Danas uopće nije svanulo – oblaci i južina, koji su se nadvili nad Gradom spriječili su dolazak jutra. Pritisak je masivan, kao kad na poslu dobijete hrpu obaveza u kratkom roku. Jedva dišem. Bit će dobro, ako preživim ovaj dan.

Ne da mi se ništa. Ni raditi, ni ići u butigu, ni kuhati ručak. Mozak mi je gnjecav i neupotrebljiv, treba mu valjda servis ulja i filtera. Depresija.

Vrtim se po kauču, i mislim se koju ću muziku slušati. Ne pada mi ništa pametno na onaj polovni mozak. Osjećam se toliko mamurno da bih se najradije vratio u krevet. Nisam pio, a mamuran sam. To samo može prokleta južina.

A onda se dosjetih rješenja. Belgijska čokolada od 85 posto kakaa. Ej, čovječe, 85 posto kakaa - ta diže iz najteže depresije. Pohitam brzo do frižidera da vidim je li ju tko od ukućana kidnapirao. Nije, srećom, tu je, sakrivena ispod jaja i tegle s kuhanom paprikom.

Kidam nabrzinu foliju, i mećem je u usta. Ona se topi, baš kao u onim skupo plaćenim reklamama sa Severinom. Osjećam kako su serotonimi i dopamini popili kafu i zapalili cigar, i evo ih, opet su budni, a energija kola mojim tijelom. Nije to baš ona chi energija, kojoj teže zen budisti, više je od lošeg bijelog cukra. Ali nema veze, osjećam se opet živ, možda ću čak i na zahod, pa ovo neće biti bačen dan.

Sve sam bolje, odmah mi pada na refani mozak što bih mogao slušati – Bonobo se čini savršen izbor za ovaj dan – i, odjednom, spreman sam za dom. Malo ću ga očistiti, nešto skuhati, i sve će opet biti lijepo, mislim se, dok mi tamna čokolada od 85 posto kakaa klizi niz grlo.

Potpuno sam nesvjestan teško prihvatljive činjenice da sam u tom trenutku opalio šamar djetetu udaljenom tisuće kilometara od mojeg frižidera.

Čak dvije trećine ukupne svjetske proizvodnje kakaa dolazi iz Zapadne Afrike, a SAD polovicu uvezenog kakaa dobiva iz Obale Slonovače. Prema podacima UN-a, za period 2013. i 2014. godinu, u Obali je Bjelokosti u najgorim oblicima iskorištavanja dječjeg rada sudjelovalo više od 1,4 milijuna djece.

Djeca, od kojih neka imaju samo 6 godina, tjedno rade od 80 do 100 sati u nehumanim uvjetima, a studija provedena od strane Payson Centra za međunarodni razvoj američkog sveučilišta obznanila je da je broj djece koja rade u katastrofalnim uvjetima, u navedenom periodu, porastao za čak 51 posto, u usporedbi s prošlim izvještajem iz 2009.

No, činjenice su još gore. Izvješća pokazuju da brojna djeca koja rade u Obali Slonovače su, ustvari, robovi iz Malija. Naime, tamo su oteti i prodani u roblje za smiješnih 30 dolara. Za svoj rad, djeca su malo ili nikako plaćena, a ako pokušaju pobjeći, bivaju pretučeni ili, u najgorim slučajevima, ubijeni.

U Americi su se potrošači čokolade digli na noge, jer smatraju da velike svjetske korporacije poput Nestlea, Marsa i Hersheya toleriraju ovako brutalno ponašanje svojih dobavljača, jer im to pomaže da cijena kakaa bude niska, i da na taj način lakše dođu do profita. Tužili su navedene kompanije, na što su se one žalile i tvrdile da nije istina da toleriraju dječje nehumane uvjete rada, međutim, Vrhovni sud Amerike odbacio je njihove žalbe i slučaj će dobiti svoj sudski proces i u konačnici epilog.

O iskorištavanju dječje radne snage na plantažama kakaa u Zapadnoj Africi snimljeno je nekoliko dokumentaraca.

-Vidio sam malu djecu, šest godina staru, koja su prebacivana iz Malija do Obale Slonovače. Ali tvrtke su odugovlačile mnogo godina da taj problem riješe. Samo prazne riječi i skupo oglašavanje, umjesto da se taj novac vrati djeci koja rade na zemlji u zapadnoj Africi – kaže danski redatelj i istraživački novinar Miki Mistrati.

Industrija čokolade teška je 90 milijardi dolara, a u tom šporkom okretanju novca sudjelujem i ja, kao krajnji potrošač. Ja sam, u biti, najveći krivac što muče djecu po Africi. Da ja ne jedem čokoladu i ne pijem kakao, skupa s drugim krajnjim potrošačima, ne bi Nestle imao kome prodavati svoje proizvode, pa bi se plantaže kakaa po Zapadnoj Africi zatvorile. Zanimljivo, to što ja zlostavljam djecu nikoga ne interesira, od policije, pa nadalje.

Sad ćete reći, nismo mi krivi što djeca rade u nehumanim uvjetima, mi bismo voljeli da su adekvatno plaćena za svoj rad. To jest istina, ali je isitina i da mi pokrećemo svu tu industriju. Ne budimo naivni. Normalno da se godinama situacija s dječjim robljem u Africi neće promijeniti nabolje. Štoviše u posljednjim je godinama situacija sve gora, jer sve više djece-robova radi na farmama.

Jedino kako bi se mogao prekinuti lanac te nepravde je prestanak kupovanja čokolade. Jedino ako Nestleu i drugim kompanijama padne profit zbog štrajka nekupovanjem njihovih proizvoda, oni će se potruditi poboljšati uvjete rada na farmama. Reći će dobavljačima, ako ne poštujete ljudska i radnička prava, nećemo od vas kupovati kakao. Ovako im niske cijene rada itekako odgovaraju.

Ali, ja sam šupak koji je životom uvijek išao linijom lakšeg otpora. Moj će mi se ego pravdati da što ćemo nas dvojica promijeniti, ako prestanemo kupovati čokoladu. U tim previrućim trenucima, pojavit će se odnekle citat Mahatme Gandhija, koji će govoriti: „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“, ali ja i moj ego nećemo slušati starog indijskog prdonju.

Okrenut ćemo glavu od patnje, jer je život lakši kada ne gledaš te ružne stvari, poput djece robova, koja rade tri put više od nas - za tisuću puta manje novaca. Pravdat ćemo se da ni nama život nije lak, da bismo voljeli da smo sretni i mi i oni, ali nećemo poduzeti ništa, jer nemamo muda za radikalne promjene.

Ostat ćemo i dalje ušuškani u naše, samo naizgled, udobne živote, sve dok opet ne svane, dok ne nalete teški oblaci nošeni jugom, dok se ne pojavi onaj pritisak - kao kad trebaš obaviti masu stvari u kratkom roku - pa ćemo tada skočiti do frižidera, brzo otkinuti foliju ne misleći kako je trebamo baciti u poseban otpad za reciklažu, zagrist ćemo kao na reklami i pustit da se slijeva niz grlo.

Krvava čokolada od 85 posto kakaa.

Maro Marušić