad djetetom nego radi ostvarivanja njegovog prava na susrete i druženja s roditeljem s kojim dijete ne živi te kako se to pravo ne ostvaruje već pet godina.

Socijalna ne želi odgovoriti što je poduzela u ovom slučaju

I dok jedna strana tvrdi kako majka nije htjela vidjeti dijete te kako o njemu u tom vremenskom razdoblju nije vodila brigu ni skrbila, a druga da je majka svo vrijeme bila zainteresirana za briga o djetetu, no kako otac takvo što nije dopuštao, bez obzira koja od te dvije strane ima pravo, činjenica je kako pokušaji navedene ovrhe nisu uspijevali jer su za dijete predstavljali traumu. Naime, u tonskim i video zapisima tijekom šestog pokušaja ovrhe moglo se čuti plakanje i odbijanje djeteta koje je gotovo bilo u šoku obzirom kako nije htjelo ići kod majke. Uzevši u obzir odgovor Suda prema kojem se 'to pravo nije ostvarivalo pet godina', razumljivo je kako za dijete zapravo veliki šok ići kod osobe koja joj je, praktički, stranac. Prema riječima odvjetnice Draženke Vidović, punomoćnice oca djeteta, Centar za socijalnu skrb 22. ožujka, na dan posljednjeg pokušaja ovrhe, zatražio je od Suda odgodu ovrhe.

'Ne želim ići nekome koga ne poznajem' i 'Neću ići nekome kome ne želim' samo su neke od rečenica koje je uplakano dijete uzvikivalo prilikom predzadnjeg pokušaja ovrhe, dok posljednji pokušaj također nije bio realiziran obzirom kako je dijete prethodno bilo hospitalizirano, navodno zbog šoka. Ne ulazeći u neslaganja i probleme koji postoje između sad već bivših supružnika prije, tijekom i nakon same parnice, Dubrovački dnevnik je poslao upit Centru za socijalnu skrb. Tako je postavljeno pitanje je li Centar održao susrete majke s djetetom kroz proteklih pet godina, koliko puta i kada te jesu li stručnjaci iz Centra pripremali dijete na susret s majkom koju dugo nije vidjelo. Jasno je kako je Sud donio odluku prema kojoj je određeno kako dijete treba viđati majku tri dana tjedno i svaki drugi vikend te je neosporno kako se odluka Suda treba provoditi, no Dubrovački dnevnik je upit poslao u cilju da se utvrdi što je točno Centar napravio kako bi dijete približio majci koju je kroz protekle godine jedva vidjelo i pripremio ga na susret s njom. Međutim, Centar nije dao odgovor na to pitanje.

'Uloga centara za socijalnu skrb u slučajevima sudske ovrhe i po nalogu suda je prisustvovanje predstavnika centara u cilju zaštite prava i dobrobiti djeteta. Naime, centri za socijalnu skrb sukladno zakonskim ovlastima prilikom ovrhe radi predaje djeteta pruža savjetodavnu potporu u provedbi postupka ovrhe, savjetuje ovršnog suca, odnosno sudskog ovršitelja o najprikladnijem načinu kako postupati i pristupiti djetetu, savjetuje ovrhovoditelja, odnosno osobu kojoj će predati dijete o ponašanju na sudskom uredovanju i nakon njega, te ostale mjere potpore djetetu,' stoji u odgovoru Centra u kojem zapravo opisuju koja je njihova zadaća na terenu prilikom ovrhe, a ne daju odgovor na konkretno pitanje.

Dodaju i kako, 'sukladno Zakonu o zaštiti osobnih podataka (N.N.br. 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12), kao i Konvenciji o pravima djeteta i članka 178. Kaznenog zakona, su dužni kao javna ustanova štititi prava i interese mldb. djeteta, te u javnosti ne iznositi osobne podatke iz njegovog obiteljskog života'. Dubrovački dnevnik je pitanjem koje se odnosi na to je li Centar organizirao susrete s majkom te je li dijete na bilo koji način pripremio na susret s osobom koju je, kroz pet godina, vidjelo malo ili nimalo, zapravo postavio pitanje o samom radu Centra. Inače, poznato je kako je uloga medija preispitivanje rada javnih institucija kao i zaštita prava ugroženih i/ili osjetljivih skupina, među koje svakako spadaju i djeca. Dubrovački dnevnik nije pitao za ime ili prezime djeteta, bilo kakva stanja, dijagnoze i slično vezano uz njega, samo je praktički upitao Centar je li izvršio svoj dio posla odnosno u kojoj je mjeri kroz proteklih pet godina pomogao djetetu da se bolje prilagodi majci. Dubrovački dnevnik Centru je uputio novi dopis u kojem ponavlja svoj upit, uz dva dodatna pitanja, koja glase: Jeste li prethodnih godina provodili nadzor radi zaštite djeteta i ukoliko jeste, kada i koliko puta te je li tijekom postupka ovrhe u domu djeteta bio dječji psiholog ili neka stručna osoba? Također, Dubrovački dnevnik je napomenuo kako je posao medija preispitivati rad institucija i ukazivati na možebitne nepravilnosti, posebno ukoliko je riječ o djeci i osjetljivim skupinama, no Centar je ponovio isti odgovor u kojem se zapravo na postavljena pitanja i ne odgovara.

'Dijete je u šest godina vidjelo majku dva puta'

Obzirom kako Centar nije odgovorio na pitanje, Dubrovački dnevnik je isto upitao i odvjetnicu Horvat koja je izjavila kako se, prema njenim saznanjima odnosno stanju iz spisa, dijete s majkom susrelo dva puta od 2010. godine do danas, i to izvan prostorija Centra. Ukoliko je dijete majku u šest godina susrelo samo u dva navrata, kako tvrdi odvjetnica Horvat, tada nije ni čudo kako mu ovrhe predstavljaju ogroman stres i traumatično iskustvo pa se postavlja logično pitanje zašto institucije nisu poduzele konkretne radnje kojima bi se majku približilo djetetu, posebno kad su svi vidjeli kako nijedna ovrha nije uspjela, a bilo ih je čak sedam.

Dubrovački dnevnik u više navrata pokušao je stupiti u kontakt s odvjetnikom Željkom Vidovićem, punomoćnikom majke, no on je bio nedostupan, kako bi mu se postavio isti upit, a to je što je Centar za socijalnu skrb kroz protekle godine radio kako bi majku približio djetetu, kako ovrhe danas ne bi bile toliko traumatične.

Osim toga, odvjetnica Horvat za Dubrovački je dnevnik izjavila kako je Poliklinika za prava djeteta u Zagrebu majci dijagnosticirala poremećaje zbog kojih je ista i izgubila skrbništvo nad djetetom.

'Pod točkom četiri naveden je nalaz vještaka temeljem kojeg se, temeljem mišljenja Poliklinike, majku upućuje na psihoterapijski tretman. Dakle, praksa je da se majka uputi kod liječnika opće prakse koji joj daje uputnicu za psihoterapiju. Međutim, to nije napravljeno pa je majka pošla kod drugog liječnika da joj da potvrdu kako je zdrava. U ovom slučaju, i Centar, i majka, ignoriraju nalaz vještaka,' izjavila je odvjetnica. Inače, Poliklinika je dala mišljenje prema kojem bi se dijete trebalo maksimalno družiti s majkom, ali jedino uz uvjet da ona krene na psihoterapiju.

Iako je odvjetnik Vidović kao punomoćnik oca bio nedostupan, u svom je dopisu medijima naveo kako nije točno da je majci djeteta dijagnosticiran ikakav poremećaj, vjerojatno uzimajući u obzir mišljenje psihijatra kojeg je majka posjetila, a koje se kosi s mišljenjem Poliklinike. Također, u svom dopisu navodi kako je ocu pripalo skrbništvo jedino iz razloga jer je kroz protekle godine dijete živjelo s njim.

Uzevši u obzir riječi odvjetnice Horvat, Dubrovački dnevnik je postavio upit vezano uz to je li majka upućivana na psihoterapijski tretman, kako bi se utvrdilo je li točno kako je Centar ignorirao nalaz vještaka, međutim odgovor na to pitanje u Centru također nisu dali.

Rastave su vrlo često teške i mučne situacije u kojoj svaka strana ima svoju istinu, a svaka medalja dvije strane priče. Obzirom kako supružnici među kojima se vodi spor često ne iznalaze zajednički jezik i čija se mišljenja razilaze, postoje institucije koje bi, kao objektivna strana, trebale donijeti najpoštenije rješenje, a pri tome zaštititi slabije i sasvim nedužne u cijeloj priči, što su obično djeca. I dok odvjetnici u takvim slučajevima obično svaljuju krivnju na stranke koje ne zastupaju, u vidu toga kako majka odnosno otac nisu dovoljno participirali da se dijete zaštiti i da iz cijelog procesa izađe sa što manje ožiljaka i trauma, postavlja se pitanje zašto onda to isto dijete nisu zaštitile nadležne institucije. Jer, ukoliko su svi napravili svoj dio posla, i ukoliko su ga napravili najbolje što su mogli, kako je onda moguće da dijete dobiva nove traume prilikom svakog pokušaja ovrhe, a što mogu potvrditi čak i laici koji su prisustvovali događaju ili vidjeli videozapise objavljene u medijima.

Draga institucijo, što ćeš napraviti?

Ono što bi Dubrovački dnevnik upitao Centar za socijalnu skrb bi bilo sljedeće – Kako je moguće da dijete onako traumatično i burno, i to po šesti put, reagira na pokušaj ovrhe, što očito ne uspijevaju ublažiti ni stručnjaci iz Centra koji u tom trenutku prisustvuju istoj? Što se to napravilo kako bi se dijete približilo majci tijekom ovrha, ali i prije samih ovrha, obzirom kako godinama nisu imali nikakav kontakt, osim, po svemu sudeći, tek dva susreta? Što će to Centar za socijalnu skrb poduzeti nakon što su se toliko puta uvjerili kako dijete poprilično burno i traumatično reagira na pokušaje ovrhe? Hoće li je ponovno odgoditi do neke nove, kad će ponovno plakati, vikati, zaključavati se i odbijati susret s majkom? Zašto se nisu napravile dodatne radnje kako bi se takvo što spriječilo i prvi, i šesti, a možda, nažalost, i sljedeći put?

Sve su to pitanja koje bi Dubrovački dnevnik postavio Centru, ali vjerojatno bez pretjerane svrhe, jer bismo zauzvrat vjerojatno dobili ponovljeni dopis u kojem se neodgovaranje na upite o radu institucije odgovara s time kako je ovrha u nadležnosti Općinskog suda, uz naznaku kako je Centar dužan 'štititi prava i interese mldb. djeteta, te u javnosti ne iznositi osobne podatke iz njegovog obiteljskog života'. Međutim, da su u ovom slučaju prava i interesi djeteta uistinu zaštićeni kao što se tvrdi, da dijete ne reagira na pokušaje ovrhe na način kakav je javnost imala prilike vidjeti, tada zasigurno ni jedan medij ne bi izvještavao o ovom slučaju. Upravo u cilju zaštite djeteta, Dubrovački dnevnik je uputio dopise prema Centru, ali ne o samom djetetu nego o postupanju institucije u ovom slučaju. Odgovori na postavljena pitanja nisu dobiveni, međutim stara izreka kaže kako je i šutnja odgovor.